SUDJENJE MILOSEVICU
Optuzeni pokusao da ospori tvrdnje tuzilastva da se jedinica Crvenih Beretki borila u Hrvatskoj i Bosni.
SUDJENJE MILOSEVICU
Optuzeni pokusao da ospori tvrdnje tuzilastva da se jedinica Crvenih Beretki borila u Hrvatskoj i Bosni.
Krajem rujna/septembra prosle godine, na pocetku dokaznog postupka o optuznicama za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tuzilac Geoffrey Nice najavio je da ce prvih 50-60 svjedoka, koje namjerava pozvati do kraja godine, "izloziti veci cjeloviti pregled dogadjaja" u razdoblju od 1991.-1995. koji pokrivaju te dvije optuzznice protiv Slobodana Milosevica.
Od 26. rujna/septembra do 18. prosinca/decembra - posljednjeg radnog dana Tribunala u prosloj godini - Tuzilastvo je izvelo samo 16 svjedoka, koji su uglavnom govorili o dogadjajima iz 1991. opisanim u optuznici kojom se Milosevica tereti za zlocine protiv covjecnosti u Hrvatskoj.
Vise je razloga zbog kojih se Tuzilastvo naslo u tako velikom "zakasnjenju" u odnosu na planirani "red voznje."
Prvi je Miloseviceva iscrpljenost, zbog koje su u studenome/novembru izgubljena gotovo tri radna tjedna. To vrijeme Tuzilastvu ce biti nadoknadjeno, odnosno za toliko ce biti produzen rok (16. /svibanj/maj 2003.) u kojem Tuzilastvo treba okonctia prezentaciju svojih dokaza po sve tri optuznice. Sto znaci da ce, ukoliko ne bude novih odlaganja uslijed bolesti optuzenog, dokazni postupak optuzbe morati da se zavrsi do sredine lipnja/juna ove godine.
Drugi razlog "kasnjenja" je maratonsko svjedocenje Milana Babica, bivseg predsjednika takozvane Republike Srpske Krajine koja je od 1991. do 1995. bila uspostavljena na dijelu hrvatskog teritorija pod srpskom kontrolom. U dvanaest dana svjedocenja "kninski insajder" prakticno je obuhvatio sve kljucne materijalne i subjektivne elemente neophodne za dokazivanje odgovornosti Slobodana Milosevica za ono sto se u optuznici definira kao "zajednicki zlocinacki poduhvat" u Hrvatskoj. O znacaju koji je optuzba pridala njegovom svjedocenju najupecatljivije govori cinjenica da se - u zamjenu za dodatnih sest dana (umjesto prethodno odobrenih sest) - Geoffrey Nice odrekao pozivanja cak 14 planiranih svjedoka, sto je 20 posto od ukupnog broja svjedoka za "hrvatsku fazu" dokaznog postupka optuzbe (ukupno 71).
Konacno, treci razlog sporog tempa dokaznog postupka optuzbe je poznat, vec vidjen u kosovskoj fazi sudjenja: ekstenzivno unakrsno ispitivanje svjedoka optuzbe od strane optuzenog. Mada su suci zauzeli nesto stroziji stav prema Milosevicevim politickim govorima i pravno nerelevantnim digresijama, unakrsno ispitivanje po pravilu traje duze od vremena koje je optuzba potrosila na direktno ispitivanje svojih svjedoka. To, naravno, nije percepcija optuzenog, koji se stalno buni i protestira sto mu se ne da "dovoljno vremena" da postavi sva pitanja koja je pripremio.
Usprkos tako drasticnom zaostajanju za planiranim tempom prezentacije dokaza, Tuzilastvo ne ostavlja utisak da je u panici zbog vremenskog tjesnaca u kojem se naslo. Barem ne jos. Istina, u prva dva radna dana ove godine tempo je donekle ubrzan i saslusana su tri svjedoka, sto je rekord za ovu fazu sudjenja, u kojoj ni jedan svjedok nije bio u sudnici krace od dva dana. Ali je neusporedivo sporije nego sto je bilo u kosovskoj fazi sudjenja, kada su kroz sudnicu dnevno prolazila tri ili cetiri svjedoka o "osnovama zlocina".
Takvi svjedoci - odnosno zrtve i ocevidci konkretnih zlocina opisanih u optuznici - dominirali su u kosovskoj fazi postupka i predstavljali su dvije trecine od ukupno 124 saslusana svjedoka.
