Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ZAPOVJEDNA ODGOVORNOST NA UDARU

Prema nekim mišljenjima, radi se o optužbi koja se često zloupotrebljava i loše procesuira; drugi pak smatraju da je u pitanju jedan od osnovnih mehanizama zaštite ljudskih prava.
By Helen Warrell
Ni dva tjedna nakon smrti bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, bura kritike koju analitičari i politički promatrači iznose na račun Haškog tribunala ne jenjava.



Postavlja se i pitanje da li se optužba previše oslonila na koncept zapovjedne odgovornosti – po kojem nadređena lica mogu biti proglašena odgovornima za postupke nižih instanci u zapovjednom lancu.



Milošević je optužen za niz zločina – progone, ubojstva, silovanja – koje su na teritoriji triju zemalja počinili njegovi sljedbenici i pristalice.



Zagovornici ovog koncepta – koji je početkom prošlog stoljeća postao jedan od principa međunarodnog prava – tvrde kako je mogućnost da se zapovjednici proglase odgovornima za postupke svojih počinjenih ključna za očuvanje običaja ratovanja i sprečavanje kršenja ljudskih prava.



No, čak i prije no što je Miloševićeva smrt pokrenula lavinu novih pitanja koja se tiču trajanja sudskih procesa, neki su promatrači već kritizirali Tribunal za zloupotrebu optužbi za zapovjednu odgovornost i neprimjerena posezanja za njom.



Kritike uglavnom stižu od strane onih koji su u Tribunalu angažirani kao advokati obrane. Oni su za IWPR izjavili da takve optužbe služe kao „posljednje pribježište“ tužiocima koji kazneno gonjenje starješina – čak i kada za tako nešto ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi – doživljavaju kao vlastitu obavezu.



Prilično je upadljiva činjenica da su optužnice koje su zasnovane isključivo na načelu zapovjedne odgovornosti pred Tribunalom podizane mahom protiv bosanskih Muslimana.



Stefan Burgonj (Stephane Bourgon) je branilac muslimanskog zapovjednika Envera Hadžihasanovića, koji je zajedno s Amirom Kuburom osuđen zbog toga što nije ni spriječio ni kaznio zločine koje su nad bosanskim Hrvatima jedinice bosanske vojske počinile na prostoru srednje Bosne tokom 1993. On tvrdi kako tužioci optužbama za zapovjednu odgovornost u Tribunalu pribjegavaju kako bi „doprli do zapovjednika i u situacijama kada nemaju dokaza da su oni neposredno umiješani u zločine“.



Među onima koji su se suočili ili se suočavaju s takvom optužbom je i Sefer Halilović, koji je oslobođen optužbe za ubojstvo bosanskih Hrvata u selima Grabovica i Uzdol. Tu je zatim Rasim Delić – Halilovićev pretpostavljeni – kome se tek treba suditi. A u međuvremenu bi u travnju/aprilu trebalo biti okončana i suđenje Naseru Oriću, koji je optužen za to da nije spriječio pljačke koje su muslimanski borci počinili u srebreničkoj oblasti.



Suci Tribunala zaslužni su za proširivanje načela zapovjedne odgovornosti kako bi se osudilo one koji nisu spriječili ili kaznili zločine koje su počinile osobe pod njihovom kontrolom. U takvim je slučajevima zapovjedna odgovornost postala zločin nečinjenja, odnosno posljedica nehata.



Orićev zastupnik Džon Džouns (John Jones) izjavio je za IWPR kako tužiocima nečinjenje ili nehat služe kao „rezervni položaj“ na koji se povlače ukoliko ne posjeduju uvjerljive dokaze o tome da su zapovjednici osobno planirali ili naredili zločine.



Dodatni problem sa zapovjednom odgovornošću kao zločinom nečinjenja leži u tome da ona može djelovati krajnje neprikladno ukoliko su u pitanju najteži zločini.



U tom smislu, jedan od slučajeva na koji su kritičari često skretali pažnju bilo je suđenje Radoslavu Brđaninu – dužnosniku bosanskih Srba kome se sudilo za zapovjednu odgovornost za zlodjela počinjena u zatvorskim logorima osnovanim na području Bosanske Krajine. Upravo su na Brđaninovom primjeru suci u rujnu/septembru 2004. uspostavile princip da starješine mogu biti proglašene zapovjedno odgovornima i za genocid koji su počinili njihovi počinjeni.



