Visoki sluzbenik UN-a kaze da je Milosevic imao 'odlucujuci uticaj' na rukovodstvo bosanskih Srba

Dan 207

Visoki sluzbenik UN-a kaze da je Milosevic imao 'odlucujuci uticaj' na rukovodstvo bosanskih Srba

Dan 207

Saturday, 28 June, 2003
Svedok tuzilastva doctor Majkl Vilijams (Michael Williams) je opisao Miosevica kao “dominantnu politicku licnost” na Balkanu, kao coveka koji je barem 1994-e godine imao “izuzetan uticaj na politicko i vojno rukovodstvo” bosanskih Srba. Milosevic nije u unakrsnom ispitivanju osporavao svoju dominantnu ulogu, ali je tvrdio da je imao mnogo manji uticaj na rukovodstvo bosanskih Srba, ukljucujuci na Predsednika RS Radovan Karadzica, i generala Ratka Mladica. Dr Vilijams je bio direktor za informisanje predstavnika Generalnog sekretara UN-a za bivsu Jugoslaviju, Jasusija Akashija (Yasushi Akashi), od februara 1994 do aprila 1995.

Veci deo Vilijamsovog svedocenja se odnosio na pregovore u vezi srpske opsade zasticene enklave Gorazde u aprilu 1994. Tuzilac Dermot Grum (Dermot Groome) je pitao Vilijamsa zasto se UN obratio sa molbom za posredovanje Milosevicu, predsedniku Srbije, a ne Zoranu Lilicu, koji je bio predsednik Jugoslavije, ili Ministru inostranih poslova Vladislavu Jovanovicu? Vilijamsov odgovor, da je Milosevic jednini imao uticaj na situaciju, se poklapa sa Milosevicevom tvrdnjom da je on licno resio krizu u Gorazdu tako sto je pozvao pregovarace u Beograd i “insistirao” na tome da prihvate dogovor.

Sporazum je predvideo da bosanski Srbi ostanu tri kilometra udaljeni od Gorazda, sto su oni prekrsili u roku od tri dana. Akashi se, navodno, pozalio Milosevicu, koji je ponosno izjavio na sudu: “Ja zelim da istaknem da cak kada je Akasi bio ljut, on je dolazio k meni.” Verovatno je Milosevic hteo da kaze da su ga u UN-u dozivljavali kao partnera u nastojanjima da se obuzdaju bosanski Srbi. To je mozda zaista bilo tako, ali je i pokazatelj da je medjunarodna zajednica smatrala da Milosevic ima moc da promeni situaciju na terenu u Bosni, a to je upravo ono sto tuzioci nastoje da dokazu.

Milosevic mora da hoda po zici kada je se diskutuje o njegovoj ulozi u skorijoj istoriji Balkana. On uporno porice da je imao komandnu odgovornost nad armijom RS, ali istovremeno ocekuje da se svi sloze oko toga da je on bio dominantan u pregovorima za vreme ratova u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, i cini se da Milosevic posebno uziva kada to svedoci potvrde. Milosevic je nedavno opisao kako je upotrebio svoj autoritet da navede neprijateljski raspolozene bosansko-srpske rukovodioce da pristanu na primirja i mirovne planove. Osvrcuci se na situaciju oko Gorazda, Milosevic je postavio retoricko pitanje “zasto bih ja proveo 18 sati sa [bosanskim srbima] na sastanku da sam mogao prosto da im naredim da nesto urade?” Vilijams je odgovorio da je bilo karakteristicno za bosanske Srbe da se neckaju oko dogovora sve dok ne dobiju maksimalne koncesije.

Kada je Milosevic ustvrdio da nije mogao da naredjuje Mldaicu, dr. Vilijams je odgovorio : 'To ne mogu do kraja da prihvatim. 'Prijatelj suda Stiven Kej (Steven Kay) je takodje ispitivao svedoka o ovome u izvrsnom unakrsnom ispitivanju koje bi moglo da posluzi Milosevicu kao model sazetog i relevantnog ispitivanja. U 15 minuta, Kej je uspostavio nekoliko tacaka koje su kljucne za odbranu, a koje Milosevic nije napipao u nekoliko sati, koliko je proveo u ispitivanju svedoka. Kej je utvrdio da je general Mladic imao cvrstu kontrolu nad Armijom RSK i da je nasilnicki reagovao i na “najmanju provokaciju”. Amicus je tako uspeo da provuce ideju da je Mladicev los temperament bio odgovoran za najstrasnije zlocine koje su njegove snage pocinile. Kej je takodje pokusao da pokaze da je Milosevic imao duboki uticaj, ali ne i kontrolu nad bosanskim Srbima. Vilijams se opet nije slozio, i upozorio je na razliku izmedju civilnog i vojnog rukovodstva RS, i naglasio da je Milosevic bio blizak sa generalom Mladicem, koji je imao “vrlo bliske veze” sa JNA. Drugi svedoci su vec govorili o Milosevicevoj kontroli nad Armijom.

