POČELO KRAJIŠNIKOVO SVEDOČENJE

Okrivljeni je sebe opisao kao „časnog čoveka“ koji je poštovao bosanski ustav.

POČELO KRAJIŠNIKOVO SVEDOČENJE

Okrivljeni je sebe opisao kao „časnog čoveka“ koji je poštovao bosanski ustav.

Nakon višemesečnog odlaganja, suđenje bivšem predsedniku parlamenta bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, nastavljeno je njegovim dugoočekivanom svedočenjem.



Krajišnik se po dve tačke tereti za genocid i/ili saučesništvo u genocidu, po četiri tačke za zločine protiv čovečnosti, te po jednoj za kršenje zakona i običaja ratovanja.



Tužioci tvrde da je u periodu od jula 1991. do decembra 1992. okrivljeni sudelovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo delimično uništenje bosanskih Muslimana i Hrvata, koji su ubijani u gradovima, selima i pritvorskim objektima širom Bosne i Hercegovine.



Krajišnik je prve dane svedočenja – koje, prema rečima sudija, mora biti okončano do 13. juna – iskoristio da se predstavi kao legalista koji je poštovao ustav Bosne i Hercegovine i delovao u skladu sa najvišim pravnim dokumentom te zemlje.



Za sebe je rekao da je častan čovek „koji bi radije promenio veru nego pogazio datu reč“.



„Kao predsednik Skupštine Bosne i Hercegovine, želeo sam da budem predstavnik svih naroda i da štitim interese svih“, rekao je Krajišnik.



Njegovo se svedočenje uglavnom ticalo političkih dešavanja u Bosni s početka devedesetih, nakon što su 1990. održani prvi višestranački izbori.



Krajišnik je pred sudom opisao kako je postao član Srpske demokratske stranke (SDS), za koju je rekao da predstavlja „legitiman pokret za izražavanje političke volje srpskog naroda“. Ali porekao je da je bio jedan od njenih osnivača, pa čak i to da je u to vreme bio naročito politički aktivan.



Takođe je rekao kako nije očekivao da će 1990. postati predsednik novoformirane Skupštine Bosne i Hercegovine. Navodno je on bio kompromisno rešenje, pošto su se mnogi pripadnici SDS-a protivili „još jednom kandidatu iz Sarajeva“, tražeći da bude izabran „čovek iz Krajine“ (na srpskom, doslovno: Krajišnik).



„Dr. [Radovan] Karadžić [tadašnji predsednik SDS-a] im je ponudio Krajišnika iz Sarajeva”, rekao je okrivljeni, pojasnivši da mu je – premda je bio iz Sarajeva – prezime pomoglo da dobije potrebnu podršku.



Krajišnik je tokom svedočenja nastojao da obrazloži političke poteze koje je podržavala ili inicirala njegova partija.



Tako je osnivanje “srpskih autonomnih regija” u Bosni i Hercegovini nazvao legitimnim odgovorom na to što su ostale strane pokrenule pitanje teritorijalne nezavisnosti, kao i vrstom „regionalizacije“, koja je trebalo da omogući samostalan razvoj svih oblasti.



Okrivljeni je porekao da je razgovarajući o osnivanju pomenutih regija ikada govorio „samo o Srbima“, i tvrdi da je spominjao „različite etničke zajednice“. Rekao je i da je svako preuzimanje vlasti bilo u potpunosti utemeljeno na bosanskom ustavu, koji je opštinama dozvoljavao da deo svojih nadležnosti prenesu na regionalnu skupštinu.



Krajišnik je ustrajao na tvrdnji da se niko iz SDS-a nije zalagao za raseljavanje ljudi po etničkom principu, te da ideja „Velike Srbije“ nikada nije bila deo stranačke platforme. Naprotiv, taj su pojam, kako je rekao, protivnici SDS-a zloupotrebljavali u svrhu zastrašivanja svog biračkog tela. Priznao je, međutim, da je pojam bio u opticaju i među radikalnim srpskim elementima.



U nastavku svedočenja, Krajišnik je Aliju Izetbegovića – koji je kasnije postao predsednik Bosne i Hercegovine – opisao kao čoveka koji je bio spreman da žrtvuje mir zarad suverene Bosne i Hercegovine.



Objasnio je da je 1991. – ubrzo nakon što je Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA) iznela platformu u kojoj se založila za ostanak Bosne i Hercegovine unutar reformisane Jugoslavije – sam Izetbegović, zajedno sa još 20 članova SDA, predložio deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hecegovine.



Krajišnik je dodao i da je već tada bilo kristalno jasno da bi plan o nezavisnosti mogao dovesti do građanskog rata, jer su se mnogi Srbi u Bosni i Hercegovini protivili zahtevima SDA.



Godine 1991. sve političke partije su – istakao je Krajišnik – imale glavne i rezervne stavove kada je reč o političkom rešenju za Bosnu i Hercegovinu. Glavni zahtev SDS-a je bio da Bosna i Hercegovina ostane deo jugoslovenske federacije, dok je rezervna opcija bila nezavisna Bosna i Hercegovina – ali uz stvaranje srpske konstitutivne jedinice.



Krajišnik je potvrdio da je tokom tog perioda znao da se Srbi naoružavaju, ali je porekao da je bio upoznat sa načinima na koji su to činili.