To je, međutim, u suprotnosti s idejom da kod okrivljenog – da bi bio osuđen za genocid – mora biti ustanovljeno postojanje „posebne namjere“ da se taj zločin počini.



Brđanin nije osuđen za genocid, ali je njegovo suđenje – koje još uvijek traje, budući da je u toku žalbeni postupak – pokazalo da se, pravno gledano, to moglo desiti. Sama ta okolnost pak ne nailazi na odobravanje stručnih krugova.



Profesorica Bet van Šak (Beth van Schaack) – koja je svojevremeno radila za haško tužilaštvo, dok danas predaje na Pravnom fakultetu Sveučilišta Santa Klara – izjavila je za IWPR da se „intuitivno protivi“ primjeni načela zapovjedne odgovornosti kada je riječ o optužbi za genocid, „pogotovo ako se u vidu ima osuda koju genocid kao takav priziva“.



Pri dokazivanju zapovjedne odgovornosti tužioci se suočavaju s ozbiljnim problemima. Upravo se najteži ratni zločini mogu ispostaviti kao najkompliciraniji za procesuiranje, pošto se u takvim situacijama tužioci trude uspostaviti vezu između „najboljih“ političkih namjera optuženika visokog ranga s jedne, i činjenja genocida i etničkog čišćenja na terenu, s druge strane.



Postojanje tih veza mora biti potkrijepljeno naredbama i službenim dokumentima vojnih zapovjednikh struktura, kao i iskazima svjedoka-insajdera.



Po principu zapovjedne odgovornosti sudilo se i nacističkim generalima u Nirnbergu. Ali, dok je nacistička vlada za sobom ostavila čitavu arhivu – koja je tužiocima poslužila kao nepresušan rudnik – balkanski sukobi nisu ni izbliza toliko pedantno dokumentirani.



Svjedoci obrane su na suđenju Oriću ukazali i na to kako je tokom 1992. i 1993. – u vrijeme opsade srpskih snaga – u Srebrenici vladala tolika oskudica da nije bilo ni olovaka ni papira, uslijed čega ni najosnovnije naredbe ne postoje u pisanom obliku.



No, čak i kada takvi dokumenti postoje, Tribunal mora učiniti značajan napor da bi mu se omogućio uvid u njih. Tako su zapisnici sa sastanaka Vrhovnog savjeta obrane (VSO) – kao najviše komande jugoslavenske vojske – tužiocu stavljeni na uvid tek nakon iscrpljujućih pregovora i uz uvjet da ostanu u tajnosti.



Dodatnu poteškoću za tužioce predstavlja i obaveza dokazivanja da je dotični zapovjednik imao i „stvarnu kontrolu“ nad formacijama koje su nominalno bile u njegovoj nadležnosti.



Nakon prvog suđenja koje je po optužbi za zapovjednu odgovornost ikada održano – a na kojem je japanski general Tomojuki Jamašita (Tomoyuki Yamashita) osuđen na smrt za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu – sudac američkog Vrhovnog suda, Frenk Marfi (Frank Murphy), usprotivio se presudi tvrdnjom da u kaosu oružanih borbi Jamašita naprosto nije bio u stanju kontrolirati vlastite formacije.



Žestoko kritizirajući spomenutu presudu, sudac Marfi je istakao kako to što su „nedjelotvornost i dezorganizacija koju su stvorile pobjedničke snage“ iskorišteni kao „temelj za osudu oficira poraženih vojski“ nema „nikakve veze s pravdom niti s vojnom realnošću“.



Slične su se nedoumice pojavile i na suđenju Hadžihasanoviću i Kuburi. Njih dvojica su optuženi za zločine koje su počinili „mudžahedini“ – muslimanski vojnici koji su iz Saudijske Arabije i Sjeverne Afrike u Bosnu došli kako bi podržali borbu muslimanske strane protiv srpskih snaga.



