Selo bosanskih Hrvata živi sa traumama iz prošlosti
Preživjeli Hrvat se prisjeća zločina iz 1993. godine u svom selu i sa žaljenjem govori o ubistvima u susjednim Ahmićima.
Selo bosanskih Hrvata živi sa traumama iz prošlosti
Preživjeli Hrvat se prisjeća zločina iz 1993. godine u svom selu i sa žaljenjem govori o ubistvima u susjednim Ahmićima.
Veliki mermerni spomenik dominira brežuljkom iznad Križančevog Sela, hrvatskog naselja u blizini Viteza u centralnoj Bosni.
Na spomeniku su ispisana imena više od 100 mještana – kako vojnika tako i civila – koji su poginuli u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Neki od njih žrtve su zločina za koje još niko nije odgovarao.
Nedaleko od ovog mjesta naziru se rovovi koji su dijelili dvije zaraćene strane, HVO i Armiju BiH. Oni su podsjetnik na to koliko je selo bilo blizu borbene linije.
Oko četiri kilometra od Križančevog Sela nalazi se bošnjačko selo Ahmići, gdje su snage HVO-a 16. aprila 1993. godine ubile više od 100 ljudi, uključujući žene, djecu i starce. Kuće u selu su zapaljene, a džamije srušena.
Osam mjeseci kasnije, Armija BiH napala je Križančevo Selo.
Drago Plavčić prisjeća se tog dana.
„Kad je pala crta [odbrane], 22. decembra 1993. godine, ovdje je poginulo oko 30 ljudi. Tačno ovdje ispod su ležali mrtvi”, kaže Plavčić, pokazujući livadu u blizini spomenika. „To je bio najkrvaviji dan ovdje, ali žalosno je što niko još nije odgovarao za taj zločin.“
U napadu je uništena i Plavčićeva kuća.
„Nisam mogao spriječiti da izgori, nisam mogao ništa. Sve što sam imao izgorjelo je pred mojim očima tog dana”, kaže Plavčić.
Prema njegovim riječima, nakon napada Armija BiH je odvela 30 mještana iz sela. Nakon mjesec dana njihova tijela su razmijenjena za tijela pripadnika Armije BiH koji su poginuli u borbama protiv HVO-a u okolini Viteza.
„Njih [zarobljene seljane] su tukli i što je sve bilo ja ne znam, ali sam vidio kada su razmijenjeni. Ubijeni su dva dana prije razmjene. Tada su doneseni u vrećama i mi smo njihova tijela poredali u školu radi prepoznavanja”, kaže Plavčić.
Plavčić je tokom rata u BiH izgubio troje djece. I njihova imena nalaze se na spomeniku u Križančevom Selu.
Jedan od njegovih sinova, Blaž, poginuo je kao 22-godišnji pripadnik HVO-a u blizini Mostara krajem 1992, dok je drugi, Marinko, također vojnik HVO-a, ubijen u Vitezu 1993. kada su mu bile 32 godine. Plavčićeva kćerka Ivanka, tada 21-godišnjakinja, poginula je od granate u Križančevom Selu 1993. godine.
Plavčić kaže da je oprostio i onima koji su napali selo i onima koji su mu ubili djecu.
„Moja kuća je zapaljena ručno i čuo sam ko je zapalio, ali ja njemu opraštam. Opraštam i onima što su mi djecu ubili. Ja svima opraštam. Isus je oprostio i ja opraštam”, kaže Plavčić.
Prije rata, na širem području općine Vitez živio je skoro jednak broj Hrvata i Bošnjaka. U januaru 1993, kada je počeo sukob između Armije BiH i HVO-a, lokalni Bošnjaci i Hrvati okrenuli su se jedni protiv drugih.
Bošnjačko-hrvatski sukob okončan je mirovnim sporazumom potpisanim u Washingtonu u martu 1994, dok je rat u BiH okončan tek Dejtonskim mirovnim sporazumom potpisanim u decembru 1995.
Od tada su se mnogi vratili u općinu Vitez, uključujući preživjele mještane Križančevog Sela. Većina je obnovila svoje domove ili izgradila nove, te se zaposlila u obližnjem Vitezu u kojem danas žive pretežno Hrvati.
Odnosi između Bošnjaka i Hrvata u ovom području i dalje su loši. Njihova djeca idu u istu školu, ali u nju ulaze na različite ulaze. Neki sportski klubovi i kulturna udruženja podijeljena su na osnovu etničke pripadnosti, a u gradu postoje i dvije volonterske vatrogasne jedinice, hrvatska i bošnjačka.
Plavčić se prisjeća koliko su odnosi prije rata bili bolji.
„I sad često pomenem Tita i Jugoslaviju. Kakva god je ta država bila, bolja je nego ova sad… Ali odavde ja ne bih išao, niti ću ići. BiH pripada svima nama”, kaže on.
Stojeći ispred spomenika iznad Križančevog Sela, na kojem su jedno ispod drugog ispisana imena njegovo troje djece, Plavčić s tugom govori o zločinima počinjenim u susjednim Ahmićima.
„O Ahmićima sam razmišljao svaki dan kada sam čuo šta se tamo desilo. Bilo je mojih vršnjaka među nastradalim. Skupa smo išli u školu i igrali lopte, svi smo kao braća bili. Meni je bilo jako teško”, kaže on.
Za ubistva u Ahmićima sedam bivših pripadnika HVO-a osuđeno je u Haškom tribunalu ili Sudu BiH na ukupno 100 godina zatvora.
Do sada još niko nije osuđen za smrt nekoliko desetina mještana Križančevog Sela, iako Specijalni odjel za ratne zločine pri Tužilaštvu BiH vodi istragu protiv određenog broja osumnjičenih.
Svake godine 16. aprila i 22. decembra, na godišnjice stradanja u Ahmićima i Križančevom Selu, porodice ubijenih i predstavnici vlasti prisustvuju komemoracijama koje se održavaju u ova dva sela.
U aprilu 2010, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, zajedno sa predstavnicima islamske i katoličke zajednice, posjetio je oba sela i odao počast žrtvama. Izjavio je da se takvi zločini ne smiju ponoviti.
Mještani Ahmića i Križančevog Sela nikad nisu održali zajedničku komemoraciju.
Plavčić kaže da, iako je oprostio onima koji su mu ubili djecu i zapalili kuću, još nije smogao snage da posjeti Ahmiće.
„Ko god ima snage, volje i ljubavi da se može pokloniti žrtvama iz oba sela, dobra je osoba i treba ga poštivati”, dodao je.
Aida Mia Alić je reporterka IWPR-a u Sarajevu. U pisanju ovog teksta učestvovali su i Nejra Suljović i Dražen Huterer iz Sarajeva.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.
