Vojnička dilema: Ilegalna naređenja u Srebrenici

Vojnička dilema: Ilegalna naređenja u Srebrenici

Tuesday, 7 October, 2003
Ratna priča Dragana Obrenovića je savršen primer kontradiktornih zahteva koji se postavljaju pred svakog vojnika: da bi jedna armija bila efikasna, vojnike i oficire uče da bespogovorno izvršavaju naređenja svojih nadređenih. Ali, od njih se u isti mah očekuje i da poštuju Ženevske konvencije. Do konflikta dolazi - kao što se vidi iz Obrenovićevog primera - kada komandanti narede svojim podređenima da prekrše odredbe Ženevkse konvencije.

Svaki vojnik bi morao samostalno da proceni da li bi izvršavajući komandantovo naređenje prekršio međunarodno pravo, ili ne. Ako vojnik ili oficir oceni da se od njega traži da učini nešto što je u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama, njegova je dužnost da deluje samostalno, da upozori komandanta koji je naređenje izdao da je u pitanju prekršaj međunarodnog prava, i da, ako je potrebno, odbije poslušnost. S obzirom na to da se 99% vojne obuke sastoji u učenju poslušnosti i discipline, nezavisno mišljenje i delanje nisu na ceni ni u jednoj armiji. Ova dilema je posebno komplikovana ako se vojnik u njoj nađe u jeku borbe.

Dragan Obrenović, koji je bio optužen za zločine počinjene u Srebrenici zajedno sa Vidojem Blagojevićem i Draganom Jokićem, je opisao ovakvu situaciju kada je svedočio kao svedok tužilaštva. Kao i Momir Nikolić, koji je isto optužen u ovom predmetu, i Obrenović je postigao dogovor sa tužilaštvom po kome on priznje svoju krivicu za zločine protiv čovečnosti, i svedoči protiv ostalih optuženih. Za uzvrat, tužioci su se obavezali da ga neće teretiti za genocid, i da će tražiti kraću zatvorsku kaznu.

Obrenović je bio profesionalni vojnik, koji je počeo vojnu obuku sa svega 15 godina. Brzo je napredovao u JNA. U doba na koje se odnosi optužnica, 32-godišnji Obrenović je bio načelnik štaba i zamenik komandanta Zvorničke brigade.

Kada su snage VRS i MUP-a zauzele Srebrenicu, Obrenović i njegova jedinica bili su pripremali zasedu za veliku grupu boraca 28. divizije Armije B-H, koji su pokušavali da se povuku na bosansku teritoriju (radailo se o legitimnoj vojnoj operaciji, zaključili su vojni stručnjaci koji su svedočili na suđenju Krstiću.) Iako je Obrenović rekao da nije u tom momentu znao da se u koloni nalazi znatan broj civila (možda čak 2/3 od ukupnog broja), kasnije je to saznao.

Uveče 13. 7., Obrenovića je pozvao pukovnik Drago Nikolić, načelnik za bezbednsot Zvorničke brigade, koji mu je najavio da će velika grupa zarobljenika biti dovedena iz Bratunca u Zvornik, i da treba izvršiti pripreme. Nikoliću je to rekao potpukovnik Vujadin Popović, načelnik za bezbednost Drinskog korpusa. Nikolić je još tražio od Obrenovića dozvolu da se povuče sa dužnosti u brigadi, da bi mogao da učestvuje u planiranoj operaciji. Takođe je zatražio od njega da mu da na raspolaganje jedinicu vojne policije Zvorničke brigade.

Obrenović je pitao Nikolića zašto zatvorenike odvode u Zvornik, a ne u zatvor u Batkoviće. Nikolić je 'rekao da zarobljenici ne idu tamo, jer Crveni Krst i UNPROFOR znaju za to. Naređenje je bilo da se odvedu u Zvronik i da ih se tamo pobiju,' izjavio je Obrenović na suđenju (dvostruki prevod, sa srpsko-hrvatskog na engleski, pa ponovo na s-h, prim.prev.) U tom je razgovoru Obrenović prvi put čuo za plan da se ubiju svi zarobljenici iz Srebrenice, što je jasan prekršaj Ženevske konvencije i pravila ratovanja.

