Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Vođe bosanskih Srba još uvijek govore o otcjepljenju

Ideja o odvajanju od ostatka Bosne i Hecegovine popularna je u Republici Srpskoj, ali malo ko vjeruje da bi samostalnost donijela trenutačni prosperitet ovom entitetu.
By Edib Bajrović, Aleksandra Tolj
  • Predsjednik Republike Srpske  Milorad Dodik
    Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik
  • Predrag Pujić, direktor Omladinskog centra u Trebinju,  Republika Srpska. (Photo: Aleksandra Tolj)
    Predrag Pujić, direktor Omladinskog centra u Trebinju, Republika Srpska. (Photo: Aleksandra Tolj)
  • Stanovnica Trebinja Nelica Bosković (lijevo) smatra da bi pripajanje RS-a Srbiji bilo najlogičnije rješenje problema bosanskih Srba. (Photo: Aleksandra Tolj)
    Stanovnica Trebinja Nelica Bosković (lijevo) smatra da bi pripajanje RS-a Srbiji bilo najlogičnije rješenje problema bosanskih Srba. (Photo: Aleksandra Tolj)

Kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine prošlog mjeseca pobijedila Slovačku u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u fudbalu i tako povećala svoje šanse za plasman na ovom prvenstvu, bio je to veliki dan za sve navijače koji ovu reprezentatiju osjećaju kao svoju.

Ali dok su navijači u Federaciji, u kojoj žive pretežno Bošnjaci i Hrvati, bili oduševljeni pobjedom, ljubitelji fudbala u Republici Srpskoj – koji radije navijaju za reprezentaciju susjedne Srbije - ostali su, mahom, indiferentni.

Pisav i novinar Faruk Šehić smatra da je ovakva podjela pokazatelj stvarnih prilika u BiH.

„Veze između različitih etničkih grupa u BiH nikad nisu bile slabije. One su gotovo nepostojeće“, napisao je nedavno Šehić u tekstu za b-h politički magazin „Dani“. „Nešto što se svugdje u svijetu smatra jedinom normalnom opcijom – navijanje za reprezentaciju vlastite zemlje – u Republici Srpskoj je rijetka pojava.“

Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH podijelio je ovu zemlju na dva entiteta, Federaciju i RS, koje u nekim aspektima funkcioniraju kao mini države.

Političari iz RS-a, pod palicom predsjednika Milorada Dodika, godinama podrivaju sve pokušaje da se BiH konsoliduje kao unitarna država, a povremeno i javno pozivaju na nezavisnost manjeg b-h entiteta.

Iako većina građana RS-a dijeli Dodikove separatističke ambicije, neki ih vide samo kao način da se odvrati pažnja od nekih važnih pitanja, kao što su loša ekonomija, rast siromaštva i stopa nezaposlenosti od 40%.

Milan Jovičić, bivši predsjednik Gradskog vijeća Mostara, tvrdi da otcjepljenje neće riješiti niti jedan problem sa kojim se RS trenutno suočava.

„Nedavno sam slušao intervju Milorada Dodika u kojem on kaže da je Bosna i Hercegovina tvorevina koja će brzo propasti”, kaže Jovičić. “Moj je odgovor na to da ona kao država jeste krhka, ali Bosna i Hercegovina nikada neće propasti. Ja se svakodnevno borim protiv toga. Naši prijatelji i susjedi [Bošnjaci i Hrvati] to nikada ne mogu i neće prihvatiti, u to možete biti sigurni.”

Boris Šešlija, Srbin iz Mostara koji trenutno živi u Njemačkoj, dijeli ovaj stav.

„Ja ne vidim kako bi nezavisnost RS-a od BiH mogla donijeti išta dobro meni ili bilo kojoj mladoj osobi. BiH je veoma malo tržište, koje će biti dodatno smanjeno ako se RS otcijepi“, kaže on. „Ukoliko dođe do referenduma, većina Srba u RS-u glasat će za nezavisnost, ali ne zaboravimo da bi to dodatno otuđilo Srbe koji žive u Federaciji.“

Neki Srbi u RS-u zaista vjeruju da bi im bilo bolje da žive u nezavisnoj državi koja bi se pripojila Srbiji.

Nelica Bošković je do 1992. godine živjela u Čapljini, većinski hrvatskom gradu na jugu Federacije.
T

amo je imala kuću i dobar posao, ali kada je počeo rat, Bošković je s porodicom napustila Čapljinu i uputila se istočno ka teritoriji pod srpskom kontrolom. Danas živi u Trebinju, u RS-u.

„BiH nije dobra za mlade ljude“, počinje priču Bošković u prepunom kafiću u centru Trebinja.

Ona smatra da su etnički izmiješane lokalne zajednice, kakve su u ovoj zemlji postojale prije 1992. godine, jedini način da BiH opstane. „Ali s obzirom na sve što se ovdje desilo, to je sada nemoguće“, dodaje ona.

Bošković smatra da je sasvim moguće da će se RS prije ili poslije otcijepiti od BiH. O narednom koraku kaže: „Najlogičnije i najnormalnije bi bilo da se RS pripoji Srbiji, to je prirodno. Mislim da bismo dobili na jačini, stabilnosti i sigurnosti”.

Predrag Pujić, direktor Parlamenta mladih u Trebinju, kaže da, iako je prirodno da pripadnici jedne etničke grupe žele živjeti u jednoj državi, spajanje sa Srbijom ne bi ponudilo čarobno rješenje za probleme Republike Srpske.

„Bojim se da bismo bili daleko od Beograda, kao što smo danas daleko od Sarajeva i Banja Luke, bili bismo nešto poput siromašnih južnih srpskih pokrajina”, kaže on.

Ratko Pejanović, Srbin iz Mostara, smatra da, šta god da političari RS-a govore, međunarodna zajednica neće dopustiti dalje podjele na etničkoj osnovi.

„Mislim da od cijepanja i podjela nema ništa, ne zato što mi to ne bismo htjeli, nego jednostavno mislim da svijet neće dozvoliti dalje podjele“, kaže on. „Vjerujem da otcjepljenje RS-a i dalje postoji kao koncept u glavama nekih političara, ali mislim da međunarodna zajednica to ne bi dozvolila.“

I Pejanović vjeruje da političari u RS-u o nezavisnosti govore kako bi skrenuli pažnju javnosti s važnijih pitanja.

„Prvo, mi moramo biti svjesni da je ekonomija u ovoj državi vrlo slaba i to je osnovni problem. Ljudi nemaju posao kojim bi se zabavili, pa su zbog toga podložni raznim uticajima. Kada narod nema posla i gleda kako će preživjeti, možemo mu pričati šta god hoćemo”, kaže on.

Nihad Bojić, student novinarstva iz Tuzle, slaže se da insistiranje na tome da RS može prosperirati samo ako se otcijepi od BiH služi za prikrivanje mnogo većih problema.

„Nisam prorok i ne mogu reći šta će biti sutra ili za deset godina, ali svakako se treba odmaći od jeftinog zamazivanja očiju narodu”, kaže Bojić. “To će biti moguće samo ako se krene od vrha društvene piramide, ali na tom vrhu imamo potpuno pogrešne ljude kojima uopšte nije u cilju rješavanje tih problema.”

Edib Bajrović je reporter IWPR-a u Sarajevu. Aleksandra Tolj je reporterka IWPR-a u Istočnom Sarajevu.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.