Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Uzdrzanost srebrenickog oficira

Bivsi pripadnici vojnih snaga bosanskih Srba tvrde da je njihov zapovjednik, u vrijeme koje je neposredno prethodilo padu Srebrenice, pokazivao visok stupanj uzdrzanosti
By Rachel S.

Sudjenje nekadasnjim vojnim zapovjednicima bosanskih Srba, Vidoju Blagojevicu i Draganu Jokicu, nastavljeno je proteklog tjedna nizom svjedocenja bivsih pripadnika Blagojeviceve jedinice. Oni su opisali njegovo ponasanje neposredno uoci i nakon pada Srebrenice, koji se odigrao 11. srpnja/jula 1995.


Blagojevicu i Jokicu se u okviru objedinjenog procesa sudi za navodno ucesce u srebrenickom masakru, u kojem je – tokom svega nekoliko dana, a nakon pada te enklave UN-a – stradalo preko 7.000 Muslimana.


Obrana se ovaj put mahom usredotocila na Blagojevica, koji je u vrijeme zauzeca enklave zapovijedao Bratunackom brigadom bosanskih Srba.


Blagojevicu se u optuznici pripisuje zapovjedna odgovornost za zlocine koje su pocinile osobe pod njegovom zapovjednistvom, te za suucesnistvo u genocidu. Prvobitno je pak bio optuzen i kao neposredno odgovoran za srebrenicke zlocine, ali je sud proteklog mjeseca odbacio taj dio optuznice. Tuzilastvo je zbog toga pokrenulo zalbeni postupak, a 14. svibnja/maja podnijet ce i zahtjev da optuznica, u dijelu koji se odnosi na suucesnistvo u genocidu, bude dopunjena.


Da bi dokazala njegovu zapovjednu odgovornost, optuzba mora pokazati da je Blagojevic znao ili imao razloga znati da su jedinice koje su bile pod njegovim zapovjednistvom pocinile ili namjeravale pociniti zlocine – kao i da on sam nije ucinio nista kako bi sprijecio ili kaznio zlocine svojih potcinjenih.


Da bi opovrgao optuzbe, Blagojevicev branilac – americki advokat Majkl Karnavas (Michael Karnavas) – opisao je svog klijenta kao tek nominalnog vodju jedne vrlo kaoticne i lose organizirane brigade, oficira koji cesto nije bio “u toku” s dogadjanjima niti prisutan na licu mjesta, te osobu s kojom ni oni kojima je on zapovijedao ponekad nisu mogli – ili htjeli –stupiti u kontakt.


Ovog su tjedna svi svjedoci – a radilo se o nekadasnjim pripadnicima Bratunacke brigade – bez izuzetka podrzali potonju argumentaciju i strategiju obrane koja na njoj pociva.


Jedan od svjedoka bio je i Milan Radic, koji je 11. svibnja/maja potvrdio da je – buduci da je njegov zadatak bio nadzirati komunikacije svog starjesine – u Blagojevicevoj neposrednoj blizini proveo vrijeme od 6. do 11. srpnja/jula 1995., odnosno period od pocetka srebrenicke operacije, pa do trenutka kada je muslimanska enklava definitivno bila zauzeta. Radic je bio zaduzen za radio vezu i sve vrijeme je bio pokraj Blagojevica za slucaj da zapovjednik pozeli da nekoga nazove ili da netko pozeli stupiti u kontakt s njim. Njih dvojica su cak bili smjesteni u istoj sobi u Pribicevcu (nadomak Kule).


Radic tvrdi da u danima uoci pada Srebrenice naizgled nije bilo nekih vecih aktivnosti. Upitan, na primjer, sto su njih dvojica radila 6. srpnja/jula, svjedok se prisjetio: “Proveli smo dan u [zajednickoj] sobi. Bila je nekakva sumaglica ili magla. Prosetali smo do Kule i vidjeli vojnike koji su . . . igrali karte . . . [i] spavali.”


Radic je izjavio i da tih dana Blagojevic nije nikoga zvao niti je bio zvan, kao i da se nije sastajao ni sa svojim pretpostavljenima. Umjesto toga, Blagojevic je – po rijecima svjedoka – vrijeme provodio gledajuci mapu i upoznavajuci podrucje.


Slican je bio i iskaz Mladena Drakule, koji je i sam nekada bio pripadnik Bratunacke brigade i koji je – svjedoceci prije Radica – Tribunalu rekao da je nekoliko dana prije pada Srebrenice vidio svog zapovjednika u Kuli kako gleda u mape, ocigledno se pokusavajuci snaci.


Obojica svjedoka su primijetila da su se stvari promijenile kada je general Ratko Mladic, zapovjednik vojske bosanskih Srba, stigao na lice mjesta. Bilo je to 11. srpnja/jula 1995.


“Nije nam stiglo nikakvo naredjenje sve dok se nije pojavio Mladic”, rekao je Drakula.


