Upotreba i zloupotreba zapecacenih optuznica

Wednesday, 9 November, 2005

The link has been copied

IWPR ICTY

Kada je glavna tuziteljica Tribunala, Karla del Ponte (Carla Del Ponte), proslog tjedna objavila da su njeni izaslanici Beogradu isporucili zapecacenu optuznicu protiv Gorana Hadzica za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja svega nekoliko sati prije no sto ce taj optuzenik pobjeci, ona je zapravo ukazala na okolnost da se jedno od najvaznijih orudja Tribunala – zapecacene optuznice – moze upotrijebiti i zloupotrijebiti.

Iako zapecacene optuznice – s optuzbama koje privremeno ostaju tajne i nedostupne javnosti – u Tribunalu predstavljaju uobicajenu stvar, mnogo toga vezanog za nacin njihovog funkcioniranja jos uvijek je obavijeno velom tajne.

U redovnim prilikama, optuznice koje Tribunal podize postaju javne istog onog trenutka kada budu potvrdjene. U odredjenim okolnostima, medjutim pravila Tribunala dopustaju sucima da – na zahtjev tuzilaca – zapecate optuznice. Zapecaceni mogu ostati i odgovarajuci nalozi za hapsenje.

Sudac obicno izdaje naredbu po kojoj optuznica i nalog za hapsenje ostaju zapecaceni sve dok se optuzenik ne nadje u pritvoru; cilj je da se olaksa proces hapsenja za koji postoji procjena da bi u protivnom mogao biti otezan.

Ako je optuznica zapecacena, javnost ne smije znati ni za njeno postojanje. Medjutim, tuziteljica ipak moze – a zapravo, buduci da Tribunal ne raspolaze vlastitim policijskim snagama, i mora – obavijestiti odgovarajuce vlasti da je ona podignuta. Potom je na tim instancama da osiguraju optuzenikovo hapsenje.

Odluku kome ce poslati zapecacenu dokumentaciju tuziteljica donosi zavisno od toga gdje se, prema njenim saznanjima, optuzenik nalazi. Ona tu dokumentaciju moze uputiti vlastima u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj . . . ili, na primjer, medjunarodnim snagama – SFOR-u i KFOR-u.

Samim tim, hapsenje optuzenika biva povjereno nacionalnim ili medjunarodnim formacijama. Cim se privede u pritvor, optuzeni biva obavijesten o sadrzaju optuznice.

Premda je za zapecacenim optuznicama posezao vec prvi glavni tuzilac Tribunala, Ricard Goldstoun (Richard Goldstone), tek su zahvaljujuci njegovoj nasljednici Luiz Arbur (Louise Arbour) one postale uobicajene.

Ona je insistirala da je svaka kritika njene strategije pretjerana, pisuci: “Radi se o jednom od osnovnih principa domaceg kaznenog prava, a u regiji izgleda postoji uvjerenje da pokrecemo operaciju Zvjezdana soba, s tajnim popisima”.

“Sumnjam da bi bilo tko iz bilo kog maticnog pravosudnog sistema smatrao prikladnim izdavanje televizijskog upozorenja da se blizi operacija hapsenja osumnjicene osobe koja je inace pokazala da se nema namjeru predati.”

Premda su zapecacene optuznice bile – i jos uvijek su – pogresno shvacene od strane mnogih, kako u samoj regiji, tako i u ostatku svijeta, one se vrlo cesto koriste u nacionalnim i medjunarodnim sudskim sistemima, pocevsi od sudova u Sjedinjenim Drzavama, pa do Specijalnog suda za Sijera Leone, koji su osnovali Ujedinjeni narodi.

Usprkos nedoumicama koje su je pratile, strategija Arburove pokazala se vrlo efikasnom. Optuzenici Tribunala su hapseni sve brze i brze, ne samo u bivsoj Jugoslaviji, nego i u inozemstvu.

Tako se, na primjer, u augustu 1999. general bosanskih Srba Momir Talic zatekao u Becu – na konferenciji koju su organizirale medjunarodna Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OEBS) i becka Akademija za nacionalnu obranu – gdje ga je, na vlastito iznenadjenje, uhapsila austrijska policija.

Bez njegovog znanja, Tribunal je protiv Talica podigao zapecacenu optuznicu i proslijedio je, zajedno s nalogom za hapsenje, beckoj policiji. Talic je jos istog dana prebacen u Pritvorsku jedinicu u Hagu.

