Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ZAMKE SUDSKOG IZVJEŠTAVANJA

Optužnica kojom se još jedan hrvatski izvještač tereti za nepoštivanje suda podstakla je raspravu o profesionalnoj etici i slobodi štampe.
By Caroline Tosh
Nova optužnica kojom se jedan hrvatski novinar tereti za nepoštivanje suda ovog je mjeseca ponovo skrenula pažnju na tretman koji u Tribunalu imaju novinari koji otkrivaju zaštićene podatke.



Domagoj Margetić, slobodni novinar iz Hrvatske, optužen je za otkrivanje imena svjedoka koji su na suđenju generalu bosanskih Hrvata, Tihomiru Blaškiću, svjedočili uz mjere zaštite.



Margetića je Tribunal prošle godine već optužio za nepoštivanje suda, a sada ga tereti za „objavljivanje spiskova na vlastitoj internet-stranici u periodu od 7. jula do 2. avgusta“, uprkos upozorenju iz suda da se radi o povjerljivom materijalu.



Hrvatske su ga vlasti, uz saradnju sa Haškim sudom, uhapsile 4. avgusta ove godine – da bi nakon 32 dana provedena u pritvoru bio oslobođen.



Optuživanje novinara za nepoštivanje suda u Tribunalu predstavlja nov fenomen, koji pokreće pitanja o ovlastima koja sud ima kada je u pitanju kažnjavanje novinara optuženih za izvještavanje o osjetljivim podacima koji su procurili u javnost.



Ali ujedno je i istaknuta obaveza novinara da se pridržavaju etičkih načela svoje profesije – tako što će razmotriti moguće posljedice objavljivanja osjetljivih podataka, umjesto da im glavna preokupacija budu zanimljive vijesti na naslovnim stranicama.



Zaštićeni svjedoci se često nalaze u krajnje delikatnoj situaciji. Oni u Hag dolaze da bi svjedočili na suđenjima za ratne zločine, i to uprkos ličnom riziku koji pojavljivanje na sudu podrazumijeva.



Nisu u opasnosti samo njihovi, nego i životi njihovih bliskih rođaka.



Zastrašivanje svjedoka prisutno je na cijelom Balkanu; prema navodima Ureda tužilaštva, zabilježen je veliki broj prijetnji svjedocima čiji je identitet otkriven uprkos mjerama zaštite, a neki od njih su čak i ubijeni.



Možda najpoznatije zastrašivanje svjedoka izvršio je navodno Vojislav Šešelj, srpski ultra-nacionalistički lider.



U sudskom dokumentu od 23. juna 2005. navodi se da je Šešelj - koji je pripremajući svoju odbranu imao pristup tajnim podacima - ime jednog zaštićenog svjedoka telefonskim putem otkrio neimenovanoj osobi, za koju se pak tvrdi kako je obećala da će „onesposobiti“ svjedoka.



Naročito se u opasnosti nalaze potencijalni svjedoci sa nemirnog Kosova, zbog cvjetanja organiziranog kriminala i odsustva vladavine prava.



U julu 2003., tužioci Tribunala su izvjestili kako je nekoliko mogućih svjedoka na suđenju trojici bivših pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) optuženih za mučenje i ubijanje pritvorenika logora Lapušnik bilo kontaktirano „neposredno ili putem poruka i poziva“, te da im je „rečeno da će biti izloženi odmazdi ukoliko budu svjedočili na ovom suđenju“.



Jedan od svjedoka je, kako su rekli, bio čak i prebačen u inostranstvo, nakon što su NATO-snage na Kosovu pronašle dokaze o tome da se priprema njegovo ubistvo.



Prošle godine, jedan od svjedoka koji je uz mjere zaštite u Hagu svjedočio protiv bivših gerilaca OVK-a izjavio je pred sudom kako se osjeća „veoma ugroženim“ zbog toga što je primoran da svjedoči.



Upravo su takva zastrašivanja i dovela do toga da zakonodavci u Tribunalu insistiraju na oštrim mjerama koje reguliraju nepoštivanje suda, sadržanim u Pravilu 77 iz Pravilnika o postupku i dokazima.



Pravilo 77 omogućava Tribunalu da optuži pojedince za nepoštivanje po više osnova.



