Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ZAGONETNI SVJEDOK

Uoci okoncanja dokaznog postupka optuzbe, pojavile su se nedoumice oko jednog od pozvanih svjedoka
By Judith Armatta

Cini se da je tuzilastvo - svega petnaestak dana prije zavrsetak dokaznog postupka protiv Milosevica - potrosilo citav radni tjedan dragocjenog vremena tako sto je izvelo svjedoka koji ne samo da nije iznio doslovce nijedan novi dokaz protiv bivseg jugoslavenskog predsjednika, nego je cak, po svemu sudeci, povremeno dovodio u pitanje i one dokaze koje je optuzba prethodno predocila.


Radi se o srpskom novinaru Nenadu Zafirovicu, koji se pred sudom pojavio 13. sijecnja/januara i koji je u vrijeme izbijanja rata u Bosni radio kao novinar beogradskog Radija B-92.


Zafirovic je potvrdio ranije iznesene dokaze da je zloglasni Zeljko Raznatovic, poznatiji kao "Arkan", sudjelovao u jednoj od prvih bitaka bosanskog rata, te da su njegove jedinice tom prilikom zauzele Bijeljinu. On je rekao da su se Raznatovic i njegovi suborci zapravo odazvali pozivu koji im je uputio nacelnik bijeljinskog kriznog staba - Ljubisa Savic, zvani "Mauzer".


Da bi potkrijepio tvrdnju da je osobno Arkan uspostavio kontrolu nad Bijeljinom, Zafirovic je rekao i da ga je jedan od oficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) obavijestio da je Arkan uhapsio dvojicu vojnika. Ubrzo ih je na zahtjev vojske i oslobodio, a da nakon toga protiv njega nije bilo poduzeto prakticno nista.


Medjutim, ovakav Zafirovicev iskaz nije donio nista novo: tuzilastvo je vec iznijelo mnostvo dokaza koji potvrdjuju da je Arkan, zajedno sa srpskim Ministarstvom unutrasnjih poslova (MUP), sudjelovao u masakrima koji su se odigrali u Bijeljini.


Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je tvrdio da je u svojoj ranijoj izjavi danoj tuzilastvu Zafirovic rekao da je zapravo Mauzer, a ne Arkan, kontrolirao najveci broj pripadnika paravojnih jedinica u Bijeljini. S obzirom da je Mauzer bio lokalni Srbin, a ne pripadnik sastava Milosevicevog MUP-a, spomenuta izjava ni na koji nacin ne dokazuje Milosevicevu odgovornost za zlocine u Bijeljini.


Novinari i publika nisu bili u prilici steci uvid u tu izjavu, koja je pak - ako je suditi po odjeljku iz nje koji je Milosevic procitao pred sudom - umnogome u neskladu cak i sa Zafirovicevim usmenim svjedocenjem.


Veci deo ostatka Zafirovicevog iskaza o Bijeljini odnosio se na posjetu Biljane Plavsic i Fikreta Abdica - tadasnjih clanova bosanskog predsjednistva koji su doputovali u grad u namjeri da stisaju strasti.


Zafirovic je potvrdio da su se clanovi predsjednistva tom prilikom susreli s Arkanom, Mauzerom, Goranom Hadzicem (tadasnjim predsjednikom Srpske Autonomne Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem), kao i jednim pukovnikom JNA.


Po rijecima svjedoka, i novinarima je bilo dozvoljeno prisustvovati pocetku tog sastanka, nakon cega su ipak bili "istjerani". Zafirovic je medjutim - kako kaze - ostao jos citavih pola sata prije no sto je bio otkriven.


On tvrdi da je bio ocevidac rasprave izmedju Arkana i Abdica. Raznatovic je Abdica navodno optuzio za to da mu oruzje pristize od Hrvata, na sta mu je ovaj odgovorio da Muslimani ne posjeduju nikakvo oruzje.


Sukob je, po Abdicu, zapravo izbio izmedju nenaoruzanih Muslimana i naoruzanih Srba. Plavsiceva je pak u tom dijelu sastanka - sudeci po iskazu svjedoka - pokusavala smiriti situaciju.


Iako je Zafirovicevo svjedocenje bilo umnogome interesantno, njime ni na koji nacin nije osnazen dokazni postupak koji tuzilastvo vodi protiv Milosevica. Stovise, sam njegov iskaz je u protureijcnosti s izvjesnim ranije danim svjedocenjima. U prethodnoj fazi sudjenja, novinar Sead Omeragic, koji je takodje prisustvovao spomenutom sastanku, izjavio je da Plavsiceva nije nista ucinila da smiri situaciju, nego je - nasuprot tome - i sama stala na srpsku stranu, tvrdeci da je u Bijeljini poginulo vise Srba nego Muslimana, te da je Arkan svojom intervencijom zapravo spasio Srbe od muslimanske agresije.


Zafirovic je svjedocio i o vlastitom obilasku Erduta, mjesta u Hrvatskoj u kojem se u ono vrijeme nalazio Arkanov centar za vojnu obuku. On je potvrdio ranije dokaze po kojima su Jovica Stanisic i Radovan Stojicic (zvani "Badza"), kao nacelnik i zamjenik nacelnika tajne sluzbe MUP-a, boravili u Arkanovom stabu.


