Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ZATVORSKA LUTRIJA

Duzina zatvorske kazne i uvjeti pritvora umnogome zavise od zemlje u kojoj osobe osudjene pred Tribunalom izdrzavaju kaznu
By Rachel S.

Uvjeti pod kojima osudjenik Haskog tribunala izdrzava kaznu u velikoj mjeri zavise od drzave na cijoj se teritoriji zatvor nalazi.


Ako se, na primjer, radi o Finskoj, zatvorenik ce vjerojatno biti smjesten u relativno udobnoj celiji, s toaletom, tusem, pa cak i televizorom. A posto odsluzi dvije trecine kazne, bit ce u prilici zatraziti prijevremeni izlazak.


S druge strane, biti zatvoren u Velikoj Britaniji znaci boraviti u pretrpanim i mnogo manje luksuznim objektima. Medjutim, tamo osudjenik vec nakon isteka prve polovine dosudjene kazne moze podnijeti zahtjev za oslobadjanje.


Taj raskorak je posljedica ustrojstva Tribunala.


Oni koji ocekuju pocetak sudjenja ili im je sudjenje u toku smjesteni su u Pritvorskoj jedinici UN-a u Sheveningenu (turisticki centar nadomak Haga). Medjutim, posto Tribunal nije stalni sud, on ne posjeduje objekte za dugotrajni boravak.


Otuda ugovor koji je s Medjunarodnim sudom potpisalo 10 evropskih zemalja, obavezujuci se da ce se starati o smjestaju osoba koje su pred tim sudom osudjene.


To znaci da osudjenici mogu biti upuceni na izdrzavanje kazne u Austriju, Dansku, Finsku, Francusku, Njemacku, Italiju, Norvesku, Spanjolsku, Svedsku ili Veliku Britaniju.


Do sada su cetvorica osudjenika bila poslana u Finsku, po trojica u Norvesku i Spanjolsku, dvojica u Njemacku i Austriju; jedna osudjenica upucena je u Svedsku, a jedan osudjenik u Italiju. Njih 13 se jos uvijek nalazi na odsluzenju kazne; cetvorici je odobreno prijevremeno oslobadjanje i prije prebacivanja iz Haga.


S obzirom na opisani raspon mogucnosti, postavlja se pitanje: kako Tribunal odlucuje tko ce na kom mjestu izdrzavati dosudjenu kaznu?


Glasnogovornik Tribunala Dzim Lendejl (Jim Landale) tvrdi da je ta odluka u nadleznosti predsjednika Medjunarodnog suda za ratne zlocine.


Predsjednik pak tu odluku moze donijeti na temelju "bilo cega", uvazavajuci - prema Lendejlovom objasnjenju - zelje pojedine zemlje, samog zatvorenika, optuzbe ili Tajnistva (odnosno, administracije Tribunala). Radi se o "otvorenom procesu", na ciji ishod - kako kaze Lendejl - utjece veliki broj faktora.


Spanjolska, na primjer, nece primiti nikoga tko je osudjen na vise od 30 godina - koliko iznosi maksimalna kazna u toj zemlji. A Njemacka ce o prijemu svakog osudjenika odlucivati u posebnom postupku.


Zbog svega toga, odabir zemlje u koju bi pojedinog zatvorenika najbolje bilo poslati - moze i potrajati. Trenutno cak sedam osudjenika ceka odluku gdje ce izdrzavati dosudjenu kaznu. To su: Radislav Krstic, Ranko Cesic, Mitar Vasiljevic, Dragan Obrenovic, Miroslav Tadic, Predrag Banovic i Milorad Krnojelac. A slucaj Damira Dosena - zapovjednika straze iz logora Keraterm, koji su osnovali bosanski Srbi i u kojem je oko 7.000 pripadnika nesrpskog dijela stanovnistva bilo zatvoreno pocetkom devedesetih - predstavlja ilustraciju kako i mjesto gdje zatvorenik izdrzava kaznu utjece na duzinu njenog trajanja.


Nakon sto je u rujnu/septembru 2001. priznao krivicu, Dosen je u studenom/novembru iste godine osudjen na pet godina zatvora zbog sudjelovanja u zlocinima protiv covjecnosti pocinjenima u logoru, da bi potom bio i poslan na izdrzavanje kazne - i to u zatvor Grac-Karlau (Graz-Karlau), u Austriji.