Međutim, na suđenju muslimanskim zapovjdnicima svjedoci obrane su se prisjetili kako su – usprkos tome što su, nakon što je u kolovozu/augustu 1993. osnovan odred „El Mudžahed“, izvjesni mudžahedini i formalno postali dio bosanske vojske – borci iz inzemstva ipak ostali remetilački faktor kojeg praktično nije bilo moguće disciplinirati.



Ovaj slučaj otvara i pitanje gdje započinje kaznena odgovornost zapovjednika. Žalbeno je vijeće 2003. presudilo da Kubura ne može biti smatran krivim zbog toga što nije kaznio svoje jedinice za zločine koje su one počinile prije no što su dospjele pod njegovo zapovjedništvo.



Van Šakova, sa svoje strane, konstatira: „Reći da ste naslijedili vojsku otpadnika i da zato ne možete biti proglašeni krivima za njihovo postupke – znači poslati lošu poruku.



„Vaša je dužnost da istražite zlodjela i kaznite ih čak i ukoliko se nisu desila pod vašim nadzorom.“



S ovim se stavom slaže i profesor Majkl Šarf (Michael Scharf), direktor Međunarodnog pravnog centra Frederik K. Koks (Frederick K. Cox) u Klivlendu. On je za IWPR izjavio da bi, ukoliko zapovjednici ne bi mogli biti gonjeni za zločine počinjene prije no što su stupili na dužnost, „država jednostavno mogla pribjeći neprestanom rotiranju zapovjednika kako bi izbjegla bilo kakvo kazneno gonjenje“.



„A sve to praznine u zakonu o zapovjednoj odgovornosti čini toliko velikima da s njim možete činiti što hoćete“, dodaje on.



Između tužilaca i branilaca postoji suglasnost oko toga da suđenja po optužbama za zapovjednu odgovornost utiču i na zbivanja izvan sudnice.



Tako Džouns smatra da obrana u ovakvim slučajevima obično podrazumijeva izricanje sličnih optužbi na račun suparničke strane.



„Ukoliko nekog generala optužite za zapovjednu odgovornost, on će vam reći: ’Bilo je veoma teško kontrolirati naše snage zbog toga što su i nad nama počinjeni stravični zločini“, tvrdi on.



Dugoročno gledano, ovakav animozitet može izazvati samo negativne posljedice.



„Prekomjerno pozivanje na zapovjednu odgovornost ugrozilo je istinu i pomirenje u regiji, jer takva suđenja podrazumijevaju uzajamne optužbe, zbog kojih i dalje vlada ista ona ogorčenost kakva je postojala i tokom rata. A to je najgora stvar koja se može desiti u Tribunalu“, kaže Džouns.



Međutim, specijalni savjetnik glavne tužiteljice Haškog tribunala, Anton Nikiforov, izjavio je za IWPR: „Na mnogim suđenjima smo insistirali na tome da su zapovjednici – nezavisno od postupaka druge strane u sukobu – odgovorni za zaštitu civila, neboraca i zarobljenika. To je suština zakona i običaja ratovanja. Obrana nema prava jednostavno reći ’I druga strana je činila zločine’. To se nikada nije smatralo dobrom, niti potpunom obranom.“



Džouns pak ostaje pesimist, tvrdeći da tužioci ohrabruju ideju o „birokratskom zapovjedniku koji se ’pokriva’ bilješkama, zapovjendiku koji je mnogo zabrinutiji za stanje svojih papira, nego za posljedice svojih postupaka“.



Van Šakova misli drugačije. „Zapovjedna odgovornost predstavlja izuzetan poticaj za zapovjednike da ostanu u dodiru s vlastitim formacijama, da izađu na teren, da stvore vlastiti sustav nadziranja“, kaže ona.



U međuvremenu, Burgonj nastoji ukazati na to kako se – usprkos tome što se protivi načinu na koji se u Tribunalu pribjegava načelu zapovjedne odgovornosti – on sam ipak zalaže za doktrinu koja, po njegovom mišljenju, na „poseban i jedinstven“ način zapovjednike smatra odgovornima.



A to je, kako kaže, i jedno od ključnih sredstava pomoću kojeg je moguća pravna i humanitarna regulacija konfliktnih situacija, koje u protivnom ostaju „grozne, bezlične i nehumane“.



Helen Warrell izvještava za IWPR iz Haga.