Obrenović je odgovorio da brigada ne može da preuzme tu odgovornost bez znanja svog komandanata, Vinka Pandurevića, i bez provere naređenja na vrhu. Nikolić mu je rekao da je naređenje došlo od generala Ratka Mladića, i da komandant Pandurović zna njega zna. Pukovnik Ljubomir Beara, načelnik za bezbednost Glavnog štaba VRS, i Vujadin Popović (načelnik za bezbednost Drinskog korpusa, prim.prev.) su bili zaduženi za izvrženje plana, i oni su hteli da uključe i Nikolića.

Obrenović nije pokušao da kontaktira svog komandanta, niti generala Mladića jer, kako je kasnije izjavio na Sudu, nije imao razloga da sumnja u Nikolićeve reči. Nije mu, izgleda, palo na pamet ni da ih kontaktira da bi uručio protest zbog naređenja koje krši međunarodne konvencije; nije pokušao ni da odbije da učestvuje u ubijanju. Jednostavno je rekao Nikoliću da je već zadužio jedinicu Vojne policije, i da će da vidi šta može da uradi. Na pitanje tužioca Pitera Mekloskog (Peter McCloskey) da li je u tom momentu odlučio da podrži operaciju ubijanja zarobljenih Muslimana, odgovorio je jednostavno: 'Da.'

Obrenović nije naredio Nikoliću da učestvuje u ubijanju, ali je je rekao na Sudu da je to prećutno odobrio time što mu je dozvolio da nađe nekoga ko će da ga zameni na mestu načelnika za bezbednost, i time što se obavezao da će pokušati da oslobodi za ovaj posao jedinicu vojne policije. Na pitanje tužioca šta su ga učili u oficirskoj školi JNA, kako je po pravilima trebao da reaguje u takvoj situaciji, odgovorio je: 'Trebao sam da mu zabranim da uradi nešto takvo. Trebao sam da tražim pukovnika Pandurovića i komandanta korpusa i da im se suprotstavim.' On to nije uradio, zato što se bojao, i zato što je smatrao da je 'beskorisno buniti se.' A već je dobio informaciju da će biti ubijeno 3000 zarobljenih Muslimana.

Obrenović nije lično učestvovao u ubijanju. Ali, oslobodio je Nikolića ostalih udžnosti, tako da bi on mogao da učestvuje, a kasnije je naredio šestorici vojnih policajaca da mu se pridruže i pomognu mu.

Neposredno nakon razgovora sa Nikolićem, uveče 13. jula, Obrenović je dobio informaciju da je kolona bosanskih boraca ušla na teritoriju opštine Zvornik, koja je bila pod njegovom kontrolom. Poveo je pojačanje svojm borcima na terenu, koji su bili u krvavoj borbi sa Bošnjacima. Dva dana kasnije, 15.7., oko 6000 bosanskih vojnika je bilo iza leđa njegovim snagama, i u opasnosti su bila tri njegova bataljona. Obrenović se vratio u štab po još vojnika.

Čim je ušao u štab, pozvao ga je optuženi, major Dragan Jokić, koji je bio načelnik inžinjerije Zvorničke brigade. Jokić je rekao svom komandantu (Obrenoviću,) da ima problema sa zakopavanjem tela ubijenih zbog načina na koji su Popović, Beara i Drago Nikolić vodili operaciju. Obrenović mu je nestrpljivo odgovorio da se to njega ne tiče, i otišao je u svoju kancelariju da čeka komandanta brigade, Vinka Pandurovića. Ovo je jedini detalj kojim Obrenović tereti Dragana Jokića za masakr u Srebrenici. Priznao je na Sudu da je Jokić imao pravo da ga to pita, i da je trebao da mu odgovori.

Prethodnog dana, 14.7., dok je bio na ratištu i organizovao zasedu, dobio je preko radio-veze naređenje da pošalje dvojicu inžinjera sa terena u Zvornik. Posumnjao je da će oni da budu zaduženi da pomognu u zakopavanju pobijenih zarobljenika. Kada je poslao svog kurira da proveri o čemu se radi, njegove su sumnje bile potvrđene. Popoviću, Beari i Nikoliću su trebali inžinjerci za operaciju zakopavanja leševa. Obrenović je ipak je naredio toj dvojici da učestvuju.