Radic je pak izjavio: “Mogli ste ga [Mladica] vidjeti kako stize u Kulu, i kako nesto vice . . . Blagojevic mi je rekao kako bi trebalo da odemo u neki drugi rov . . . kako bismo se sklonili od generala Mladica.”


Upitan za razloge tog postupka, Radic je odgovorio: “Imao sam utisak da nas je [Blagojevic] zelio postedjeti njegove [Mladiceve] vike.”


Radic je ispricao i kako su pored njega i Blagojevica ubrzo prosli vojnici Bratunacke brigade koji su im rekli da im je naredjeno da krenu ka Srebrenici. “Nismo znali sto se dogadja”, rekao je on.


Kao svjedok pred Tribunalom, 12. svibnja/maja se pojavio i Milos Loncarevic, koji je takodjer izjavio da je neposredno uoci pada Srebrenice sve izgledalo prilicno mirno. “Kartali smo se, pili po casicu-dvije rakije, kavu, i tako dalje”, rekao je on.


Medjutim, i ovaj je svjedok – poput ostalih – zapazio da se 11. srpnja/jula sve promijenilo. Tog dana je preko dezurnog oficira stiglo naredjenje da se izveze kamion s tromblonima, a Loncarevic se – kao clan raketne jedinice – prema vlastitim rijecima nije potrudio stupiti u kontakt s Blagojevicem i provjeriti treba li to naredjenje izvrsiti.


Sljedeci je svjedok bio Milomir Tanasijevic, koji se pred sudom pojavio 13. svibnja/maja. On je izjavio kako je 8. ili 9. srpnja/jula postao zabrinut zbog toga sto je vidio pokrete neprijatelja ka polozajima koje je kontrolirao treci bataljun Bratunacke brigade.


Zbog toga se obratio generalu Radislavu Krsticu – kao jednom od najvisih oficira umijesanih u srebrenicki masakr, kojeg je Tribunal proteklog mjeseca osudio na 35 godina zatvora zbog genocida i ostalih zlocina – s ciljem da budu poduzete potrebne mjere.


Upitan za razloge zbog kojih umjesto toga nije potrazio Blagojevica, Tanasijevic je jednostavno rekao: “Nisam ni vidio da je u Pribicevcu.”


Pred kraj svjedocenja, Karnavas je Tanasijevicu pruzio priliku da objasni zbog cega je uopce odlucio svjedociti pred Tribunalom.


Tanasijevic je odgovorio kako je zelio da se iskupi zbog postojanja jednog video-snimka na kojem ga se moze vidjeti kako vozi oklopno vozilo. “Zelio sam da Tribunal cuje istinu o tom transporteru . . . koji apsolutno nije sudjelovao ni u kakvim borbenim operacijama.”


On je sudu ispricao kako ga – otkako je spomenuti snimak dostupan – muslimanski susjedi “vise ne pozdravljaju, ignoriraju me, a kada svakog desetog ili jedanestog dana u mjesecu krenu u obilazak memorijalnog centra, usput upiru prstom u mene.”


Posljednji je svjedok proteklog tjedna bio Cvijetin Stevic. I on je ispricao kako je tek 11. srpnja/jula postao svjestan da se nesto desava. Izjavio je kako je toga dana vidio “jedinice koje se krecu u pravcu Srebrenice”, ali da nije znao sto se u stvari dogadja.


S odmicanjem tjedna postajalo je sve ociglednije da su odnosi izmedju obrane i optuzbe prilicno zategnuti. Te su tenzije najzad potpuno izbile na vidjelo kada je na samom kraju saslusanja odrzanog 13. svibnja/maja predsjedavajuci sudac Liu Dakun (Liu Daqun) saopcio da ce optuzba sljedeceg dana podnijeti i prijedlog za prosirenje optuznice.


Tuzioci su objasnili da su se za dopunu opredijelili zbog nedavne odluke Tribunala, kojom je zalbeno vijece u slucaju Krstic potvrdilo da je u Srebrenici ipak pocinjen genocid.


Prema Pravilniku o vodjenju postupka i dokazima, tuzilastvo ima pravo dopuniti optuznicu ukoliko, nakon saslusanja obaju strana, suci Tribunala odluce da za to postoje odgovarajuci razlozi. Nakon sto optuzba podnese takav zahtjev, obrana ima rok od 14 dana da na njega odgovori, premda je Tribunal zahtijevao da to bude ucinjeno sto prije.


Branilac Karnavas se smjesta upustio u kritiku strategije za koju se opredijelila protivnicka strana. “Zbilja je utjesno vidjeti s koliko postenja radi tuzilastvo”, rekao je on sarkasticno, ukazujuci na cinjenicu da se zahtjev za izmjenu optuznice podnosi “usred dokaznog postupka obrane”.


“Pokusat cu se uzdrzati od komentara”, izjavio je vidno razdrazeni advokat optuzbe Piter Mekloski (Peter McCloskey), objasnjavajuci kako se optuzba opredijelila za dopunu optuznice iz sasvim jednostavnog razloga – zato sto je zeljela da je “prilagodi nacinu na koji je u ovom tribunalu regulirano pitanje genocida.”


Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.