Kraj ekonomskog buma u glavnom gradu Sandzaka

Ekonomski kolaps u Novom Pazaru otkriva prikrivene drustvene i etnicke tenzije koje tinjaju u regionu.

Kraj ekonomskog buma u glavnom gradu Sandzaka

Ekonomski kolaps u Novom Pazaru otkriva prikrivene drustvene i etnicke tenzije koje tinjaju u regionu.

Monday, 21 February, 2005

Na pazarni dan u Novom Pazaru ulice duz reke bruje od stotina uzurbanih trgovaca koji nude raznoliku robu, od voca, bilja i sira po kojem je region poznat, do patika i koznih jakni.


U delu sa odeceom, prodavci laznih “Timberland” i “North Face” ruksaka, “Puma” i “Nike” patika, pokusavaju da nagovore prolaznike da se rastanu od svoje gotovine.


Ali, dok trgovaca ima u ogromnom broju, kupaca je relativno malo. Trgovci kazu da su dobri stari dani daleka proslost i da je posao stao. “Ne mogu da prodam ove ruksake cak ni po 10 evra”, zali se zena cije izborano lice svedoci o godinama provedenim iza ulicnih tezgi. “Vidi, to je “Timberland” – u redu, dobra kopija!”


Trgovci na pijaci nude nekoliko razloga kojima objasnjavaju sudbinu koja ih je snasla, od priliva kineskih rivala, koji su jeftiniji od svakoga, do uvodjenja carine na granicama sa susednim Kosovom i Crnom Gorom, podrucjima koja su nekada bila glavna odredista za najveci deo odece izvezene iz Novog Pazara.


“Ja krivim Kineze”, rekla je nezadovoljna zena sa ruksazima. “Svi ih mrzimo, mada su dobri za one koji nemaju sopstvenu radnju.”


Prituzbe koje se cuju na pijaci odjekuju sirom Novog Pazara – grada od 90.000 stanovnika – koji uglavnom naseljavaju Bosnjaci, koji su opstajali kroz vekove zahvaljujuci snalazljivosti i trgovackim vestinama.


Devedesetih godina, za vreme srpskog nacionalistickog rezima Slobodana Milosevica, ove vestine su se nasle na teskom ispitu. Bez ikakve podrske drzave, mnogi lokalni stanovnici su napravili odlican posao u vreme tekstilnog buma, proizvodeci ogromne kolicine laznih “Levis” farmerki, narocito za izvoz. Mnoge od ovih firmi pokrenute su od prihoda stecenog svercom robe i benzina iz Turske i Bugarske – trgovinom koju su srpske vlasti pod teretom sankcija tolerisale.


Sada lokalna tekstilna industrija propada, a po misljenju lokalnih ekonomista i nevladinih organizacija oko 70 procenata novopazarskih proizvodnih pogona gotovo da i ne radi.


Lokalni analiticari se slazu sa nekima od prituzbi koje se mogu cuti od trgovaca na pijaci. Ekonomija trpi zbog smanjivanja trzista izazvanog raspadom Jugoslavije i prakticnom secesijom Kosova. Dolazak jeftine kinske robe samo je pogorsao situaciju, a uz to su i drugi gradovi u Srbiji postali konkurencija u proizvodnji odece.


Beograd – koji nikada nije pokazivao entuzijazam kada je trebalo pomoci Bosnjacima u Sandzaku – ne cini nista da ublazi ove probleme, slazu se analiicari, mada nisu sigurni da li je u pitanju zla namera ili samo ravnoduznost.


Novopazarski muftija, Muarem Zukorlic, ne sumnja u to da Beograd aktivno ometa ekonomski i politicki napredak Sandzaka.


“Srbija vodi prikriveni rat protiv nas”, izjavio je za IWPR, u sedistu novog gradskog privatnog univerziteta, na kojem je rektor. “Ovdasnji ljudi se vide kao neprijatelji drzave.”


Ali ne veruju svi da je propadanje Novog Pazara plod direktne namere Beograda. Rasim Ljajic, ministar za etnicke manjine u vladi Srbije i Crne Gore, i sef lokalne stranke, Demokratska stranka Sandzaka, kaze da je zanemarivanje Sandzaka od strane vlasti – sto se ocituje i u minimalnom prisustvu ovog regiona u medijima – posledica nezainteresovanosti, a ne neprijateljstva. “Ponekad je ‘bolje’ biti zanemaren od strane srpskih medija”, dodao je cinicno.