Iz svedočenja se čini da je Obrenović ulagao maksimalan napor da se pravi da ne primećuje zločin koji se oko njega odvijao, ali da je pri tome bespogovorno izvršavao naređenja, čime je indirektno pripomogao u uzvršenju zločina. U svojoj kancelariji je 15.7. Obrenović diskutovao o teškoj poziciji Zvorničke brigade sa predstavnicima MUP-a, Dragomirom Vasićem, Ljubišom Borovčaninom i Miloradom Stuparom (snage MUP-a su učestvovale u borbama oko Srebrenice.) Njih četvorica su se tog dana dogovorili da će Zvorničku brigadu spasiti tako što će ostaviti 28. bosanskoj diviziji prolaz do teritorije koju je kontrolisala Vlada BH. Kada su pokušali da na to nagovore svoje komandante u glavnom štabu VRS i u MUP-u, naišli su na potsmeh. Rečeno im je da je njihov zadatak da unište muslimanske snage. Komandanti nisu imali nikakav interes ni za stanje na terenu, i nisu pokazali nameru da pomognu. Na kraju su Obrenović i kolege uspeli da uspostave kontakt sa generalom Krstićem, koji im je rekao da se uskoro vraća njihov komandant, Vinko Pandurović, i da će on to da reši.

Kada je Pandurović došao, Obrenović ga je obavestio o zarobljenicima, o operaciji ubijanja kojom su rukovodili Beara i Nikolić, i o problemima oko ukopa sa kojima se suočavao Jokić. Pandurović je tražio objašnjenje zašto nisu bili mobilisani ljudi iz civilne zaštite da zakopavaju mrtve, ali Obrenović nije mogao na to pitanje da odgovori. Nisu više govorili o ubistvima i zakopavanju leševa, nego su diskutovali o teškom položaju Zvorničke brigade na ratištu.

Pandurović se nije složio da Bošnjacima treba ostaviti koridor za povlačenje, rekavši da niko nema pravo da trguje srpskom zemljom. Naredio je da budu dovedene dodatne trupe da okruže i poraze Bošnjake. Major Obrenović se vratio da komanduje jedinicama na ratištu. 16. jula je 4. bataljon Zvorničke brigade bio okružen i otsečen od štaba. Pandurović je tek tada naredio Obrenoviću da zatraži prekid vatre i da otvori Bošnjacima koridor za povlačenje. Koridor je ostao otvoren samo 24 sata, jer je Pandurović odbio zahtev da ga ostavi otvorenim da bi svi B-H borci i civili mogli da izađu. Na osnovu informacija koje je dobio od bosanskog komandanta, Obrenović je rekao da je oko 7000 ljudi, uključujući oko 3000 muškaraca pod pružjem, izašlo kroz taj koridor pre nego što je zatvoren. Više od jedne hiljade je ostalo iza linija VRS, i na kraju su podelili strašnu sudbinu ostalih zarobljenika. (Pretresno veće koje je sudilo Krstiću je utvrdilo da su civili sačinjavali oko dve trećine kolone. Sudije su takođe ocenili da je kolona bila legitimna meta, jer je u njoj bilo i boraca.)

Obrenović je svedočio i o zakopavanju poginulih na tratištu. Ocenio je da je ukuopno manje od sto boraca sa obe strane poginulo u borbama. Time je direktno pobio tvrdnje onih koji i dalje ne priznaju da je do pokolja civila došlo, i koji tvrde da su u masovnim grobnicama zakopani vojnici koji su poginuli u borbama, a ne pobijeni zarobljenici i civili. Svedok je rekao Sudu i da je jedan VRS vojnik poginuo nakon što je zatvoren koridor, i da je tada njegov komandant (Zvorničke brigade, Vinko Pandurević,) naredio da treba na licu mesta ubiti svakog zarobljenika. Na pitanje tužioca da li to znači u borbi, ili nakon što su već zarobljeni i razoružani, svedok je odgovorio: 'I jedno i drugo.' Neke jedinice VRS nisu ispoštovale to naređenje i nisu na licu mesta ubijali zarobljenike, ali su i oni na kraju završili u masovnim grobnicama.