To se odnosi na svakoga „ko svjesno i namjerno ometa njegovo sprovođenje pravde“; svakoga ko otkriva podatke „svjesno kršeći naredbu vijeća“; te svakoga ko ugrožava svjedoke ili potencijalne svjedoke „koji su iznijeli ili tek treba da iznesu dokaze u postupku“ pred vijećem.



Onima koji budu proglašeni krivima prijeti maksimalna kazna „pritvora u trajanju do sedam godina, ili novčana kazna u iznosu do 100,000 eura, ili obje“.



Novinari su prvi došli u neprilku zbog kršenja ovog pravila prošle godine, kada su petorica predstavnika hrvatskih medija i jedan bivši zvaničnik bili optuženi za uvredu suda zbog otkrivanja identiteta i ostalih podataka koji su se ticali zaštićenih svjedoka.



Radilo se o Ivici Marijačiću, novinaru i tadašnjem glavnom uredniku zagrebačkog nedjeljnika Hrvatski List; Markici Rebiću, bivšem načelniku hrvatskih obavještajnih službi; Marijanu Križiću, glavnom uredniku nedjeljnika Hrvatsko Slovo; te Stjepanu Šešelju i Margetiću, saradnicima Hrvatskog Slova.



Glavna tužiteljica je kasnije odustala od optužbi protiv Šešelja, Margetića i Križića, tvrdeći da je takva odluka posljedica „sve većeg pritiska . . . da se ograniči obim optužbi“.



U međuvremenu su održana suđenja Marijačiću i Joviću.



Marijačić je bio prvi novinar koji je – zajedno sa Markicom Rebićem, bivšim načelnikom Službe za informiranje i sigurnost (SIS) – u martu ove godine proglašen krivim za nepoštivanje suda zbog otkrivanja podataka u vezi sa iskazom jednog oficira holandske vojske koji je na suđenju Blaškiću svjedočio uz mjere zaštite.



Potom je u avgustu i Josip Jović, bivši glavni urednik splitskog dnevnog lista Slobodna Dalmacija, osuđen i kažnjen sa 20,000 eura zbog toga što je, uprkos nalozima Tribunala, otkrio identitet, sadržaj izjave i tajno svjedočenje aktuelnog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.



Jović je najavio kako namjerava da se žali, dok je Marijačićeve i Rebićeve pokušaje da obore svoje presude žalbeno vijeće odbacilo protekle sedmice.



Ni u Jovićevom, ni u Marijačićevom i Rebićevom slučaju, zaštićeni svjedok čiji je identitet otkriven nije ni na kakav način povrijeđen – ali bez obzira na to, u obje presude naglašena je potreba da se očuva povjerenje javnosti u sposobnost zaštite svedoka.



Neki posmatrači tvrde da je odluka da se tuže i osude ovi novinari predstavljala neophodno pooštravanja mjera prema onima koji nepromišljeno objavljuju povjerljive informacije, dok drugi tvrde da se radi o zabrinjavajućem pokušaju Tribunala da kontrolira medije.



Jovićev je slučaj privukao posebnu pažnju, jer je potcrtao sukob između slobode štampe da prenosi osjetljive informacije i potrebe da se zaštite lica koja su pozvana da svjedoče na suđenjima za ratne zločine.



Nakon što je u decembru 2005. Jović uhapšen zbog toga što se nije odazvao pozivu da dođe u Hag kako bi se izjasnio o optužnici, organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Reportera bez granica (RBG), založile su se za njegovo oslobađanje.



A onda je, dan nakon njegove osude, RBG na svojoj internet-stranici objavio izvještaj Tijerija Kruvelijea (Thierry Cruvellier), urednika pariskog elektronskog biltena „International Justice Tribune“, posvećen problemima koji postoje u odnosima između novinara i međunarodnih tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.



Govoreći o suđenjima hrvatskim novinarima za nepoštivanje suda, Kruvelije je ustvrdio kako uprkos onome što je nazvao „lošom reputacijom medija i novinara u pitanju, nacionalističkom politikom koja ih je motivirala i njihovom otvoreno pristrasnom karakteru“, postoji i zabrinutost da bi ovi slučajevi mogli uspostaviti pravni presedan koji bi se onda primjenjivao na sve novinare koji izvještavaju o međunarodnim sudovima.



