VUKOVARSKA OPTUŽNICA OSTAJE NA SNAZI

Nakon završetka dokaznog postupka optužbe protiv trojice bivših pripadnika Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), koji se terete za pogubljenja zarobljenika iz vukovarske bolnice u Hrvatskoj, 20. novembra 1991., sudije su odlučile da će branioci morati odgovoriti na sve iznesene optužbe.



Ovom odlukom je odbačen zahtjev pravnih timova koji zastupaju Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina – da se optužnica djelimično ili u potpunosti odbaci na temelju toga što za nju nisu ponuđeni dovoljno uvjerljivi dokazi.



Standardna je praksa da se timovima odbrane u Haškom tribunalu omogući da podnesu takav zahtjev prije no što prionu na svoj slučaj, kako ne bi trošili vrijeme na pobijanje navoda za koje tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza.



Obraćajući se sudu 28. juna, sudija Kevin Parker naznačio je dokaze koji bi, barem načelno, sudsko vijeće mogli navesti na to da optuženike osudi po svakoj od osam tačaka optužnice.



Među optužbama su progoni, ubistva i mučenja. U jednoj od najstrašnijih epizoda rata u Hrvatskoj, iz gomile koja se okupila u bolnici u Vukovaru nakon što je taj grad pao u ruke JNA, navodno su izdvojeni ne-Srbi, da bi potom njih najmanje 264 bilo mučki ubijeno.



Zbog navodne umiješanosti u te događaje, Mrkšić, Radić i Šljivančanin se terete za sudjelovanje u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“, čiji učesnici nisu bili samo vojnici JNA, nego i jedinice Teritorijalne odbrane (TO), dobrovoljci i paravojne formacije organizirane od strane utranacionalističkog srpskog političara, Vojislava Šešelja.



Tužioci tvrde da je Radić i lično bio umiješan u odvođjenje ne-Srba iz bolnice, a da je Šljivančanin rukovodio njihovim odabirom i odvraćao pažnju bolničkog osoblja sazivanjem sastanka u vrijeme dok se to dešavalo. Sva trojica optuženika su navodno rukovodila formacijama koje su učestvovale u različitim fazama cijele operacije, a terete se i za naknadne pokušaje zataškavanja tog zločina.



Iako je sud već upoznat i sa dokazima koji dovode u pitanje potencijalno inkriminirajući materijal koji se pominje u odluci o zahtjevu odbrane, sudija Parker je podvukao kako vijeće u ovoj fazi slučaja ne bi trebalo da odmjerava težinu svih dokaza.



Otkako je u oktobru prošle godine počelo ovo suđenje, sud je saslušao svjedoke među kojima su bili vojni eksperti, bolničko osoblje, međunarodni posmatrači, ostali bivši pripadnici JNA, kao i oni zarobljenici koji su odvedeni iz bolnice, ali su uspjeli da izbjegnu pogubljenje.



U martu je svjedočio Vilim Karlović, koji je u vrijeme kada je izveden iz bolnice u novembru 1991. bio mladi pripadnik hrvatskog Zbora narodne garde (ZNG). On je priznao da su se i mnogi njegovi saborci u trenutku dolaska JNA zatekli na tom mjestu, ali je insistirao na tome da niko od njih nije bio naoružan. Takođe je posvjedočio da je velika većina ljudi u vozilu kojim je on odvezen bila ranjena.



Karlović i ostali koji su preživjeli govorili su i o zlostavljanju zarobljenika iz bolnice tokom njihovog boravka na farmi u obližnjoj Ovčari, nadomak mjesta na kojem se navodno odigrao konačni masakr. Pomenuli su i da su bili natjerani da „prođu kroz špalir“ između postrojenih ljudi, koji su ih tukli kundacima i štakama.



Milorad Vojnović, oficir JNA, potvrdio je navode o ovom zlostavljanju i rekao da je vojnik za koga je smatrao da je potčinjen Mrkšiću i Šljivančaninu bio prisutan na licu mjesta dok je ono trajalo. A kada je Vojnović lično prijavio nasilje Mrkšiću, okrivljeni mu je – kako se svjedok prisjetio – uzvratio riječima: „Ne govori mi o tome.“



Takođe, danski vojni ljekar Jan Alan Shou (Jan Allan Schou) prisjetio se kako je Šljivančanin njega i njegove kolege iz Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ), kao i predstavnike Međunarodnog Crvenog krsta, spriječio da odu u bolnicu onog dana kada su zarobljenici odvedeni.



Kada su konačno stigli tamo, rekao je Shou, zatekli su samo žene, djecu i nekoliko muškaraca, koje su maltretirali pijani pripadnici srpskih paravojnih formacija. Šljivančanin mu je navodno rekao da su svi ostali uhapšeni kao „kriminalci“.



Svjedoci su takođe govorili i o zlostavljanju i ubistvima zarobljenika iz bolnice koji su bili zatočeni u lokalnom fabričkom kompleksu pod nazivom Velepromet.



A kada je Mrkšićev branilac jednog od svjedoka – bivšeg vojnika JNA – upitao zbog čega nije samoinicijativno uhapsio pripadnike paravojske odgovorne za ubistva u Veleprometu, on mu je odgovorio: „Kako sam ih mogao uhapsiti kad su ih tamo poslali Mrkšić i Šljivančanin?“



U maju su sudije obustavile nastojanja tužilaštva da pokaže kako tačku koja se odnosi na progon kao zločin protiv čovječnosti iz optužnice protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića treba proširiti navodnim zločinima u Veleprometu. Sudsko vijeće je konstatiralo da tužioci u samoj optužnici, predprocesnom podnesku i uvodnoj riječi nisu dovoljno jasno naznačili da je to njihova namjera.



No, događaji u Veleprometu bi ipak mogli odigrati važnu ulogu u ovom slučaju – kao indikator da li su okrivljeni mogli predvidjeti zločine koji su se desili na Ovčari.



Dokazni postupak odbrane trebao bi početi u avgustu.



Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona.