Zaštita svedoka i pristup javnosti suđenju: Srpski svedok izložen pretnjama

Dan 114-115

Zaštita svedoka i pristup javnosti suđenju: Srpski svedok izložen pretnjama

Dan 114-115

Saturday, 26 October, 2002

U delu suđenja Miloševiću koje se odnosi na Hrvatsku, Pretresno Veće Međunarodnog suda je odobrilo već jedanaest zahteva tužilaca za posebnu zaštitu svedoka. Do sada, dakle, otprilike 14% od očekivanih 77 svedoka koji će da svedoče o ratu u Hrvatskoj zahtevaju posebne mere bezbednosti. Kada se značajan deo suđenja odvija iza zatvorenih vrata, posmatrači ne mogu lako da ocene u kojoj meri tužioci uspevaju da dokažu navode optužnice, ili koliko je efikasna Miloševićeva odbrana. Novinari nastoje da izveštavaju sa suđenja oslanjajući se na fragmente informacija, što utiče na pad interesa u javnosti za tok suđenja istovremeno umanjujući garantovano pravo optuženog da ima javno suđenje.

Član 20(4) statute Mađunarodnog suda i paravilo 78 odnose se na pravo opuženika na javno suđenje. Istorijski, ovo je rezultat nastojanja da se optuženi zaštiti od nepravdi tipičnih za tajna srednjevekovna inkvizicijska suđenja. Smatra se ne samo da optuženik ima pravo na javno suđenje, nego i da javnost ima pravo da se neposredno uveri da je pravda zadovoljena.

Ipak, radi zaštite svedoka i žrtava, ponekad je potrebno da se delovi suđenja održe van prisustva javnosti. Statut Međunarodnog suda odobrava primenu posebnih mera zaštite svedoka, a Pravilnik daje pretresnom veću pravo da odredi mere kojima se štiti 'privatnost i bebednost žrtava i svedoka.' (Pravilo 75) Ove mere uključuju: brisanje imena i ličnih informacija iz javnog registra Suda; ne objavljivanje u javnosti informacija po kojima bi neko mogao da identifikuje žrtvu; upotreba tehničkih sredstava kojima se do neprepoznavanja menja glas ili slika svedoka; svedočenje pod pseudonimom, i zatvaranje pretresa za javnost. Pri tome sudije moraju da vode računa da su ove mere 'u saglasnosti sa pravima optuženog.'

Pravila Suda naglašavaju da se ove mere primenjuju samo 'pod izuzetnim okolnostima,' gde je u pitanju lična bezbednost žrtve ili svedoka (Pravilo 69). S obzirom na broj raznih pretnji u suđenju Miloševiću, zaštita svedoka je postala važna tema. Na primer, prošle nedelje je svedok Jovan Dulović tražio da, uprkos pretnjama koje su mu upućene, ne iskoristi svoje pravo da svedoči iza zatvorenih vrata, nego da svedoči javno, pod vlastitim imenom. Dan kasnije je, zbog novih pretnji, Dulović ipak zatražio da se ostatak svedočenja obavi iza zatvorenih vrata.

Osvrćući se na zabrinutost članova Pretresnog veća zbog broja svedoka za koje tužioci traže zaštitu, šef tužilaštva Džefri Najs je rekao da se očekuje porast opasnosti u delu suđenja koje se odnosi na Hrvatsku, delomično zbog profila pozvanih svedoka. Do sada su zaštićeni svedoci bili lokalni srpski političar iz Hrvatskeč srpski pripadnik teritorijalne odbrane iz Krajine; pripadnik paravojne formacije iz Srbije koji se borio u Hrvatskoj; srpski civil koji je preživeo masakr civila (Hrvata i Srba) koji su izvele paravojne jedinice, i jedan srpski novinar.

Svi ovi zaštićeni svedoci su po nacionalsnosti Srbi iz čega postaje jasno da neko smatra da Miloševiću mogu više da štete svedoci Srbi nego pripadnici drugih nacionalnosti. Malo je verovatno da će trojica sudija, koji odlučuju u ovom slučaju, da uzmu u obzir nacionalnu pripadnost svedoka, i da će veću važnost da daju svedočenjima Srba nego drugih. Zanimljivo bi bilo zinati ko stoji iza tih pretnji, koje služe i kao upozorenje onima koji bi možda bili spremni da svedoče u ovom predmetu.

Iako Milošević nastavlja da protestuje zbog zatvorenih delova rasprave jer je 'ovo jedina prilika' da 'javost čuje istinu,' on je često prvi spreman da identifikuje svedoka, i time da prisili Veće da se povuče iza zatvorenih vrata. Sudija Mej je Miloševića potestio da to što je javnost isključena iz delova pretresa ne čini suđenje manje pravednim, jer Miloševič i dalje ima pravo da u potpunosti ispituje svakog svedoka.

Neosporno je samo da je javnost na gubitku kada se značajni delovi diskusije obavljaju u tajnosti. Nikada nećemo sa sigurnošću znati u kojoj meri tužilaštvo dokazuje krivicu optuženog. Takođe nikada nećemo znati, na primer, šta je sve rekao svedok C-020, jedan od Arkanovih ljudi, koji je možda povezao ratne zločine u Hrvatskoj sa Srbijom, a možda i samim Miloševićem. C-020 je svedočio u otvorenoj sesiji tek nešto više od pola sata.

To je cena koju plaćamo da bismo uopšte naveli svedoke iz ove nestabilne regije da sarađuju sa Sudom. Očigledno je da, unatoč promena na političkom vrhu, kriminalni elementi i dalje imaju veliku moć u bivšoj Jugoslaviji. Jasno je da pod takvim okolnostima nema mnogo nade da će domaća suđenja za ratne zločine da budu fer i profesionalna. Premda se na Balkanu više uglavnom ne puca, mir i pravda su još daleko.
Frontline Updates
Support local journalists