Kontroverze oko Jovićevog slučaja pojačane su time što se on branio tvrdeći da je otkrio podatke o predsjedniku, dakle ličnosti od javnog interesa.



Osim toga, Jovićeve pristalice ukazale su i na to da je Mesićev status zaštićenog svjedoka već bio otkriven, pored ostalog i na stranicama samog Tribunala, kao i u raznim izvještajima IWPR-a.



U intervjuu datom IWPR-u Jović je ostao pri stavu da je, kao neko ko je u vrijeme kad mu je otkriven identitet već bio hrvatski predsjednik, Mesić bio „najzaštićenija osoba u zemlji“, te da mu od toga nije prijetila nikakva opasnost.



U želji da se distancira od navodnih – i naizgled nasumičnih – Margetićevih postupaka, Jović tvrdi da su informacije koje je on objavio bile opravdane jer su bile od javnog interesa.



„Mesić je javna ličnost, njegovo je svjedočenje od javnog interesa i ima veliki politički značaj za cijelu zemlju. Svjedoci u slučaju Margetić su obični ljudi, a ti svjedoci nisu zaštićeni“, rekao je on.



Jović je ocijenio i da odgovornost za zaštitu identiteta svjedoka ne leži na novinaru, nego na sudu.



„Tajne suda moraju štititi oni koji su zaduženi da to čine, a novinari i mediji su po definiciji dio javnosti, tako da ne možete očekivati od njih da nekoga ili nešto štite od javnosti“, rekao je on.



Ovakav stav – po kojem novinari koji prenesu procurjele informacije u izvjesnim situacijama trebaju biti izuzeti od krivičnog gonjenja – zastupa i Mikloš Harasti (Miklos Haraszti), predstavnik za slobodu medija Organizacije za evropsku Sigurnost i saradnju (OESS).



Zabrinut Jovićevim prvim hapšenjem u oktobru prošle godine, Harasti je bio ponukan da se pismeno obrati predsjedniku Tribunala, Teodoru Meronu (Theodor Meron), zalažući se za oslobađanje optuženika i zahtijevajući dopunu Pravila 77.



Harasti je pozvao na izmjene kojima bi se tužioci i sudije ovlastile da od optužbi za nepoštivanje suda izuzmu novinare koji izveštavaju o pitanjima koja su u vreme objavljivanja od najvećeg legitimnog javnog interesa.



Nakon što je Jović prošlog mjeseca osuđen, Harasti se na konferenciji OESS-a u Beču obratio i glavnoj tužiteljici Tribunala, Karli del Ponte (Carla del Ponte), ponavljajući svoj poziv na izmjenu Pravila 77.



Objasnio je kako bi „ranija povezanost šefa države sa sudom bila vijest u svakoj zemlji sa slobodom medija“, te da bi „očiti javni interes sadržaja te vijesti bio shvaćen kao olakšavajuća okolnost ukoliko bi došlo do gonjenja novinara koji su tu vijest otkrili uprkos zabrani“.



Harasti dalje tvrdi da bi dopuna za koju se zalaže „i dalje štitila integritet sudskog procesa, ali bi istovremeno omogućila da se ta vrijednost odmjeri u odnosu na opšti javni interes za slobodnim protokom informacija, što je takođe bazična demokratska vrijednost“.



U intervjuu za IWPR, on je obrazložio svoju zabrinutost u pogledu Pravila 77, tvrdeći da se ona temelji na njegovom vjerovanju u potrebu za zdravom debatom u regionu nakon sukoba vođenih tokom devedesetih.



Harasti je takođe upozorio na potencijalno sputavajući ili „efekat zastrašivanja“ koji na medije može imati šinjenica da je Tribunal petoricu novinara optužio za nepoštivanje suda.



„Obaveza međunarodne jurisdikcije i suda jeste da ljudima u Istočnoj Evropi pomognu da se izbore sa svojom prošlošću. A to se ne može dogoditi ako društvu bude uskraćena otvorena rasprava“, rekao je on.



Harasti smatra da bi, umjesto da oslabi sud, isključujuća klauzula koja bi se u Pravilu 77 odnosila na prenošenje procurjelih informacija od stvarnog javnog interesa, zapravo ojačala njegov autoritet.