Svjedok je takodje potvrdio i da je sreo Dragana Vasiljkovica - zvanog "Kapetan Dragan" - koji je u to vrijeme izvodio takticke manevre s pripadnicima Arkanove Dobrovoljacke garde. Ali taj dokaz je vec iznio sam Vasiljkovic, tokom vlastitog svjedocenja na istom ovom sudjenju.


Dakle, nijedna od cinjenica, koje su ovom prilikom saopcene, nije predstavljala nikakvu novost za Tribunal.


Tuzilastvo je u nastavku od Zafirovica trazilo da opise utjecaj koji je Milosevic imao na rukovodstvo bosanskih Srba. Zafirovic je inace izvjestavao i s mirovnih pregovora u Zenevi. Iako Milosevic sluzbeno nije bio clan nijedne delegacije, on je - po Zafirovicevim rijecima - u svakoj od prilika kada bi se pojavio "predvodio delegaciju i sve je zavisilo od njega". A kada nije bio osobno prisutan, delegacija je - tvrdi svjedok - bila u redovnom kontaktu s njim.


Clanovi delegacije - predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadzic, potpredsjednik Nikola Koljevic, kao i predsjednik skupstine bosanskih Srba Momcilo Krajisnik - navodno su se Milosevicu obracali s "gospodine predsjednice", dok su ga u odsustvu spominjali kao "sefa" ili "velikog tatu".


Iako bi ovakvim iskazom mogla biti dodatno ojacana i tvrdnja optuzbe po kojoj je Milosevic imao znatan utjecaj na rukovodstvo bosanskih Srba, to se u sustini nije desilo.


Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je izmamio Zafirovicevu potvrdu da se njegova uloga tadasnjeg srpskog predsjednika ogledala u pokusaju da doprinese razrjesenju sukoba i da su se slicno ponasala jos dvojica prisutnih pregovaraca - pokojni predsjednik Hrvatske Franjo Tudjman i bivsi predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic.


Zafirovic je pred sudom takodjer govorio i o tridesetoj sednici skupstine bosanskih Srba, na kojoj su poslanici odbacili takozvani Vens-Ovenov (Vance-Owen) plan, usprkos tome sto je Milosevic doputovao na Pale da ih uvjeri da ga prihvate.


Iako novinarima nije bilo dozvoljeno prisustvovati drugom Milosevicevom obracanju skupstini, Zafirovic tvrdi da je, zahvaljujuci jednom zastupniku, uspio prokrijumcariti uredjaj za snimanje. Kasnije je na radiju B-92 emitirao taj snimak u kojem Milosevic fakticki priznaje da je umijesan u rat u Bosni.


I ponovo je sve sto se ovim povodom moglo cuti takodjer bilo zanimljivo, ali ne bogzna koliko korisno: naime, dokumentacija sa sastanaka skupstine bosanskih Srba vec je ukljucena u dokazni materijal.


Jedan od do sada nepoznatih aspekata Zafirovicevog svjedocenja bio je otkriven tokom unakrsnog ispitivanja, kada je jedan od "prijatelja suda" procitao odlomak iz svjedokove pisane izjave. U njoj Zafirovic tvrdi da su Karadzic i Krajisnik pokusali izvuci i osobnu korist iz rata u Bosni, i to ne samo putem poznatih nelegalnih financijskih transakcija i pranja novca, nego i prodavanjem bosanskih teritorija Muslimanima. Zafirovic tvrdi da su lideri bosanskih Srba na sastanku s bosanskim premijerom Harisom Silajdzicem u te svrhe zatrazili izmedju milijun i milijun i pol tadasnjih njemackih maraka.


No, cini se da ni to nije bilo narocito znacajno za optuzbe protiv Milosevica, jer se tuzilac time vise nije bavio.


Drugi podatak koji je otkriven u unakrsnom ispitivanju ticao se obavijestenosti Karadzica i Plavsiceve o postojanju "koncentracionih logora".


Zafirovc tvrdi da je Karadzicu postavio pitanje o logorima potkraj 1993. ili pocetkom 1994. Prema njegovim rijecima, Karadzic je poricao da o tome zna bilo sta, obecavajuci da ce se raspitati o svemu.


Milosevic je uzvratio tvrdnjom da je zadovoljan time sto je svjedok potvrdio njegov stav da Karadzic ipak nije bio upoznat s postojanjem logora.


Zafirovic je pak rekao da je Karadzic pocetkom 1994. ipak znao za logore. A posto su mnogi od njih i tada postojali, na osnovu ovog svjedocenja se pokazuje da je Karadzic u najmanju ruku propustio obaviti svoju duznost i sprijeci ratne zlocine koje su pocinile osobe koje su mu bila potcinjene.


Svjedok ipak nije pokazao da je Milosevic sa svim tim bio i povezan. Tako je optuzba ostala bez kljucnog dokaza koji se tice krivice bivseg jugoslavenskog predsjednika.


S obzirom na to koliko je malo vremena preostalo tuzilastvu - kao i na to da je ono tokom dokaznog postupka iznijelo vrlo mali broj dokaza koji se ticao optuzbe za zlocin genocida ili umijesanosti u genocid - odluka da se Zafirovic pozove kao svjedok djeluje zacudjujuce, pogotovo kada se u vidu ima i okolnost da su tuzioci jednostavno mogli posegnuti samo za njegovim pisanim svjedocenjem.


No, mozda su i sami tuzioci razocarani onim sto (im) se dogodilo.


Judith Armatta radi za Koaliciju za medjunarodnu pravdu (www.cij.org) pri Tribunalu u Hagu.