Buduci da su mu u kaznu uracunate i dvije godine koje je proveo u pritvoru Tribunala, Dosen je po austrijskom zakonu vec u veljaci/februaru 2003. bio u prilici zatraziti prijevremeno oslobadjanje. Sudac Klod Zorda (Claude Jorda), koji je u to vrijeme obavljao funkciju predsjednika Tribunala, razmotrio je preporuku upravitelja spomenutog zatvora. Isao je cak i tako daleko da je, prije no sto je pristao osloboditi ga, razgovarao i sa Dosenom.


Ukoliko pak predsjednik Tribunala odluci da nije moguce prijevremeno oslobadjanje, pomilovanje ili skracenje kazne, zatvorenik se vraca u Pritvorsku jedinicu Tribunala. Lendejl je medjutim izjavio da mu nije poznato da se tako nesto u dosadasnjoj praksi i desilo.


Troskove transporta osudjenika do doticnog zatvora snosi Tribunal, dok troskove njegovog boravka u zatvoru snosi zemlja u kojoj se zatvor nalazi.


Zatvorski uvjeti u zemljama u koje se zatvorenici salju moraju biti uskladjeni s evropskim standardima, na sto su se te zemlje obavezale i sporazumom koji su potpisale s Tribunalom.


Ti standardi pored ostalog zabranjuju diskriminaciju na rasnoj, seksualnoj, jezickoj, religijskoj ili politickoj osnovi, kao i na temelju nacionalnog ili socijalnog porijekla, rodjenja ili statusa. Podrazumijeva se i postivanje zatvorenikovih vjerskih uvjerenja, kao i to da osudjenici ne oskudijevaju u hrani i vodi, a jamci im se i zdravstvena zastita.


Sporazumom je propisano i da provjeru postivanja ovih odredbi obavljaju inspekcije Medjunarodnog komiteta Crvenog kriza ili - kao u slucaju Spanjolske - nezavisna komisija.


No i pored toga, kada je rijec o uvjetima koji vladaju u pojedinim zemljama - postoje velike razlike.


"U skandinavskim su zemljama zatvorski uvjeti tradicionalno bolji nego u ostalim dijelovima Evrope, s obzirom na mali broj pritvorenih", izjavio je Endrju Kojl (Andrew Coyle), direktor Medjunarodnog centra za zatvorske studije. "Svaki zatvorenik boravi u posebnoj celiji. Drugdje vlada guzva, pa se u istoj celiji nalazi vise njih."


U skandinavskim zemljama i inace dominira progresivniji pristup zatvorskoj problematici. "Ljudi se u zatvor salju po kazni, a ne za kaznu", rekao je Kojl.


Predstavnica za stampu finske kaznene agencije, Vapu Aura (Vappu Aura), izjavila je da tamosnje zatvorsko osoblje cini sve sto moze kako bi "komuniciralo i tijesno suradjivalo sa zatvorenicima; medjusobni odnos pociva na povjerenju i otvorenoj komunikaciji". Tako, na primjer - po njenim rijecima - zatvorski cuvari nisu naoruzani.


Ostale razlike - kako objasnjava Kojl - ticu se vremena koje je zatvorenik u prilici provesti sa svojom obitelji.


"Mediteranske zemlje dozvoljavaju obiteljske posjete pri kojima clanovi obitelji i preko noci ostaju sa zatvorenikom", kaze on. "Skandinavske zemlje dopustaju samo dolaske po danu, dok supruznicke posjete [koje otprilike traju po tri sata] imaju ´sterilniji´ karakter . . .


"A u Velikoj Britaniji, nema ni govora o bilo kakvim intimnim odnosima. Posjete se odvijaju u javnoj prostoriji. U najboljem slucaju, posjetioci i zatvorenik sjede za istim stolom. U najgorem, ne postoji nikakav fizicki kontakt izmedju njih."


Odluka o sudbini onih zatvorenika koji ce kazne izdrzavati nakon sto Tribunal i formalno bude prestao postojati 2010. godine tek treba biti donesena.


"Morat ce se uspostaviti nekakav mehanizam", konstatirao je Lendejl. Medjutim, odluka o tome jos uvijek nije donesena.


Treba reci i da barem jedan od zatvorenika koji su na izdrzavanje kazne poslani u neku od skandinavskih zemalja nije zadovoljan zatvorskim uvjetima.


Bivsa predsjednica bosanskih Srba, Biljana Plavsic - koja je osudjena na 11 godina i nalazi se na izdrzavanju kazne u zenskom zatvoru Hinsberg (Hinseberg) u Svedskoj - navodno se pozalila na prisustvo otrovnog plina u svojoj celiji. No, zatvorski su duznosnici porekli tu optuzbu.


Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.