Konkretno, Krajišnik se tereti za „ohrabrivanje, pomaganje ili učešće u nabavci naoružanja ili njegovo prosleđivanje bosanskim Srbima“.



Okrivljeni je izjavio da su se različite zajednice naoružavale na različite načine. „Neki od njih su se odazvali pozivu Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), i to ne samo Srbi. Neki od njih su bili Muslimani koji su dobrovoljno branili Srbe u Hrvatskoj“, tvrdi Krajišnik.



Potom je govorio o ulozi Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, u koju su 1991. ušli srpski predstavnici iz svih političkih partija. Krajišnik je, uporedo sa predsedavanjem sarajevskom skupštinom, postao predsednik i tog tela.



Rekao je i da je njegova uloga bila da zastupa jasan stav Srba u Bosni, a to je da oni žele da ostanu u jugoslovenskoj federaciji, zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom i srpskim autonomnim područjima.



U novembru 1991. skupština je u izvesnom broju opština organizovala plebiscit, kojim su bosanski Srbi bili ohrabreni da izraze podršku ostanku u Jugoslaviji.



„Mi [Skupština srpskog naroda] smo se zalagali za ’jedinstvenu zajedničku državu - Jugoslaviju’ sa svim ljudima koji žele srećniju budućnost – a to se odnosilo i na one koji su Srbi i na one koji to nisu“, dodao je Krajišnik.



Potkraj sedmice, Krajišnik je tek trebalo da počne da govori o onome što se događalo u periodu od 1992. do 1995.



Na početku Krajišnikovog svedočenja, sudije su saopštile odluku koja se ticala načina na koji će on iznositi dokaze.



Potvrđeno je da će dve telefonske linije u njegovoj ćeliji biti isključene, te da okrivljeni dok traje svedočenje ne sme biti u kontaktu ni s kim, pa ni sa svojim advokatskim timom.



Odbrana će imati pravo da sa Krajišnikom razgovara samo u „izuzetnim okolnostima“, i to tek ukoliko taj razgovor prethodno odobre sudije.



Veće je takođe izložilo i proceduru prema kojoj će eventualno pozivati svoje svedoke, nakon što Krajišnik, kao poslednji svedok odbrane, završi svoje svedočenje.



Sudije su najavile da će možda pozvati četiri svedoka čija su imena saopštena na zatvorenom zasedanju održanom 11. aprila. Navodno je reč o osobama koje su zauzimale „istaknute pozicije“ u naznačenom periodu i koje su prethodno ili optužba ili odbrana pominjale kao potencijalne svedoke.



Prema nekim spekulacijama, jedna od njih biće i bivša Krajišnikova saoptuženica, Biljana Plavšić – nekadašnja predsednica bosanskih Srba.



Njeno se ime od samog početka nalazilo na spisku potencijalnih svedoka odbrane.



Plavšićeva je optužena zajedno s Krajišnikom. Međutim, u međuvremenu se nagodila s tužilaštvom i priznala krivicu po jednoj tački, za zločine protiv čovečnosti. Plavšićeva je 2003. osuđena na 11 godina zatvora i trenutno se nalazi na izdržavanju kazne u Švedskoj.



U njenoj nagodbi – jednoj od prvih koje su sklopljene sa Tribunalom – nije bilo nikakvih indicija da će ona svedočiti na drugim suđenjima na strani tužilaštva.



Plavšićeva je izjavila da je znala da se Muslimani progone, a potvrdila je i nastojanje da se – sporazumno ili silom – trajno razdvoje etničke zajednice. Priznala je da su u tome, pored nje, učestvovali i ostali politički rukovodioci.



Krajišnika je opisala kao jednog od „glavnih vođa bosanskih Srba“, koji su – zajedno sa Radovanom Karadžićem, za kojim je Tribunal raspisao poternicu zbog genocida – učestvovali u osmišljavanju i sprovođenju planiranog etničkog razdvajanja.



Međutim, upućeniji analitičari tvrde da je – iako bi njeno svedočenje svakako bilo veoma važno – teško zamisliti da će se ona pojaviti pred sudom, čak i kao svedok sudskog veća, s obzirom da je uspela da postigne sporazum prema kojem nema nikakvih daljih obaveza prema Tribunalu. Otkako je osuđena, ona se nije pojavila ni na jednom suđenju, bilo kao svedok optužbe, ili kao svedok odbrane.



Dokumentom koji na sedam stranica propisuje proceduru pozivanja svedoka, sudije su potvrdile i da, ukoliko neko odbija saradnju, imaju pravo da mu upute obavezujući poziv.



Portparol Tribunala, Kristijan Šartije (Christian Chartier), izjavio je za IWPR da je ovo prvi put da su sudije smatrale da je neophodno izložiti tako preciznu proceduru za pozivanje svedoka, iako su se sudije na taj potez odlučivale i u ranijim procesima.



Dodao je da će te odredbe omogućiti da se „spreče logistički problemi“ i „izbegnu nesporazumi“ oko tehnikalija.



Odluka o tome hoće li uopšte biti dodatnih svedoka biće doneta tek nakon okončanja dokaznog postupka odbrane.



Veće je takođe potvrdilo da će presudu doneti najkasnije do 29. septembra.



Krajišnikovo svedočenje će biti nastavljeno i naredne sedmice.



Adin Sadić je izveštač IWPR-a iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists