ZAVRŠENO KRAJIŠNIKOVO SVJEDOČENJE
Posle devet nedjelja provedenih na klupi za svjedoke, političar bosanskih Srba vraća se na optuženičku klupu.
ZAVRŠENO KRAJIŠNIKOVO SVJEDOČENJE
Posle devet nedjelja provedenih na klupi za svjedoke, političar bosanskih Srba vraća se na optuženičku klupu.
Privodeći kraju maratonsko svjedočenje na vlastitom suđenju za genocid, bivši predsjednik skupštine bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, nastavio je i ove sedmice da tvrdi kako su sukob u Bosni počeli Muslimani, te kako je on sam bio nemoćni posmatrač svih zločina koje su eventualno počinili Srbi.
Proteklh je dana u sudu bilo vrlo užurbano, jer su sve strane nastojale raščistiti sva neriješena pitanja. Pritom su se tužilaštvo, Krajišnikovi branioci i same sudije dotakle širokog spektra tema.
Jedno od središnjih bilo je i pitanje o tome kako je izbio rat u Bosni i da li su problemi koji su doveli do tog sukoba mogli biti riješeni mirnim putem.
Krajišnik je za sebe rekao kako je pod starim jugoslovenskim režimom bio odgajan u tradicionalnoj i pobožnoj porodici, te kako su ga učili da svoje muslimanske i hrvatske susjede poštuje i čak i više nego same Srbe.
Ali je rekao i da je, načelno, do miješanja pripadnika različitih etničkih grupa dolazilo samo zbog pritiska komunističkih vlasti. Stari slogan „bratstvo i jedinstvo“ bio je – kaže Krajišnik – „obična iluzija“, tako da „smo se razdvojili poput vode i ulja“ čim je izbio rat.
Istovremeno, Krajišnik je istakao kako najveću krivicu za eksploziju nasilja snosi muslimanska zajednica sa svojim političkim liderima, koji su, u pokušaju da „nametnu svoju volju“, nastojali da manipuliraju novim sistemom.
„Prije rata, Muslimani su bili miroljubivi i časni ljudi“, izjavio je on pred sudom, „da bi onda odjednom postali radikalni“.
Krajišnik tvrdi da je posljednji ambasador Sjedinjenih Država u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), Voren Cimerman (Warren Zimmerman) muslimanskog vođu Aliju Izetbegovića potakao da odbaci takozvani Kutiljerov (Cutiliero) mirovni plan, oko kojeg su se – prema njegovim riječima – Srbi, Muslimani i Hrvati već bili usaglasili.
Muslimani nisu bili pretjerano zainteresirani za ishod tih pregovora, rekao je on, pošto su postigli svoj cilj da Bosna bude međunarodno priznata, pa su se dodvoravali međunarodnoj zajednici u nadi da će doći do vojne intervencije NATO-a.
„Muslimani su željeli da se predstave kao žrtve“, rekao je on, dodavši da su u tu svrhu pribjegavali čak i podmićivanju stranih medijskih kuća, kako bi ih one prikazale u što povoljnijem svjetlu.
Tokom svjedočenja, Krajišnik je u više navrata ponovio da je referendum koji je održan 29. februara 1992., nakon kojeg je Bosna postala nezavisna, bio zapravo „neustavan čin“.
Priznao je da je i izjašnjavanje o budućnosti Bosne, koje su u novembru 1991. organizirali Srbi, bilo isto tako neustavno. Ali je ustvrdio je i da je to glasanje provedeno kako bi njegova Srpska demokratska stranka (SDS) mogla „provjeriti legitimnost svojih ideja“.
Od Krajišnika se tražilo i da objasni kako je došlo do toga da su bosanski Srbi svoj vlastiti entitet, Republiku Srpsku (RS), proglasili praktično 9. januara 1992. – dakle, prije no što su centralne vlasti u Sarajevu održale referendum o nezavisnosti.
Odgovarajući na to pitanje, on je insistirao na tome da je RS u toj fazi bila „čista fikcija“ i da je postojala samo na papiru. Takođe je rekao da je on lično u to vrijeme smatrao kako RS treba proglasiti zasebnim entitetom samo u slučaju da Bosna proglasi nezavisnost od Jugoslavije. No, ostali srpski poslanici zalagali su se za stvaranje novog entiteta i nezavisno od toga.
Krajišnik je i ove sedmice istakao kako „etničko čišćenje“ nije baš najbolji termin da bi se opisalo ono što se u Bosni dešavalo nakon što je izbio rat. Izvještaji specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Tadeuša Mazovjeckog (Tadeusz Mazowiecki), o etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u RS-u tokom 1992. i 1993., bili su – po njegovim riječima – „krajnje jednostrani“.
