Komentar: kosovsko pravosudje je nepristrasno i nema politicku pozadinu

Krivica ili nevinost optuzenog nikada se ne smeju pretpostavljati iskljucivo na osnovu etnicke ili pripadnosti nekoj od zaracenih strani.

Komentar: kosovsko pravosudje je nepristrasno i nema politicku pozadinu

Krivica ili nevinost optuzenog nikada se ne smeju pretpostavljati iskljucivo na osnovu etnicke ili pripadnosti nekoj od zaracenih strani.

Tuesday, 6 September, 2005

Da bi se razmrsilo klupko nesporazuma koji sputavaju kosovski pravosudni sistem, mora se krenuti od osnovnih principa.


Svrha svakog sudjenja jeste da se utvrdi da li je optuzena osoba kriva za izvrsenje krivicnog dela. Krivica se utvrdjuje ispitivanjem i procenjivanjem izlozenih dokaza.


Na sudjenju za ratne zlocine optuzeni se ne moze braniti tvrdnjom da je bio na "pravoj" strani, boreci se na strani vlade ili za oslobodjenje, niti bi to trebalo da bude tako. Ratni zlocini se, po definiciji, cine tokom ratnog sukoba i obe sukobljene strane mogu biti krive za pocinjene zlocine.


Kada se u Medjunarodnom krivicnom sudu za bivsu Jugoslaviju u Hagu vode procesi za ratne zlocine u Bosni, sudsko vece odlucuje da li je optuzeni uistinu pocinio navedene zlocine. Pripadnost odredjenoj etnickoj grupi, bez obzira da li se radi o Muslimanima, Hrvatima ili Srbima, ne pruza optuzenom imunitet od krivicnog gonjenja.


Albanske zrtve ratnih zlocina na Kosovu i njihove porodice zasluzuju pravdu, ali kosovsko drustvo kao celina takodje ima pravo na bezbednost do koje se moze doci jedino putem dosledne, nepristrasne primene principa vladavine prava.


Tokom nedavnih sudjenja za ratne zlocine cetvorici pripadnika bivse Oslobodilacke vojske Kosova, OVK, poznatijih kao "lapska grupa", sudsko vece ih je proglasilo krivim za ubistva petorice kosovskih Albanaca i nelegalno pritvaranje, prebijanje i mucenje osmorice drugih Albanaca kao i prebijanje i mucenje jednog kosovskog Srbina.


Osuda i kazne za te zlocine doneli su pravdu porodicama onih koji su nastradali kao i utehu prezivelima. Veoma je vazno da se time ustanovljava princip koji je neophodan i nuzan temelj svakog drustva zasnovanog na vladavini prava umesto na vladavini najjacih i najsnaznijih.


Kao sto su to vec shvatili mnogi kosovski Albanci koji su ulagali ogromne napore da bi stali na put tradiciji krvne osvete, jedini nacin da se izadje iz zacaranog kruga osvetnickih ubistava jeste da se moc donosenja presude i odredjivanja kazne preuzme od pojedinaca i trajno prenese na pravosudni sistem. Ako javnost nije uverena da niko nije iznad zakona, princip prema kome pojedinci mogu uzeti zakon u svoje ruke i dalje ce opstajati.


Zasto je onda bilo javnih kritika presude i izrecenih kazni na sudjenju "lapskoj grupi"?


Oni koji se protive krivicnom gonjenju bivsih pripadnika Oslobodilacke vojske Kosova, OVK, zbog strane na kojoj su se borili, ocito, veruju da bi pripadnost takvoj "oslobodilackoj" formaciji trebalo da pruzi imunitet od bilo kakvih optuznica za pocinjena krivicna dela.


U prethodnom komentaru IWPR-a pominje se sudjenje "lapskoj grupi" kao "politicki motivisano" cime se implicira da nije bilo dokaza koji bi dali osnova za krivicno gonjenje ovih lica i konacnu okrivljujucu presudu. Zapravo, u tom komentaru autor trazi politicki motivisanu oslobadjajucu presudu na osnovu principa poznatog kao pravda pobednika.


Ne moze se, takodje, poreci da su sami kosovski Albanci posvedocili kako su optuzeni izvrsili ubistva i mucili zrtve u Lapastici i na cetiri druge lokacije. Svedoci su dali svoje iskaze na sudu uprkos pretnjama koje su dobili. Ne moze se osporiti da su fizicki dokazi i iskazi svedoka potkrepili presudu, kao ni da je sud primenio isti princip komandne odgovornosti poput onoga koji je Haski tribunal primenjivao u sudjenjima Muslimanima, Hrvatima i Srbima. Zakoni jednako vaze za sve, a ne samo za neke. Zasto onda neki tvrde da se radi o "politickom" sudjenju?