Kolege oficiri su pričali Obrenoviću o ubistvima o kojima su čuli ili učestvovali. Lazar Ristić mu je rekao da se odazvao urgentnom zahtevu kapetana Milorada Trbića, kome je trebala pomoć kod škole u Orahovcu, gde su neki zarobljenici pokušavali da pobegnu. Ristić je kasnije pošao u Orahovac po svoje ljude, ali ga je zaustavio Drago Nikolić. Ristić je svedoku rekao da je u tom momentu ubijanje već bilo u toku, i da je u njemu učestvovalo nekoliko pripadnika Zvorničke brigade. Obrenović nije ništa učinio da kazni svoje ljude koji su učestvovali u ubistvima. (Pretresno veće koje je sudilo Krstiću je utvrdilo da su pripadnici vojne policije Zvorničke brigade učestvovali u ubistvu oko 1000 zarobljenika u Orahovcu, i da je upotrebljena oprema Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade.)

Kapetan prve klase Ostoja Stanišić je ispričao svedoku o masakru zarobljenika u školi u selu Petkovci. Stanišić je bio potresen nakon što je njegova jedinica angažovana da sakupi i zakopa leševe. Pretresno veće koje je sudilo Krstiću je utvrdilo da su oprema i pripadnici inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade angažovani u Petkovicima da dovedu zarobljenike na stratište i da zakopaju njihova tela. Uz to, Stanišić je potvrdio Obrenoviću da je pukovnik Beara doveo zarobljenike u Orahovac, i da je tamo organizovao smaknuće. Rekao mu je i da su pripadnici 10. diverzantske jedinice učestvovali u obe operacije.

Obrenović je naveo šest mesta na kojima su zakopana tela ubijenih zarobljenika: brana Petkovci, škola u Orahovcu, Kozluk, dve lokacije u Pilici, uključujući Dom kulture, i škola u Kuli. Za njih je saznao od kolega oficira u danima posle zločina.

Polovinom septembra, Obrenović je primetio da fali pet tona goriva. Komandant brigade Vinko Pandurović je objasnio da je to za operaciju ponovnog zakopavanja. Navodno je komanda korupsa imala razloga da veruje da će masovne grobnice biti otkrivene. Tela pobijenih zarobljenika su bila iskopana i ponovno sahranjena u pokušaju da se sakrije ovaj zločin, čijih su strašnih dimenzija sigurno bili svesni svi njegovi učesnici.

Obrenović je bio samo jedan točak u mašini za ubijanje. On nije bio ni pokretač, ni nadzornik, ali je poslušno odigrao svoju ulogu. Mašina je dobro funkcionisala. Niko ne može znati da li bi, da je odbio da izvrši naređenje, imalo uticao na sudbinu ljudi ili bi barem usporio tu mašinu. Možda bi i drugi pošli za njim. Ali, možda bi bio smenjen, ili ubijen.

Zanimljiva je priča o sastanku održanom u Obrenovićevoj kancelariji 15. jula, na kome je sa kolegama oficirima diskutovao o teškoj poziciji Zvorničke brigade. Svi su se složili da je najbolje rešenje da se otvori koridor za povlačenje bosanskim borcima i civilima. Obratili su se najvišem civilnom i vojnom rukovodstvu sa zahtevom da se taj plan odobri. Predlog je odbačen 15. jula, ali je njegov komandant sutradan ipak na kratko otvorio prolaz.

Obrenović nije opisao ni jednu diskusiju između oficira o masovnom ubijanju zarobljenih Bošnjaka. Spomenuo je samo nekoliko privatnih razgovora u kojima je bilo govora o ubistvima i zakopavanju leševa. Koja je bila svrha tih razgovora, Obrenović nije objasnio. Očigledno se to svodilo mahom na raspravu o vojnoj strategiji, što je svakako deo oficirskog posla. Ali, drugi deo struke -- poštovanje Ženevskih konferencija -- su oni spremno zanemarili.
Obrenović, mladi čovek koji je pre desetak godina gradio briljantnu vojnu karijeru, a koga sada verovatno očekuje duga zatvorska kazna, sada razume dilemu u kojoj se tada našao. Njegova sudbina bi mogla da posluži kao opomena svim vojnicima i oficirima koji će se jednog dana naći u toj, najkompleksnijoj vojničkoj dilemi.
Frontline Updates
Support local journalists