U dosadasnjem toku dokaznog postupka po "hrvatskoj optuznici" dominirali su, medjutim, takozvani "svjedoci povezivanja" koji su optuzenog Milosevica direktno ili indirektno povezivali s vojnim, policijskim ili paravojnim snagama za koje se tvrdi da su pocinile zlocine opisane u optuznici. Pored "kninskog insajdera" Milana Babica, znacajni "svjedoci povezivanja" bili su i hrvatski predsjednik Stipe Mesic, zatim dvojica pripadnika vojne kontraobavjestajne sluzbe (Slobodan Lazarevic i Mustafa Candic), dvojica beogradskih novinara (Dejan Anastasijevic i Jovan Dulovic), srpski politicari iz Hrvatske koji su svjedocili sa zasticenim identitetom kao C-037 i C-025, kao i dvojica bivsih pripadnika "Crvenih beretki" - specijalne "anti-teroristicke" jedinice srpske tajne policije - za koju se tvrdi da je operirala u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Njen zapovjednik bio je Franko Simatovic, zvani "Frenki", koji je u optuznicama za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu naveden kao jedan od Milosevicevih suucesnika, odnosno ucesnika u "zajednickom zlocinackom poduhvatu."
Iz razumljivih razloga, Milosevicu je posebno stalo da ospori da su Frenkijeve "Crvene beretke" igrale bilo kakvu ulogu u sukobima u Hrvatskoj i Bosni. Jer, ako moze da se brani da kao predsjednik Srbije nije imao nikakva zakonska (de jure) ovlastenja nad JNA tokom njenih operacija u Hrvatskoj i Bosni 1991. i 1992. godine, to ne moze tvrditi za redovne ili specijalne jedinice srpske javne ili tajne policije, koje su bile i de jure i de facto podredjene predsjedniku Republike.
Zbog toga je Milosevic, tokom proslotjednog unakrsnog ispitivanja svjedoka K-2 (koji je ocito "zaostao" iz kosovske faze postupka), tvrdio da mu "nije poznato da je postojala jedinica (srpske policije) s takvim imenom." Po njemu, "u gotovo svakom gradu u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini (dijelovima Bosne i Hrvatske pod kontrolom Srba) postojale su jedinice koje su nosile crvene beretke ili su se tako nazivale." A to bi, po Milosevicu, trebalo da znaci da su zlocine koji se u Hrvatskoj i Bosni pripisuju Frenkijevim "Crvenim beretkama"... zapravo pocinile neke "lokalne crvene beretke" s kojima srpska tajna policija i on kao predsjednik Srbije nemaju nikakve veze.
Svjedok K-2 je svjedocio kako je u svibnju/maju 1995., nakon zavrsene srednje policijske skole, pristupio "Crvenim beretkama", odnosno Jedinici za anti-teroristicko djelovanje Resora drzavne sigurnosti Srbije. Prosao je kroz nekoliko kampova za obuku u Istocnoj Slavoniji (dijelu Hrvatske koji je u to vrijeme bio pod kontrolom srpskih snaga) i ucio je "borilacke vjestine", ukljucujuci i "tihu likvidaciju" - nozem, zicom ili golim rukama, lomljenjem vrata. Bilo im je zabranjeno da bilo kome govore u kojoj su jedinici, kakva joj je namjena i kako se zove. Na jednom sastanku, Frenki Simatovic im je rekao da jedinica "mora uraditi sve sto se od nje trazi", da "nema mogucnosti da se kaze ne" i da su im, zbog toga, "predsjednikova vrata uvijek otvorena." Upitan kojeg je predsjednika Frenki imao u vidu, K-2 je odgovorio: "Postojao je samo jedan predsjednik i to je bio predsjednik Milosevic."
Od znacenja za optuzbu i njeno "povezivanje" optuzenog Milosevica sa snagama koje su pocinile konkretne zlocine bio je i dio svjedocenja K-2 o oruzju koje je, kamionima s oznakom Resora drzavne sigurnosti, iz Srbije redovno dovozeno u baze u Istocnoj Slavoniji. Iz tih baza su se, tvrdi K-2, snabdijevali "Tigrovi" Zeljka Raznjatovica "Arkana" i drugih srpskih paravojnih formacija koje su od 1991. do 1996. operirale u Hrvatskoj.
U unakrsnom ispitivanju Slobodan Milosevic nije propustio priliku da "provali" pikantan detalj o zasticenom svjedoku K-2 koji bi mogao otkriti njegov identitet. Pitao ga je da li je tocno da je bio umjesan u ubojstvo Zeljka Raznjatovica "Arkana" i da je zbog toga iz Srbije pobjegao u Republiku Srpsku? Svjedok je na oba pitanja odgovorio potvrdno a suci su, na zahtjev tuzioca, nalozili da se dalja rasprava na tu temu odvija na takozvanoj privatnoj sjednici, kada do galerije za publiku ne dopire zvuk iz sudnice.
Ostala dvojica proslotjednih svjedoka spadala su u kategoriju takozvanih "svjedoka o osnovama zlocina". Robert Hausvicka, bivsi pripadnik hrvatske specijalne policije, svjedocio je o torturi kojoj je bio izlozen nakon sto je listopada/oktobra 1991. zarobljen od strane pripadnika JNA u okolini Dubrovnika. Sljedecih devet mjeseci bio je izlozen svakodnevnim mucenjima i ponizavanjima u zatvoru JNA u Bileci (Bosna i Hercegovina) i logoru Morinje (Crna Gora). Oko 80 posto zatocenika na oba mjesta su, tvrdi Hausvicka, bili civili. Hausvicka i danas osjeca fizicke i, narocito, psihicke posljedice torture kojoj je bio izlozen, i zbog koje je sredinom 1994. dozivio "zivcani slom" i bio prinudjen napustiti specijalnu policiju u koju se vratio nakon sto je srpnja/jula 1992. oslobodjen, odnosno razmijenjen za zarobljene pripadnike JNA.