Neki tvrde da izvesni kosovski Albanci "sumnjaju" kako "mozda" postoji tajni dogovor izmedju Beograda i Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu, UNMIK-a, koji je na nepoznati nacin rezultirao okrivljujucim presudama sto ide u prilog Srbima naustrb Albanaca. Ovakvi navodi zvuce grandiozno, ali su u potpunosti neosnovani.


Prvo, na julskom sudjenju "lapskoj grupi" kosovski Albanci su se pojavili u ulozi optuzenih, ali i zrtava. Zasto bi se UNMIK mesao u ovaj slucaj i zasto bi to bilo "politicko sudjenje" - osim ukoliko ne verujete da bi kosovski sudovi trebalo da zauzmu stav prema kome bi svim bivsim pripadnicima Oslobodilacke vojske Kosova, OVK, trebalo pruziti imunitet u odnosu na odredbe medjunarodnog humanitarnog prava koje se bave ratnim zlocinima.


Ukoliko se sugerise da za borce OVK ne vaze ista ogranicenja kao za borce u drugim sukobima, time se, takodje, neizbezno sugerise da pripadnici OVK i njihova borba nisu bili priznati prema medjunarodnom pravu. Ni kosovski Albanci, niti OVK se ne bi slozili s tim. Stavise, vodjstvo OVK je priznalo u intervjuima tokom trajanja oruzanog sukoba da se rukovode odredbama medjunarodnog humanitarnog prava.


Drugo, prema ovoj teoriji zavere, UNMIK izdaje tajna naredjenja svim medjunarodnim sudijama i tuziocima u svim sudskim procesima za ratne zlocine, cime se ovom telu pripisuje stepen upravljackih sposobnosti i politicke kohezije koji su, cesto, upadljivo odsutni u znatno prizemnijim oblastima njegovog delovanja.


U slucaju "lapske grupe", prema ovoj neozbiljnoj teoriji bi ne samo etnicke albanske zrtve i svedoci morali biti u zaveri, vec bi se i medjunarodna policija, tuzioci i sudije takodje morali urotiti zajedno sa njima kako bi njihova zavera ostala pod velom tajne.


Medjunarodne sudije i tuzioci koji su radili na slucaju "lapske grupe" bili su pretezno iz zemalja-clanica NATO-a, koje su pomagale Kosovu. Zasto bi oni bili bilo sto drugo do pravedni i nepristrasni?


Medjunarodne sudije su nezavisne, kako u svojim maticnim zemljama, tako i na Kosovu. Oni ne bi dozvolili bilo kome da im naredjuje sta da cine. Zasto i kako bi se svi ovi albanski svedoci i zrtve, kao i medjunarodni strucnjaci okupili da bi zajednicki kovali zaveru? Odgovor je jednostavan: oni to nisu mogli i, svakako, nisu ucinili.


Trece, teoriju zavere pobija brizljiva i temeljna odluka suda u kojoj se kaze da optuzeni nisu krivi za polovinu tacaka iz optuznice kojom se terete za pocinjene zlocine.


Jedan stari filozof Vilijem Okem ustanovio je logicki princip poznatiji kao "Okemova ostrica noza": "Najjednostavnije objasnjenje je obicno tacno". U ovom slucaju, obrazlozenje presude je da je nepristrasno sudsko vece proglasilo optuzene krivim na osnovu ubedljivih dokaza koje su na sudu izneli njihovi zemljaci, kosovski Albanci - svedoci i zrtve zlocina.


Primedba koju su izneli Keljmendi i ostali odnosi se na visinu zatvorskih kazni izrecenih "lapskoj grupi". Zasto? Da li je trinaest godina preostra kazna za izdato naredjenje da se usmrti pet ljudi, kao i za prebijanje, mucenje i nelegalno pritvaranje devet osoba na cetiri razlicite lokacije? Da li je sedamnaest godina isuvise za komandanta koji je ucinio to isto imajuci u vidu potrebu da se predupredi mogucnost da se takve stvari ikada vise ponove? Da su Srbi ucinili to isto, da li bi se iznosili ovakvi argumenti?


S obzirom na moje iskustvo tuzioca u Sjedinjenim Drzavama, kao i na Kosovu u svojstvu medjunarodnog tuzioca, mada nisam ucestvovao u sudskom procesu "lapskoj grupi", ali sam imao prilike da posmatram kako funkcionise pravosudni sistem na Kosovu i u Bosni, ne mislim da su kazne isuvise visoke. U analizi kaznene politike Haskog tribunala Ivena Elisona, koja je nedavno objavljena na veb sajtu "Justwatch", kaze se da prosecna kazna za ratne zlocine, ukljucujuci ubistva, iznosi 15,8 godina, a za komandnu odgovornost - 21,5 godinu.


Ako su kazne isuvise ostre, advokati odbrane trebalo bi da podnesu dokaze Vrhovnom sudu u zalbenom postupku. Pravni lek za eventualnu gresku u sudskom postupku treba potraziti pred apelacionim sudom, a ne pred sudom javnog mnjenja.


