Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ZAGONETKA SREBRENICE

Bivsi nizozemski ministar inozemnih poslova tvrdi da tajnu pada srebrenicke enklave znaju samo dvojica tadasnjih duznsnika Ujedinjenih naroda
By Chris Stephen

Najtezi zlocin bosanskog rata - masakr koji se odigrao u Srebrenici - predmet je brojnih knjiga, dvaju parlamentarnih istraga, a odnedavna i niza sudskih postupaka koji su pokrenuti protiv nekadasnjih visokih funkcionara. Pa ipak, covjek koji se u vrijeme masakra nalazio na celu nizozemskog ministarstva vanjskih poslova, Hans van Mierlo, smatra da odgovor na kljucno pitanje - zasto su Ujedinjeni narode dopustile pad enklave? - mozda nikada necemo saznati.


U ekskluzivnom intervjuu za IWPR, Van Mierlo - koji i dalje igra znacajnu ulogu u nizozemskoj politici - tvrdi da odgovor na to pitanje znaju samo dvije osobe, koje su se ove godine odbile pojaviti u istrazi. U pitanju su, prema njegovim rijecima, bivsi zapovjednik vojnih snaga UN-a, general Bernar Zanvije (Bernard Janvier), i posebni predstavnik UN-a Jasusi Akasi (Yasushi Akashi).


"Nizozemski parlament pokusao je objasniti sto se dogodilo, ali neki visoki funkcionari, poput Zanvijea i Akasija, odbili su svjedociti, uslijed cega i dalje nismo u prilici izvesti bilo kakav neopozivi zakljucak", izjavio je Van Mierlo za IWPR.


Kljucni trenutak nastupio je kada su Zanvije i Akasi, suoceni sa srpskim napadom na Srebrenicu, ipak odlucili uskratiti zracnu podrsku nizozemskim trupama. Takvo njihovo ponasanje bilo je u neskladu s jamstvima koje su 1993. dali Ujedinjeni narodi - da ce taj grad, kao jednu od sest tzv. "sigurnih zona", svakako (od)braniti.


Buduci da je izostala podrska iz zraka, slabo naoruzane nizozemske jedinice su se predale. Sljedecih su dana trajala divljanja srpskih snaga, u kojima je stradalo vise od 7.000 nenaoruzanih Muslimana i koja su u velikoj mjeri naskodila ugledu UN-a.


Zasto Zanvije nije poslao zracnu podrsku? Nema nikakve sumnje da su mu avioni bili dostupni: zapravo je, na samom pocetku ofanzive, jedan od njih - s Nizozemkom kao pilotom - bacio bombu na srpsko oklopno vozilo.


NATO je bio spreman pruziti znacajnu podrsku ukoliko UN to zatrazi. Nizozemske jedinice na terenu su upravo to i ocekivale. Medjutim, Akasi je, mozda i u dogovoru s nekim, odbio izdati takvo naredjenje. "Znate, zapravo je Zanvije odbio posalati podrsku" rekao je Van Mierlo.


Nakon tragedije, Van Mierlo je bio pozvan svjedociti u francuskoj parlamentarnoj istrazi, sto je on sa zadovoljstvom prihvatio. Zanvije je svjedocio tajno, ali je Van Mierlo ipak bio djelomicno upoznat s tim svjedocenjem.


Kljucno pitanje - zasto je izostalo naredjenje da se djeluje iz zraka? - tom prilikom nije ni spomenuto.


No, Van Mierlo je saznao da general smatra kako se francuske jedinice niposto ne bi ponasale onako kako su se ponasale nizozemske.


"Tokom Zanvijeovog svjedocenja, saznali smo samo ono sto je on bio prinudjen reci, ali je i to bilo iza zatvorenih vrata. Pored ostalog, Zanvije je tvrdio kako vjeruje da bi se francuske trupe - da su one bile na licu mjesta - svakako borile. Bio je izuzetno ostar prema Nizozemcima", rekao je on.


"I sam sam se pitao bi li ponasanje nekih drugih vojnika - francuskih, na primjer - bilo drugacije. Moj odgovor je bio sljedeci: naravno da ne bi."


Van Mierlo smatra da su kritike na racun nizozemskih trupa neopravdane - bila im je uskracena podrska iz zraka, a bez nje je njihovo lako naoruzanje bilo nedovoljno za borbu protiv srpskih oklopnih jedinica. Medjutim, on je rekao jos nesto: da vjeruje kako bi, da su se u srebrenickoj enklavi zatekle francuske jedinice - ili jedinice najvece svjetske sile - Ujedinjeni narodi svakako osigurali podrsku iz zraka kojom bi ih zastitile.


On je nagovijestio da je posredan dokaz za to dobio tokom francuske istrage: "Naravno da sam se pitao bi li se vojnici iz neke druge zemlje ponasali drugacije. Svakako da ne bi. Ali sam siguran da bi, da su kojim slucajem bili iz neke velike zemlje, podrsku iz zraka dobili znatno lakse nego jedinice iz male zemlje. Da je bilo zracnih napada, i Nizozemci bi se borili. A kada sam to i rekao, s druge strane me je docekao veliki osmijeh."


Bio je to jedan od rijetkih osmijeha kojim je propracen srebrenicki masakr. U kasnijim je izvjestajima krivica bila pripisivana svima - bosanskim Srbima, zato sto su izvrsili masakr; UN-u, zato sto nije obranio enklavu; nizozemskim trupama, zato sto se nisu dovoljno potrudile zastititi civile; kao i srpskim i muslimanskim jedinicama zato sto su, neposredno uoci napada, na rubovima enklave krsile primirje koje je prije toga uspostavio UN.


Van Mierlova uloga u nizozemskoj politici nije ni izbliza onakva kakva je bila 1995. Usprkos tome, on je jos uvijek zaokupljen pitanjem Srebrenice.


"Mislim da ono sto se dogodilo predstavlja najvece moguce ponizenje", rekao je Van Mierlo. "Cak i da niste osobno krivi. Ali, to se dogodilo. Osjecam se lose zbog toga. Lose, jer se to dogodilo i jer nisam to uspio sprijeciti. Mozda nisam bio adekvatno upozoren. Stalno o tome razmisljam. Jesam li ucinio sve sto sam mogao? Je li bilo moguce predvidjeti sve to? Vrlo je tesko predvidjeti genocid, jer ne zelite povjerovati da ce se tako nesto dogoditi."


On kaze i da pozdravlja istrage o svemu sto se dogadjalo u vezi sa masakrom: "Smatram da je obaveza demokratske vlasti i predstavnika vojske da se u javnosti ponasaju odgovorno i odgovaraju na sva pitanja."


Van Mierlo je od samog pocetka odlucno podrzavao sudjenja za ratne zlocine, zalazuci se za to da Nizozemska i sama sudjeluje u izgradnji objekata Haskog tribunala. A kada je donesena odluka o formiranju Medjunarodnog kaznenog suda (MKS), otputovao je u UN, gdje se odlucno zalozio za to da i njegovo sjediste bude u Nizozemskoj.


Bivsi ministar i danas podrzava rad Tribunala i kaze da se nada da ce taj sud, kao i MKS, na kraju postici usijpeh. "Pokazao je [Tribunal] da je to moguce uciniti. Potrebno je mnogo vremena da bude prihvacen, da sazri i da se usavrsi."


Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu. Karen Meirik je novinarka iz Nizozemske.