Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ŽRTVE UZNEMIRENE STAKIĆEVOM ŽALBOM NA PRESUDU

Bosanski Muslimani koji su se vratili svojim kućama kažu da će im eventualno usvajanje žalbe život učiniti nepodnošljivim.
By Nerma Jelacic
rtve zločina počinjenih u bosanskom gradu Prijedoru nervozno iščekuju odluku žalbenog vijeća Tribunala o tome hoće li biti ublažena doživotna kazna, koja je Milomiru Stakiću izrečena za zločine protiv čovječnosti.



Žalbeno bi vijeće uskoro trebalo odlučiti o sudbini presude izrečene 31. srpnja/jula 2003., kojom je nekadašnji predsjednik prijedorskog kriznog štaba proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti – ali ne i za genocid – i osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu.



Kao bivši liječnik koji je na funkciju predsjednika Skupštine općine Prijedor stupio 1992., dr. Stakić je – budući da je na dotičnom području obnašao vlast – proglašen krivim za zatiranje, ubojstvo, progone i deportacije.



Na žalbenom saslušanju održanom u listopadu/oktobru prošle godine, Stakić je pred sudom izjavio: „Nikada nisam počinio zločin, naredio zločin, niti sam ikada opravdavao bilo koji zločin.“



Obrana je tvrdila da je kazna nesrazjmerna presudi, a optužba je insistirala na tome da tuženi bude proglašen krivim i za genocid.



I dok obje strane iščekuju presudu žalbenog vijeća, bivši dužnosnici Tribunala izjavili su za IWPR da ih brine mogućnost skraćivanja kazne izrečene Stakiću.



Ukoliko se to bude desilo, povratnici i zatočenici zloglasnih prijedorskih logora će – kako su izjavili za IWPR – izgubiti povjerenje u Tribunal. Osim toga, takva odluka će i dodatno otežati njihov život na ovom području.



„To bi bilo nepodnošljivo“, kaže za IWPR Edin Ramulić – povratnik i aktivist lokalne nevladine organizacije koja se zalaže za istinu i pomirenje u prijedorskoj regiji. „Toliko smo nade polagali u tu kaznu, i prihvatili smo je iako on [Stakić] nije proglašen krivim i za genocid.“



„Optužnice, presude i kazne [podignute i izrečene u Tribunalu] ohrabrile su povratak na područja kao što je Prijedor. Probuđena nam je nada. A ukoliko nam to bude oduzeto, mnogi od nas će se spakirati i ponovo otići.“



Sudsko vijeće tvrdi da je, u vrijeme dok je Stakić bio na vlasti, u Prijedoru i okolini ubijeno više od 1.500 nesrba; da su se silovanja, seksualna zlostavljanja, premlaćivanja i mučenja redovno događala; kao i da je, tokom kolovoza/augusta i rujna/septembra 1992., bilo deportirano najmanje 20.000 ljudi.



Stakić je bio član lokalnog kriznog štaba, odnosno ratnog organa vlasti koji je planirao, organizirao i nadzirao tri najpoznatija pritvorska centra u sjeverozapadnoj Bosni – Omarsku, Trnopolje i Keraterm.



Međutim, u intervjuu za IWPR, Stakićev advokat Branko Lukić tvrdi da njegov klijent ne može snositi nikakvu zapovjednu odgovornost, niti može biti smatran odgovornim za ono što se dešavalo u logorima.



„Predsjednik kriznog štaba imao je sasvim drugu ulogu [od one koju mu je pripisalo sudsko vijeće]. On nije mogao obavljati dva zadatka u isto vrijeme“, kazao je Lukić.



Advokat je izjavio kako je još uvijek šokiran sudačkom procjenom da je Stakić bio „suizvršilac“ spomenutih zločina.



U presudi koja je Stakiću izrečena stoji da je on, zajedno s ostalim suizvršiocima, „bio svjestan da će se zločini dogoditi“.



„Emotivno sam vezan za ovaj slučaj“, nastavlja advokat, „jer je to najveći neuspjeh u mom životu. Njemu je izrečena najteža kazna, a ja znam da je on ne zaslužuje. Čak je i [Radislavu] Krstiću dosuđeno 35 godina, iako je on proglašen krivim za genocid.“



Većina promatrača očekuje da bi kazna zaista mogla biti skraćena.



„Pomalo se pribojavam“, izjavila je za IWPR Izabel Veseling (Isabelle Wesselingh), autorica knjige o Prijedoru, Stakiću i ratu, koja već dugo prati suđenje. „Mislim da odluku ne treba mijenjati, jer je bila odmjerena.“



Postavlja se pitanje zaslužuje li ijedan od zločina počinjenih u razdoblju od 1992. do 1995. izricanje doživotne zatvorske kazne.



„Koliko ljudi mora da umre da biste zaslužili doživotnu robiju?“, pita se Nikolas Kumdjan (Nicholas Koumjian), tužilac čijim je zalagnjem postignuta prvostupanjska presuda.



