Bosanske žene traže nove uloge u društvu

Davorka Vrgoč, 50-godišnja samohrana majka šestero djece, dane provodi po bosanskim poljanama tražeći mine zaostale iz prošlog rata.

Vrgoč nije mogla ni zamisliti da će se baviti deminiranjem, ali, kako kaže: „Život me je natjerao da tražim bilo kakav posao”.

Ovo zanimanje nekad se smatralo potpuno neprikladnim za ženu.

Iako je bivša Jugoslavija promovirala spolnu jednakost, očevi i muževi su često zabranjivali svojim kćerkama i suprugama da se bave određenim poslovima.

Borci za prava žena u BiH kažu da se uloge spolova danas mijenjaju.

„S padom jedne ideologije koja je nametala zvaničan pogled na svijet, otvorile su se i mogućnosti za nove, različite oblike ženskog aktivizma kakvih nije bilo u socijalizmu”, objašnjava Zlatiborka Popov-Momčinović, doktorica socioloških nauka, i jedna od najistaknutijih feministkinja u BiH.

Alma Kadrić je imala 21 godinu i bila je student treće godine Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu kada je 1992. počeo rat u BiH. Ubrzo nakon toga, odustala je od svojih planova da postane inženjer saobraćaja i priključila se Armiji BiH. Njena je odluka mnoge šokirala, ali Kadrić kaže da su i u samoj vojsci kasnije promijenili mišljenje, pa su joj davali razna zaduženja – od kuhanja i previjanja ranjenika, do poslova referenta za socijalna pitanja.

„Žena u muškom, ratnom okruženju imala je nevjerovatno pozitivan uticaj. Bilo je muškaraca koji su se tresli od straha od silnih metaka i granata, a s druge strane, ja sam bila žena, stabilna i mirna, koja ih je tješila da će sve to proći… to je jako pozitivno djelovalo na ljude”, kaže Kadrić.

Po završetku rata, ova žena je odlučila svoju budućnost graditi u vojsci. Danas je njen posao ažuriranje baze podataka oružanih snaga u kojoj se nalaze informacije o zalihama oružja i opreme, nabavkama, te povučenom i uništenom oružju.

Kadrić kaže da nikad nije bila izložena diskriminaciji u vojsci, te da je uspjela istovremeno razvijati karijeru i podizati porodicu. Njen suprug je bivši oficir JNA, a danas je civil.

Iako su neke žene uspjele stvoriti uspješne karijere u tradicionalno muškim zanimanjima, Popov-Momčinović ukazuje na jedan drugi trend postsocijalističke ere koji se kreće u sasvim suprotnom smjeru. Opisujući ovaj proces kao 'retradicionalizaciju', ona kaže da se žene ponovo vraćaju u 'privatnu sferu' doma i porodice, gdje oni nešto konzervativnijeg shvatanja misle da one i pripadaju.

Žene su primjetno odsutne iz političkog vođstva u BiH. Iako je Republika Srpska nedavno dobila premijerku, Željku Cvijanović, nema niti jedne žene na ministarskim pozicijama u BiH, a nikad ni jedna nije bila članica tročlanog državnog predsjedništva. Samo 17% žena aktivno je u političkom životu zemlje.
U 83-članoj Skupštini Republike Srpske je 19 žena, dok su od ukupno 98 članova Zastupničkog doma Federacije BiH samo 22 žene.

U poslovnom svijetu, poduzetnice kažu da moraju biti posebno uporne kako bi uspjele.

Kada je počeo rat, tada 23-godišnja Mirsada Venturini Mehmedinović otišla je u Italiju, gdje je isprva radila u kuhinji i učila jezik. Kad je savladala talijanski, počela je raditi kao prevodilac, da bi na kraju našla posao u jednoj fabrici odjeće. S iskustvom koje je stekla, odlučila se vratiti u BiH i otvoriti fabriku košulja u svom rodnom Lukavcu.

„Mislila sam, naravno, da je lakše raditi u sredini u kojoj te neko poznaje. Vremenom sam otkrila da to nije tako”, kaže Mehmedinović, danas direktorica i vlasnica fabrike.

U Italiji, kaže ona, „gledaju vas prvo kao osobu, pa tek onda kao ženu”, dok je u BiH upravo suprotno.

„Taj diskriminatorni odnos prema ženama se osjeti na svim nivoima - od portira do ministara”, kaže Mehmedinović. „Sposobna žena koja ima svoja ubjeđenja i koja je spremna reći šta misli neće biti prihvaćena i priznata onako kako to zaslužuje.”

Iako su stare predrasude još prisutne, posmatrači kažu da je napravljen značajan napredak u domenu spolne jednakosti. Nasilje nad ženama, na primjer, više se ne smatra privatnim, ličnim problemom i država je dužna poduzeti pravne korake ukoliko do njega dođe.

„U socijalizmu se, nažalost, na to uglavnom žmirilo, nasilje se smatralo nečim skoro pa prirodnim, iako je socijalizam obećao radikalnu emancipaciju žena”, kaže Popov-Momčinović.

Žene danas rade u policiji i ministarstvu unutrašnjih poslova, što je prije rata bilo rijetkost.

Amela Zuković pripada novoj, poslijeratnoj generaciji policajki.

Prije nego što je rat izbio i pokvario joj planove, Zuković je mislila da će se zaposliti u fabrici tekstila. Međutim, ona kaže: „Neke stvari u životu ne biramo niti ih možemo planirati”.

Zuković je u Sarajevo stigla nakon rata, 1996. godine, bez ikakve stručne spreme ili iskustva, ali je iskoristila priliku da se upiše na policijsku akademiju. Iako posao policajke tada nije bio njen posao iz snova, kaže da se ne kaje zbog svog izbora.

Danas radi u Graničnoj policiji na kontroli pasoša. Zuković kaže da joj suprug, također policajac, i njihovo dvoje djece pomažu da uskladi obaveze kod kuće i na poslu.

„Stariji sin je navikao da viđa mamu u uniformi, iako su majke njegovih vršnjaka drugačije”, kaže Zuković.

“Nikad nisam imala bilo kakvih probleme zbog toga što sam žena. Volim svoj posao, pa mi ni zaduženja koja imam ne padaju teško. Jedina razlika između nas i muških kolega je to što, zahvaljujući neformalnoj praksi, u Graničnoj policiji noćna dežurstva preuzimaju muškarci.”

Mladen Lakić i Aleksandra Tolj izvještavaju za IWPR iz Istočnog Sarajeva.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i Studentski eFM radio Sarajevo.