I u Jugoslaviji je broj hapsenja tada poceo rapidno rasti.

Takav je proboj umnogome bio posljedica cinjenice da zapacacene optuznice umanjuju rizik koji postoji prilikom hapsenja optuzenika – cime povecavaju spremnost nacionalne policije i medjunarodnih vojnih trupa da izvrse hapsenja.

No, mada je korist od zapecacenih optuznica ocigledna, manje je jasno kako one zapravo funkcioniraju u praksi.

Sto se zapravo dogadja nakon podizanja zapecacene optuznice? Kako to da su neki optuzenici, poput Gorana Hadzica, uspjeli pobjeci? Zasto su neki drugi uhapseni na dramatican nacin? I kako to da je nekim optuzenicima savjetovano da je kucnuo pravi cas da se dobrovoljno predaju?

Prema rijecima jednog predstavnika Tribunala, o tim pitanjima odlucuju vlasti koje su zaduzene za hapsenja. Na njima je da procijene kako osigurati da se optuzenik nadje u pritvoru – i one se ponasaju razlicito u razlicitim situacijama.

Kao zapanjujuci primjer potpuno razlicitog tretiranja zapecacenih optuznica, mogli bismo navesti slucajeve Momcila Krajisnika i Biljane Plavsic, koji su oboje – u razmaku manjem od godinu dana – sprovedeni u pritvor Tribunala.

U travnju/aprilu 2000. godine, Krajisnika su – kao nekadasnjeg predsjednika parlamenta bosanskih Srba, protiv koga je bila podignuta zapecacena optuznica i izdan tajni nalog za hapsenje – u spektakularnoj akciji uhapsile jedinice NATO-a.

Clanovi Krajisnikove obitelji saopcili su javnosti da su pripadnici SFOR-a tom prilikom bombom podigli u zrak vrata njihove kuce. A potom su iz kuce izveli Krajisnika, koji je navodno jos uvijek bio – u pidzami.

Sve je teklo sasvim drugacije u slucaju Plavsic. Rijec je o bivsoj predsjednici bosanskih Srba, kojoj je nekako poslana vijest da je protiv nje podignuta zapecacena optuznica i izdan nalog za hapsenje – cime joj je pruzena prilika da se dobrovoljno preda.

Prema tuziteljicinoj izjavi iz sijecnja/januara 2001., Plavsiceva se “predala dobrovoljno u dogovoru” s Tribunalom, nakon sto je “obavijestena da protiv nje postoji optuznica i da je izdan i izvanredni nalog za njeno hapsenje”.

Njenu kucu, dakle, nitko nije opkolio, niti su joj vrata dizana u zrak; predsjednicu nisu ni izvodili u pidzami. Umjesto toga, ona je bila “obavijestena” da bi trebalo da se preda vlastima. Za razliku od Krajisnika, njoj je pruzena prilika da se dobrovoljno preda Tribunalu.

Osim toga, Plavsiceva je kasnije bila pustena na slobodu do pocetka sudjenja; Krajisnik pak nije. A to nas vodi jos jednom vrlo vaznom pitanju, koje glasi: na koji se nacin upotreba zapecacenih optuznica odrazava na optuzenikove sanse da bude privremeno oslobodjen?

Prilikom rasprave o tome treba li optuzenog privremeno pustiti na slobodu, suci se izmedju ostalog rukovode i time da li vjeruju da ce se doticna osoba pojaviti na sudjenju. Optuzenik koji se dobrovoljno predao u takvim se situacijama cesto tretira kao netko za koga je vjerojatnije da ce se i kasnije predati Tribunalu.

To se jasno vidjelo kada su, u slucaju Miodraga Jukica – bivseg jugoslavenskog admirala ratne mornarice – suci konstatirali: “Nema nikakve sumnje da ranija dobrovoljna predaja optuzenog nije beznacajna prilikom procjenjivanja rizika koji postoji u vezi s nepojavljivanjem optuzenika na sudjenju.”

Medjutim, u situacijama kada postoji tajna optuznica, optuzena osoba ne biva obavijestavana o tome, nego se jednostavno hapsi i predaje Tribunalu. Time je toj osobi uskracena mogucnost dobrovoljne prede i pokazivanja da je spremna postovati autoritet Tribunala.