Kumdjan je u međuvremenu napustio Tribunal i postao tužilac u novoformiranom bosanskom Vijeću za ratne zločine u Sarajevu. On je za IWPR izjavio kako je sudsko vijeće na temelju iznesenih dokaza procijenilo da je „ono što se dogodilo u Prijedoru predstavljalo dobro organiziranu, svjesnu i nemilosrdnu kampanju čiji je cilj bilo etničko čišćenje te teritorije.“



„Kampanja je bila usuglašena između policije, vojnog i političkog rukovodstva. Dokazi potvrđuju da su svi oni radili zajedno i da se Stakić, kao ključni politički rukovodilac – predsjednik skupštine, kriznog štaba i odsjeka narodne obrane – nalazio u samom središtu te koordinirane kampanje“, kaže Kumdjan.



Tužilac ističe i da je Stakić u nekim svojim intervjuima, koji su predočeni kao dokazni materijal, i sam priznao da je u svemu što se dešavalo u Prijedoru njegova uloga bila presudna.



Veselingova ukazuje na to da točan broj ubijenih još uvijek nije utvrđen. „Radi se o tisućama ljudi“, kaže ona, „ali još uvijek nije utvrđeno što se sve dešavalo, s obzirom da mnoge masovne grobnice još uvijek nisu ekshumirane.“



Kumdjan odbacuje tvrdnje obrane da Stakić kao civil nije mogao imati nikakvu kontrolu nad postupcima vojske u Prijedoru.



„Političari će se uvijek pravdati da nisu bili dio vojnog lanca zapovijedanja. Ono što ovdje imamo jeste politička kampanja koja je provedena vojnim sredstvima, a žalosna je istina da je to učinjeno veoma uspješno i da je time zauvijek izmijenjen etnički sastav Prijedora“, kaže on.



„Ukoliko takva odgovornost za smrt više tisuća ljudi i druge zločine nije dovoljan razlog za doživotnu kaznu, mislim da ćete meni ili žrtvama veoma teško moći objasniti što jest.“



Žrtve i povratnici i sami postavljaju isto pitanje.



Zatvorenica logora Omarska i višestruka svjedokinja na suđenjima pred Tribunalom, Nusreta Sivac, vratila se 2001. u Prijedor, gdje se na ulicama i u prodavaonicama još uvijek sreće s bivšim oficirima zatvorskog centra.



„Nisam čak ni znala da će biti žalbenog postupka. Veoma sam uznemirena“, izjavila je ona za IWPR. „Ta presuda je bila jedini zakonski dokaz na temelju kojeg smo se mogli vratiti svojim kućama i suočiti se sa svojim susjedima koji još uvijek poriču da su nam se desili stravični zločini.



„Uvijek smo se mogli pozvati na tu presudu, pokazati je ljudima i reći im da je sud zaključio da su se ti zločini zaista desili. Ukoliko nam Tribunal to oduzme, ne znam što ću uraditi. Odustat ću.“



Boraveći prošlog prosinca/decembra u Prijedoru, Veselingova je također uočila visok stupanj poricanja. „Ukoliko kazna bude smanjena, bit će to korak nazad u ovom veoma sporom procesu suočavanja s prošlošću“, kaže ona.



I Sabahudin Garibović – predstavnik udruženja logoraša općine Prijedor, čiji je brat ubijen u Omarskoj – potvrđuje te strahove.



„Ne bi trebalo ni raspravljati o smanjenju kazne, a kamoli to učiniti. Ukoliko kazna bude smanjena, to će se zaista negativno odraziti na naše građane i njihovo povjerenje u Tribunal“, rekao je on.



Fikret Batić je također povratnik, kome su ubijena 33 člana obitelji – uključujući suprugu, te osmogodišnje i četrnaestogodišnje dijete – za čijim ostacima još uvijek traga. Nije u stanju ni govoriti o Stakićevoj žalbi. „To je apsurdno“, kaže on.



Muharem Murselović, povratnik i aktualni predsjednik prijedorskog Općinskog vijeća, svojevremeno je – nakon što je Stakićeva Srpska demokratska stranka (SDS) preuzela vlast – smijenjen s iste političke funkcije.



„Poznavao sam Stakića. Kažu da je vlast preuzeo bez ijednog ispaljenog metka. Bio sam tamo. To, jednostavno, nije istina“, izjavio je on za IWPR.



„Više od 60 posto predratnih stanovnika Prijedora bilo je deportirano ili ubijeno. A oni razmišljaju o skraćivanju kazne? To je besmisleno. Time će nekima od nas koji smo se vratili biti poslana poruka da ponovo odemo.“



Nerma Jelačić je direktorica Balkanske istraživačke mreže (BIRN) za Bosnu i Hercegovinu. Mirna Mekić je novinarka iz Sarajeva.