Mnogi Srbi i Muslimani su, po Krajišnikovim rečima, svoje domove zapravo napustili po vlastitom izboru. „Potpisali su dokumente u kojima su izjavili da žele otići“, rekao je on za muslimanske izbjeglice, „da bi nakon toga tvrdili da su žrtve etničkog čišćenja!“
Krajišnik se u svom svjedočenju dotakao i pitanja nedostatka nesrpskih zvaničnika u vladajućim strukturama RS-a tokom ratnih godina.
„Muslimanima su vrata uvijek bila otvorena“, ustvrdio je okrivljeni, dodavši da se on lično protivio odluci skupštine bosanskih Srba kojom su nesrpske sudije protjerane iz sudstva RS-a, ali da njeno izvršenje ni na koji način nije mogao spriječiti.
Insistirao je i na tome da bi srpskom rukovodstvu zapravo odgovaralo da su se nesrpski zvaničnici opredijelili za ostanak, „pošto je monolitna jednonacionalna administracija bila politički štetna za Srbe“.
Istakao je i da je Izetbegović za to vrijeme „suhim zlatom plaćao Srbima da ostanu na položajima u Sarajevu“, i to samo zato da bi se stekao utisak kako centralna vlast zagovara multietničko društvo.
Izvjestan broj pitanja sudije Kloda Anotoa (Claude Hanoteau) odnosio se na ovlaštenja koja je Krajišnik imao kao predsjednik skupštine bosanskih Srba.
Sudija Anoto je, na primjer, okrivljenog pitao da li je ikada predložio parlamentu da raspravlja o temama kao što su postojanje srpskih zatvoreničkih logora, ili progon nesrpskih sudija, pošto je skupštinskim poslovnikom bilo jasno propisano da on na to ima pravo.
Krajišnik je odgovorio da nijedno pitanje ili inicijativa nisu mogli biti stavljeni na dnevni red skupštine bez priloženog relevantnog materijala, kao što su, na primjer, izveštaji vladinih organa.
Istovremeno je nastojao da pokaže da tokom ratnih godina on nije imao stvarnih ovlaštenja da izdaje bilo kakva naređenja, niti da bilo koga kažnjava zbog onoga što je uradio. „Mogao sam učiniti samo onoliko koliko i običan građanin“, rekao je on.
Dodao je i da je u to vrijeme mnogo zakona bilo usvajano mimo skupštine. Prijedloge bi jednostavno iznosili članovi vlade, potpisivao bi ih predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, da bi zatim bili i proglašeni zakonima, a da okrivljeni – kako je rekao – nije za njih ni znao.
Sudsko vijeće je ove sedmice odbacilo prigovor Krajišnikovog tima odbrane da je odluka Savjeta sigurnosti UN-a o produžetku mandata jednom od članova vijeća koje vodi ovaj slučaj – sudiji Žoakinu Kanivelu (Joaquin Canivell) – nevažeća i da se on treba povući iz procesa. A sudsko vijeće je procijenilo da je Savet sigurnosti postupio ispravno time što je sudiji Kanivelu produžio mandat.
Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.
Proteklh je dana u sudu bilo vrlo užurbano, jer su sve strane nastojale raščistiti sva neriješena pitanja. Pritom su se tužilaštvo, Krajišnikovi branioci i same sudije dotakle širokog spektra tema.
Jedno od središnjih bilo je i pitanje o tome kako je izbio rat u Bosni i da li su problemi koji su doveli do tog sukoba mogli biti riješeni mirnim putem.
Krajišnik je za sebe rekao kako je pod starim jugoslovenskim režimom bio odgajan u tradicionalnoj i pobožnoj porodici, te kako su ga učili da svoje muslimanske i hrvatske susjede poštuje i čak i više nego same Srbe.
Ali je rekao i da je, načelno, do miješanja pripadnika različitih etničkih grupa dolazilo samo zbog pritiska komunističkih vlasti. Stari slogan „bratstvo i jedinstvo“ bio je – kaže Krajišnik – „obična iluzija“, tako da „smo se razdvojili poput vode i ulja“ čim je izbio rat.
Istovremeno, Krajišnik je istakao kako najveću krivicu za eksploziju nasilja snosi muslimanska zajednica sa svojim političkim liderima, koji su, u pokušaju da „nametnu svoju volju“, nastojali da manipuliraju novim sistemom.
„Prije rata, Muslimani su bili miroljubivi i časni ljudi“, izjavio je on pred sudom, „da bi onda odjednom postali radikalni“.
Krajišnik tvrdi da je posljednji ambasador Sjedinjenih Država u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), Voren Cimerman (Warren Zimmerman) muslimanskog vođu Aliju Izetbegovića potakao da odbaci takozvani Kutiljerov (Cutiliero) mirovni plan, oko kojeg su se – prema njegovim riječima – Srbi, Muslimani i Hrvati već bili usaglasili.
Muslimani nisu bili pretjerano zainteresirani za ishod tih pregovora, rekao je on, pošto su postigli svoj cilj da Bosna bude međunarodno priznata, pa su se dodvoravali međunarodnoj zajednici u nadi da će doći do vojne intervencije NATO-a.