Neki, pak, ne tvrde da su kazne "lapskoj grupi" isuvise visoke, vec da su kazne za srpske zlocince isuvise blage. Prvo, ukoliko je to tako, treba podneti zalbu visoj sudskoj instanci ukoliko se smatra da su kazne za okrivljene srpske nacionalnosti isuvise blage. Drugo, ovakvim argumentom se pokusava utvrditi razlika u kaznenoj politici pri sudjenju kosovskim Srbima i kosovskim Albancima za ratne zlocine putem ekstrapolacije isuvise malog uzorka - samo jednog sudjenja kosovskim Albancima za pocinjene ratne zlocine. Nasuprot tome, bilo je deset sudjenja za ratne zlocine, kao i cetiri sudjenja za ubistva tokom rata u kojima su optuzena lica bila srpske nacionalnosti.


Na osnovu univerzalnih principa pravde i primenjivih kosovskih zakona od suda se trazi da izrekne svakom optuzenom licu presudu na osnovu jedinstvenih okolnosti i individualne odgovornosti za svaki slucaj. Sve dok se ne obelodani pismeno obrazlozenje suda, niko ne bi trebalo ni da pokusava da poredi razlicite presude i kazne.


Imaju u vidu broj sudskih procesa - 14, nije iznenadjujuce da je bilo i oslobadjajucih i okrivljujucih presuda. Mada je bilo izrecenih kazni koje su blaze od onih u slucaju "lapske grupe", takodje je bilo kazni priblizno jednake visine. Na sudjenjima optuzenim Srbima, utvrdjeno je da je Zoran Stanojevic ubio jednog coveka zbog cega je osudjen na 15 godina zatvora; Miroslav Vukovic je pocinio ratne zlocine, ali ne i ubistvo, pa je ipak osudjen na dvanaest godina zatvora. U slucaju "Besovic" jos uvek nije objavljeno pismeno obrazlozenje presude, tako da ne moze videti zasto se to sudsko vece odlucilo na sedmogodisnju zatvorsku kaznu, sto deluje kao blaga kazna za ucesce u izvrsenju ratnih zlocina, ukljucujuci ubistvo. Medjutim, moglo se i ocekivati da bi u bilo kom pravosudnom sistemu, a ne samo na Kosovu, razlicita sudska veca, pogotovo sa sudijama iz zemalja sa razlicitim kaznenim politikama, mogla donositi razlicite odluke. Tuzilac moze podneti zalbu Vrhovnom sudu kako bi Besovic dobio ostriju kaznu.


Odluke medjunarodnih clanova Vrhovnog suda,takodje, opovrgavaju bilo kakvu teoriju zavere. Zvezdan Simic je proglasen krivim za ubistvo i osudjen je samo na osam godina i cetiri meseca zatvora, ali je u zalbenom postupku kazna preinacena na dvanaest godina zatvora, dok je Cedomir Jovanovic proglasen krivim za ucesce u masovnom ubistvu, a njegovu prvostepenu kaznu od dvadeset godina zatvora potvrdio je visi sud.


Neki od sudskih procesa drugim optuzenim Srbima, koja je ponistilo medjunarodno vece Vrhovnog suda, ponovljeni su pred sudskim vecima u kojima su, pored medjunarodnih, bile i albanske sudije. Mada su se neka ponovljena sudjenja okoncala oslobadjanjem optuzenih, u drugima su optuzeni proglaseni krivim za pocinjene ratne zlocine, ukljucujuci slucajeve Andjelka Kolasinca i Miroslava Vukovica.


Cini se da neki kriticari po automatizmu pretpostavljaju da je svaka oslobadjajuca presuda na sudjenju licima srpske nacionalnosti pogresna, ali koliko je takvih kriticara procitalo pismena obrazlozenja i zapisnike sa sudjenja? Koliko njih shvata da oslobadjajuca presuda moze biti ishod sudskog procesa, cak i kada je sud utvrdio da su ratni zlocini pocinjeni, jer nije bilo dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se optuzena lica mogla proglasiti krivim?


Pre nego sto se upustimo u kritiku bilo koje presude, trebalo bi prvo da procitamo pismeno obrazlozenje suda. U suprotnom, insistiranje na nevinosti - ili krivici - jedino na osnovu etnicke pripadnosti optuzenih ili nekadasnjeg statusa ovih boraca proisticalo bi iz predrasuda i pristrasnosti.


Niko, i ni jedna etnicka grupa, ni jedna od zaracenih strana nije iznad zakona. To je vladavina prava.


Majkl E. Hartman je strucni saradnik Americkog instituta za mir, USIP. Radio je za Misiju Ujedinjenih nacija na Kosovu kao medjunarodni tuzilac od februara 2000. do januara 2003. godine. Izneti stavovi su misljenje autora clanka, ali ne nuzno i stavovi USIP-a i UNMIK-a.


Frontline Updates
Support local journalists