“Moramo otvoriti ovaj region”, nastavio je. “To je stratesko pogranicno podrucje, blizu Bosne, Kosova, Crne Gore… ali ne moze se ziveti samo od tekstila.”


Ljajicevo misljenje, koje dele mnogi lokalni posmatraci, jeste da su lokalni trgovci previse ulagali u samo jednu industriju, verujuci da dzins garantuje vecno trajanje onoga sto su nazivali “zlatnim dobom”.


Aida Corovic, iz lokalne gradjanske nevladine organizacije Urban In, jasno se seca efekata ovog “zlatnog doba”. “Bila sam zaprepascena kolicinom novca u gradu polovinom devedesetih”, izjavila je u svojoj kancelariji u centru grada. “Ljudi su se razbacivali novcem.”


Seca se da je prekretnica nastupila ubrzo po zavrsetku vazdusnog rata NATO protiv Srbije. “Sva roba je isla na Kosovo ali posle 1999, kada je Kosovo postalo protektorat, sve se prmenilo. Trziste se odjednom smanjilo i po prvi put je od ljudi zahtevano da placaju porez.”


Jedna po jedna, pricaju lokalni novinari, male fabrike otvarane u prosperitetnim devedesetim godinama pocele su da zatvaraju vrata. Masine su utihnule, jer male porodicne firme nisu bile u stanju da izadju na kraj sa nekoliko godina recesije.


“Trzista Bosne, Kosova i Crne Gore sada su prakticno zatvorena”, kaze za IWPR Isak Slezovic sa novopazarskog radija 100 Plus. “Tamo ne mozete nista izvesti bez placanja carine i poreza. Ostali smo sa prevelikim kapacitetima i premalim trzistem”. I dodaje: “Ljudi koji su napravili kapacitete za proizvodnju 1.000 komada dnevno sada prodaju samo 50 komada na dan.”


Konacni rezultat ovog usporavanja, konstatuje Slezovic, jeste to sto je prosecna plata u Novom Pazaru opala. Nekada visa od prosecne plate u Srbiji u iznosu od 200 evra mesecno, sada je svega 150 evra.


U kombinaciji sa aktuelnim verskim i etnickim tenzijama izmedju pravoslavnih Srba i Bosnjaka muslimana koje i dalje tinjaju ispod povrsine sandzackog drustva, sve to pokazuje da je region – ako ne bas ono “bure baruta” – i dalje u nestabilnom stanju.


Ministar Ljajic kaze da bi Srbija mogla bar da otkloni neke od nesuglasica izazvanih nekontrolisanim, i izgleda neoporezovanim, prilivom kineske robe i trgovaca.


“Drzava godisnje gubi oko 460 miliona evra nenaplacenog poreza na uvezenu kinesku robu”, tvrdi on. “Ne mozemo spreciti te ljude da dolaze, ali bar to (poreze) bismo mogli da ispravimo.”


Drugi smatraju da kineski trgovci, mada nesumnjivo nepopularni (mnogi su bili izlozeni napadima u neredima koji su izbili ranije ove godine), samo zamagljuju dublje ekonomske probleme u gradu.


Zanimljivo je da se na dan kada je IWPR obilazio pijacu u Novom Pazaru, cuveni kineski trgovci nigde nisu mogli videti. Ako ih je uopste bilo, onda su bili dobro skriveni, pa je otuda tesko poverovati da predstavljaju tako razornu ekonomsku silu kao sto neki tvrde pred posetiocima sa strane.


Aida Corovic, iz organizacije Urban In, najvise brine zbog sve vece radikalizacije kako mladih Srba tako i mladih Bosnjaka u regionu Sandzaka. “Jaz je sve veci izmedju ode dve strane”, tvrdi ona. “Nepoverenje se siri.”


Na novom univerzitetu, muftija Zukorlic kaze da strahuje da su se mladi otudjili od srpske drzave i da mozda nece biti u stanju da zauvek obuzdava njihovu frustriranost.


“Protiv radikalizma i ekstremizma mogu se boriti jedino ako imam prave argumente za


to”, izjavio je. “U vreme bivseg premijera Zorana Djindjica, to sam i imao. Ali, sada ih vise nemam.”


Dragana Nikolic-Solomon je direktor IWPR projekta u Beogradu, Markus Taner je IWPR urednik/instruktor za Balkan.


Frontline Updates
Support local journalists