„Muslimani su željeli da se predstave kao žrtve“, rekao je on, dodavši da su u tu svrhu pribjegavali čak i podmićivanju stranih medijskih kuća, kako bi ih one prikazale u što povoljnijem svjetlu.
Tokom svjedočenja, Krajišnik je u više navrata ponovio da je referendum koji je održan 29. februara 1992., nakon kojeg je Bosna postala nezavisna, bio zapravo „neustavan čin“.
Priznao je da je i izjašnjavanje o budućnosti Bosne, koje su u novembru 1991. organizirali Srbi, bilo isto tako neustavno. Ali je ustvrdio je i da je to glasanje provedeno kako bi njegova Srpska demokratska stranka (SDS) mogla „provjeriti legitimnost svojih ideja“.
Od Krajišnika se tražilo i da objasni kako je došlo do toga da su bosanski Srbi svoj vlastiti entitet, Republiku Srpsku (RS), proglasili praktično 9. januara 1992. – dakle, prije no što su centralne vlasti u Sarajevu održale referendum o nezavisnosti.
Odgovarajući na to pitanje, on je insistirao na tome da je RS u toj fazi bila „čista fikcija“ i da je postojala samo na papiru. Takođe je rekao da je on lično u to vrijeme smatrao kako RS treba proglasiti zasebnim entitetom samo u slučaju da Bosna proglasi nezavisnost od Jugoslavije. No, ostali srpski poslanici zalagali su se za stvaranje novog entiteta i nezavisno od toga.
Krajišnik je i ove sedmice istakao kako „etničko čišćenje“ nije baš najbolji termin da bi se opisalo ono što se u Bosni dešavalo nakon što je izbio rat. Izvještaji specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Tadeuša Mazovjeckog (Tadeusz Mazowiecki), o etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u RS-u tokom 1992. i 1993., bili su – po njegovim riječima – „krajnje jednostrani“.
Mnogi Srbi i Muslimani su, po Krajišnikovim rečima, svoje domove zapravo napustili po vlastitom izboru. „Potpisali su dokumente u kojima su izjavili da žele otići“, rekao je on za muslimanske izbjeglice, „da bi nakon toga tvrdili da su žrtve etničkog čišćenja!“
Krajišnik se u svom svjedočenju dotakao i pitanja nedostatka nesrpskih zvaničnika u vladajućim strukturama RS-a tokom ratnih godina.
„Muslimanima su vrata uvijek bila otvorena“, ustvrdio je okrivljeni, dodavši da se on lično protivio odluci skupštine bosanskih Srba kojom su nesrpske sudije protjerane iz sudstva RS-a, ali da njeno izvršenje ni na koji način nije mogao spriječiti.
Insistirao je i na tome da bi srpskom rukovodstvu zapravo odgovaralo da su se nesrpski zvaničnici opredijelili za ostanak, „pošto je monolitna jednonacionalna administracija bila politički štetna za Srbe“.
Istakao je i da je Izetbegović za to vrijeme „suhim zlatom plaćao Srbima da ostanu na položajima u Sarajevu“, i to samo zato da bi se stekao utisak kako centralna vlast zagovara multietničko društvo.
Izvjestan broj pitanja sudije Kloda Anotoa (Claude Hanoteau) odnosio se na ovlaštenja koja je Krajišnik imao kao predsjednik skupštine bosanskih Srba.
Sudija Anoto je, na primjer, okrivljenog pitao da li je ikada predložio parlamentu da raspravlja o temama kao što su postojanje srpskih zatvoreničkih logora, ili progon nesrpskih sudija, pošto je skupštinskim poslovnikom bilo jasno propisano da on na to ima pravo.
Krajišnik je odgovorio da nijedno pitanje ili inicijativa nisu mogli biti stavljeni na dnevni red skupštine bez priloženog relevantnog materijala, kao što su, na primjer, izveštaji vladinih organa.
Istovremeno je nastojao da pokaže da tokom ratnih godina on nije imao stvarnih ovlaštenja da izdaje bilo kakva naređenja, niti da bilo koga kažnjava zbog onoga što je uradio. „Mogao sam učiniti samo onoliko koliko i običan građanin“, rekao je on.
Dodao je i da je u to vrijeme mnogo zakona bilo usvajano mimo skupštine. Prijedloge bi jednostavno iznosili članovi vlade, potpisivao bi ih predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, da bi zatim bili i proglašeni zakonima, a da okrivljeni – kako je rekao – nije za njih ni znao.
Sudsko vijeće je ove sedmice odbacilo prigovor Krajišnikovog tima odbrane da je odluka Savjeta sigurnosti UN-a o produžetku mandata jednom od članova vijeća koje vodi ovaj slučaj – sudiji Žoakinu Kanivelu (Joaquin Canivell) – nevažeća i da se on treba povući iz procesa. A sudsko vijeće je procijenilo da je Savet sigurnosti postupio ispravno time što je sudiji Kanivelu produžio mandat.
Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.