Da bi dokazali Milosevicevu krivicu, tuziloci ne moraju da dokazu da je Milosevic naredio zlocine u Bosni. Njihov je cilj da pokazu da je Milosevic svesno ucestvovao u zajednickom kriminalnom poduhvatu, sto moze da znaci da je pomagao u planiranju, pripremi ili izvrsenju zlocina. Optuznica ga tereti da je pomagao i imao znatan uticaj nad rukovodstvom bosanskih Srba u izvrsenju ratnih zlocina i zlocina protiv covecnosti. Milosevic ne spori da je imao veliki uticaj, ali sebe prikazuje kao mirovnjaka koji je pokusavao da obuzda nacionalisticke ispade Karadzica, Mladica i ostalih.

Ovo je u suprotnosti sa jos jednom ulogom koju Milosevic pokusava da odigra pred sudom: on kao srpski nacionalista koji brani srpsku cast. Za svaki napad bosankih Srba, bio to snajperski pucanj u Sarajevo ili granatiranje Gorazda, Milosevic tvrdi da je bio odgovor na muslimanske provokacije. Optuzeni se uporno drzi te strategije tokom celog sudjenja, a pogotovo je to bilo izrazeno na kosovskom delu sudjenja, kada je priznao da su “pojedinci” mozda cinili zlocine, i izrazavao je svoje zgrazanje nad njima, ali je optuzivao gotovo svakog svedoka tih zlocina da falsifikuje podatke o zlocinu koji je preziveo. Iako se Vilijams slozio da su i bosanski Muslimani vrsili zlocine nad Srbima tokom rata u Bosni, Milosevic ga je uporno optuzivao za pristrasnost i za sirenje propagande protiv Srba u svojoj ulozi Direktora za informisanje. Pri tom je interesantno da sam Milosevic gotovo nikada ne dozvoljava mogucnost da je neki Srbin ucinio ista lose, a kamoli pocinio zlocin.
Na primer, Milosevic je procitao Vilijamsu navodnu izjavu komandanta UNPROFOR-a, generala Majkla Rouza (Sir Michael Rose) koji je rekao da su Srbi spremni da potpisu sporazum o prekidu vatre 1994-e godine za celokupnu teritoriju Bosne. U izjavi stoji da do primirja nije nikada doslo jer Muslimani nisu pristali da predaju oruzje, sto je bio preduslov primirja. Vilijams je objasnio pod kojim uslovima je taj predlog nastao : da je nada za prekid vatre bila zasnovana na smanjenom pritisku na Sarajevo rane 1994-e (kasnije je granatiranje nastavljeno pojacanom zestinom) i na potpisivanju (u martu 1994-e) primirja izmedju bosanskih Hrvata i Mislimana. Primirje nije bilo sklopljeno sa Srbima, upravo zbog toga sto su oni nastavljali da granatiraju Gorazde, u kome su bili civili Muslimani. Vilijams je istakao da je vrlo cudna mirovna taktika koja ukljucuje brutalan napad na civile, i istovremen zahtev da se svi u regionu razoruzaju. Grum je naveo Vilijamsa da se slozi da bi svaki prekid vatre u tom momentu bio u interesu Srba jer bi fiksirao linije razgranicenja u casu kada je nekoliko 'sigurnih' zona bilo potpuno okruzeno snagama bosanskih Srba.

Milosevic je u diskusiji sa Vilijamsom nekada glumio drzavnika, a nekada nacionalistu, istovremeneo tvrdeci da je uticao na bosanske Srbe da prihvate mirovni sporazum, i odbijajuci samu mogucnost da su Srbi posinili zla o kojima je svedok govorio. Cak je doveo u pitanje da li je Sarajevo uopste bilo pod opsadom, i tvrdio je da je ono sto Vilijams naziva “aktivnom opsadom” u stvari bilo “pasivno drzanje pozicija”; da su civili uvek imali pristup dovoljnim kolicinama plina i vode, sto se kosilo sa Vilijamsovim navodima. U unakrsnom ispitivanju nije uspeo da pobije kljucne delove Vilijamsovog svedocenja, koje je ukljucivalo opis konflikta kao “organizovan i dugi napad bosanskih Srba na civile zarobljene u enklavama”. Viliajms je na Sudu rekao da srpske snage nisu pravile razliku izmedju vojnih i civilnih ciljeva, i da je to cesto bilo namerno. Istovremeno, Srbi su imali neuporedivo vecu kolicinu, i mnogo bolje oruzje i opremu nego Muslimani, koji su na granate i tesku artiljeriju mogli da odgovore samo pucnjima iz automatskih pusaka.

Sudija Mej je rekao da je Milosevicev autoritet kod bosanskih Srba i dalje kljucna tema. Mozda ce Milosevicevo insistiranje da pokaze svoju moc iz tog vremena vise da pomogne tuziocima nego sto on moze i da pretpostavi.
Frontline Updates
Support local journalists