„Kada klauzula o izvještavanju o pitanjima od legitimnog javnog interesa nije obuhvaćena pravilima, tada novinari mogu tvrditi da su izvještavali o nečemu što je u javnom interesu, i da su bili nepravedno napadnuti . . . Od toga mogu napraviti patriotski slučaj“, rekao je on.



RBG dijeli i Harastijevu zabrinutost zabrinut zbog toga što je maksimalna kazna za nepoštivanje suda sedam godina i 100,000 eura.



Za sada nije bilo slučajeva u kojima je tužilaštvo tražilo da novinarima zbog nepoštivanja suda bude izrečena zatvorska kazna, ali Džef Džulijard (Jeff Julliard) iz RBG-a kaže da se implementacija Pravila 77 od strane sudija mora biti nadzirati kako bi se spriječila zloupotreba moći.



A povodom Margetićevog slučaja rekao je: „Priznajemo da je u ovom slučaju on napravio grešku time što je objavio ta imena i svjedoke možda izložio opasnosti, ne podržavamo tu praksu, ali od suda tražimo da mu odredi primjerenu kaznu – ne zatvorsku, nego novčanu.“



U bivšoj Jugoslaviji klima je takva da su svjedoci i potencijalni svjedoci još uvijek izloženi nacionalističkom zastrašivanju – kaže Anton Nikiforov, portparol Ureda tužilaštva.



Pomenuo je i uobičajene situacije u kojima se potencijalnim svjedocima – kako na međunarodnim, tako i na lokalnim suđenjima za ratne zločine – prijeti, te da ih i ubijaju, pogotovo na Kosovu.



Portparol Tribunala, Refik Hodžić, slaže se sa tezom da je zaštita svjedoka jedan od osnovnih prioriteta suda.



On je potvrdio da se za mjerama zaštite poseže samo kada za to, u skladu sa pojedinačnim procjenama svjedoka, postoji potreba, te ističe kako – ukoliko se teži sprovođenju pravde – oni moraju biti zaštićeni po svaku cijenu.



Ono što je u slučajevima nepoštivanja suda ugroženo, kaže Hodžić, nije sloboda govora, nego neophodnost zaštite zakonitosti postupka pri procesuiranju složenih i osjetljivih ratnih zločina.



On odbacuje odbranu javnog interesa u slučajevima nepoštivanja suda koji se procesuiraju pred Tribunalom.



„To nije neka tajna koja je od javnog interesa i čije bi otkrivanje izmijenilo tok istorije“, rekao je on.



„Otkrivajući svjedoke, ti ljudi potkopavaju jedan od temelja na kojem počiva sposobnost sudskog veća da obezbijedi pravična suđenja.“



Zaštita zakona i sprječavanje otkrivanja zaštićenih svjedoka moraju biti neupitni – saglasan je i Dragutin Lucić, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND), koji takođe odbacuje Jovićevu odbranu po kojoj je njegovo kršenje Pravila 77 bilo u javnom interesu.



„To nije bio najznačajniji faktor u Jovićevom slučaju. Ako nekog štiti zakon, oni on mora biti zaštićen“, istakao je on.



Iako je Lucić u raspravi s Del Ponteovom pokušao da odbrani Jovićeva novinarska prava, za IWPR je izjavio da smatra kako je osuda Jovića pravična.



Mediji su u Hrvatskoj, počev od kraja devedesetih – kada se HND borio za ukidanje ograničenja iz epohe pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je zabranjivao kritičko izvještavanje o vladi – prešli dug put. Hrvatski ustav danas zabranjuje cenzuru i garantuje slobodu štampe.



Ali potreba da se uspostavljena sloboda štampe uskladi sa poštovanjem sudskih naloga koji se odnose na zaštitu svjedoka je pitanje koje ima važne implikacije kad su u pitanju međunarodna suđenja za ratne zločine, kao i ona koja tek treba da se obave u samoj Hrvatskoj.



Biće interesantno vidjeti kako će se hrvatska štampa izvještavati o suđenju Norcu i Ademiju, odnosno o prvom slučaju koji je Tribunal proslijedio hrvatskom sudstvu, i čiji se početak očekuje do kraja ove godine.



Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.