O tome se na najdirektniji nacin svojevremeno izjasnilo sudsko vijece koje je vodilo slucaj bivseg potpredsjednika vlade bosanskih Srba, Radoslava Brdjanina. Ono je pojasnilo da, kada je netko uhapsen na osnovu zapecacene optuznice, ukoliko “nema nagovjestaja da je on znao za njeno postojanje”, odnosno ukoliko “nije bio u prilici dobrovoljno se predati”, njemu samim tim biva i “uskracena pogodnost koju bi mu cin dobrovoljne predaje pribavio u vezi s tim pitanjem”.

Vijece je dodalo i sljedece: “U takvom slucaju – nepostojanja odgovarajucih dokaza koji se ticu te problematike – sudsko vijece ne bi trebalo uzimati u obzir cinjenicu da se doticna osoba nije dobrovoljno predala”. Drugim rijecima: optuzenik nije u prilici da bude nagradjen zbog dobrovoljne predaje, ali nece biti ni kaznjavan, jer nije ni znao da optuznica postoji.

Zbog toga sto se optuznice u tajnosti drze upravo zato da optuzenik ne bi saznao kako mu se sprema hapsenje i da bi se smanjila vjerojatnost njegovog bijega ili pokusaja da se odupre hapsenju, u situacijama kada on ipak sazna za postojanje optuznice – kao sto se to desilo u slucaju Hadzic – takva optuznica pocinje gubiti svoj smisao. Isto vazi i za one situacije u kojima je nakon podizanja tajne optuznice proteklo dovoljno vremena da bi se pokazalo kako nadlezne vlasti nemaju namjeru izvesti akciju hapsenja.

U takvim ce slucajevima tuzilastvo najcesce donijeti odluku o otpecacivanju optuznice. Ali, sve dok sudac to i sluzbeno ne ucini, ni tuzilastvo ne smije iznositi u javnost cinjenicu da optuznica postoji. To vazi cak i u slucaju da ta vijest nekako procuri u javnost; a upravo se to i desilo u slucaju Hadzic.

Prema rijecima Del Ponteove, ekipa njenih suradnika je Hadzicevu optuznicu 13. srpnja/jula proslijedila Ministarstvu inozemnih poslova i ambasadi Srbije i Crne Gore u Hagu. Jos istoga dana je, i prije no sto je nalog za njegovo hapsenje potvrdjen – odnosno, prije no sto je policiji naredjeno da ga uhapsi – Hazic, kako tvrdi Del Ponteva, napustio svoju kucu i vise se u nju nije ni vracao.

Dva dana aksnije, podaci o optuznici procurili su u javnost, pa su objavljeni i u beogradskoj stampi.

Vec je u tom trenutku, kako objasnjava Del Ponteova, “postalo ocigledno da vise nema nikakvog smisla da ona [optuznica] ostane zapecacena kako bi se olaksalo hapsenje, posto je optuzeni saznao za njeno postojanje i odlucio pobjeci”.

Medjutim, posto sudac jos uvijek nije i zvanicno otpecatio optuznicu, tuziteljica tada nije smjela o njoj govoriti. Tek kasnije je njen ured podnio zahtev za otpecacivanje optuznice, sto je sudac Amin El Mahdi i odobrio 16. srpnja/jula.

Usprkos cinjenici da zapecacene optuznice ne funkcioniraju uvijek onako kako bi tuzitelji mozda zeljeli, cini se da vecina zainteresiranih ipak shvaca korist koja od njih postoji u praksi.

Kao izvjestac jednog sarajevskog dnevnog lista, Sead Numanovic je izjavio: “Zapecacene optuznice definitivno treba da postoje, jer su izgledi da optuzena osoba bude poslata u Hag – nezavisno od toga je li rijec o Srbinu, Muslimanu ili Hrvatu – svakako mnogo veci ukoliko optuznica protiv nje ostane zapecacena.”

Ironicno govoreci, Numanovic smatra da upravo ono sto se desilo s Hadzicem potvrdjuje da su zapecacene optuznice zaista neophodne.

“Pogledajte sta se desilo s Hadzicem”, nastavio je on. “Pobjegao je cim je saznao za optuznicu.”

Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu. U pisanju teksta sudjelovala je i Merdijana Sadovic, koja izvjestava za IWPR iz Haga.