Milosevic je uvazio sugestiju sudaca da ima u vidu patnje i stradanja svjedoka, pa ga tokom unakrsnog ispitivanja nije pitao o "tim frustrirajucim dogadjajima", kako je kvalificirao torturu kojoj je Hausvicka bio izlozen, prvo da bi "priznao", a zatim zbog toga sto je navodno "priznao", odnosno potpisao bez mogucnosti da procita. Iz onoga sto su mu govorili strazari doki su ga tukli Hausvicka je zakljucio da je "priznao" da je "klao srpsku djecu i rezao usi i vadio oci Srbima u Dubrovniku." Milosevic je pokusavao navesti svjedoka da potvrdi da su za "te frustrirajuce dogadjaje" bili odgovorni paravojnici ili dobrovoljci, a ne vojnici ili oficiri JNA, na sto je Hausvicka uzvratio da se sve to desavalo u objektima JNA i u prisustvu, a ponekad i uz ucesce, oficira i vojnika JNA.
Kao i prilikom unakrsnog ispitivanja posljednjeg proslogodisnjeg svjedoka, ratnog gradonacelnika Dubrovnika Petra Poljanica, Milosevic je tvrdio da "Srbija nije imala nikakve veze s dubrovackom aferom", da se radilo o "sukobu JNA s hrvatskim paravojnim formacijama" i da se "Dubrovniku ne bi dogodilo nista... da iz njega nije pucano na JNA."
Svjedok je, medjutim, tvrdio da se dogodilo upravo suprotno, da je JNA pucala na Dubrovnik, i pozvao je Milosevica da - "ako ikada bude u prilici" - obidje dubrovacko groblje na kojem je sahranjeno sto mladica ubijenih u odbrani grada.
Tek drugi ili treci put od pocetka sudjenja, Milosevic je izrazio zaljenje zbog zrtava, ali je ukazao da te mladice "nije ubila JNA vec suluda ideja nasilne secesije Hrvatske." Hausvicka, koji je tokom unakrsnog ispitivanja uglavnom gledao ispred sebe, u suce, okrenuo se ka optuzenickoj klupi i gledajuci pravo u Milosevica rekao: "Ne, njih je ubila vasa suluda ideja Velike Srbije."
Raspravu o "suludim idejama" prekinuo je predsjedavajuci sudac Richard May, upozoravajuci optuzenog i svjedoka da se "udaljavaju od teme svjedocenja."
Posljednji proslotjedni svjedok C-1204, sa zasticenim identitetom ali ne i likom, svjedocio je o napadu JNA i paravojnih formacija iz Srbije na selo Lovas u istocnoj Slavoniji, u neposrednoj blizini granice sa Srbijom. Napad je izveden po obrascu koji su vec opisali mnogi kosovski "svjedoci o osnovama zlocina": selo je prvo granatirano iz tenkova, zatim je u njega uz pucnjavu usla pjesadija, dvadesetak ljudi je ubijeno gdje su se zatekli, vojnici su pretresali hrvatske kuce u potrazi za oruzjem i naredili njihovim stanarima da istaknu bijele plahte, kako bi se razlikovali od srpskih kuca... Zatim su u dosli autobusi s vojnicima i paravojnicima iz Srbije koji su krenuli u sistematsku pljacku napustenih hrvatskih kuca, Hrvatima koji su ostali u selu naredjeno je da na rukavima nose bijele trake, onda su jednog dana svi muskarci okupljeni u centru sela, zlostavljani i prinudjeni da citavu noc presjede na otvorenom, da bi ih ujutro postrojili i odveli da "razminiraju" obliznje polje djeteline. U tom prinudnom masu preko minskog polja poginuo je 21 civil, cija su imena navedena u aneksu optuznice protiv Slobodana Milosevica.
Milosevic je, ponovo, pokusao zastititi JNA, prebacujuci odgovornost za zlocine u Lovasu na dobrovoljce ili paravojnike. Previdio je, medjutim, da dosadasnja svjedocenja o vezi paravojnih formacija iz Srbije s JNA i, posebno, srpskom policijom kojom su zapovijedali njegovi "ljudi od povjerenja" - Jovica Stanisic, Franko Simatovic "Frenki" i Radovan Stojicic "Badza" - u krajnjoj liniji povezuju i njega s "Tigrovima", "Bijelim Orlovima", "Dusanom Silnim" i drugim paravojnim formacijama koje su od 1991. do 1995. operirale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.
