Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

TUZIOCEVO RAZMISLJANJE O OKRUTNOSTI BOSANSKOG RATA

Covjek zasluzan za kaznjavanje tvorca bosanskih zatvorskih logora tvrdi kako jos uvijek nije u stanju razumjeti zlocince
By Emir Suljagic

Jedan od najistaknutijih haskih tuzilaca, Nikolas Kumjan (Nicholas Koumijan), izjavio je ovog tjedna za IWPR da je - usprkos cinjenici da je u radu na jednom od najvaznijih slucajeva vodjenih pred Tribunalom proveo vise tisuca sati - jos uvijek u nedoumici kada je rijec o motivima masovnog ubojice.


Pruzajuci nam jednu od inace rijetkih informacija o nacinu funkcioniranja haskog tuzilastva, ovaj pravnik iz Los Andjelesa je izjavio: "Mislim da nikada necu moci razumjeti kakvo je to ludilo navelo tako obrazovane i naizgled normalne ljude da pocine takva zla svojim najblizim susjedima."


Kumjan je bio glavni tuzilac na sudjenju bosanskom Srbinu Milomiru Stakicu, bivsem gradonacelniku Prijedora koji je proslog mjeseca osudjen. Stakic (41) je upravljao logorima u kojima je ubijeno vise tisuca Muslimana i Hrvata. Sudci su ga proglasili krivim za istrijebljenje, ubojstvo i progon, i izrekle mu dosada najtezu kaznu - dozivotnu robiju.


Kumjan tvrdi kako takav ishod ipak predstavlja dovoljnu nadoknadu za sve one uzase s kojima se tokom sudskog procesa morao souciti. "Naravno, uvijek je neprijatno izreci tako tesku kaznu, s obzirom na to kakve posljedice ona ima ne samo po optuzenika, nego i po njegovu obitelj", rekao je on. "Ali sam osjetio i duboku satisfakciju zbog onoga sto smo tom pravnom mjerom ucinili za zrtve."


Medjutim, Hag ce zapravo biti u prilici suditi tek nekolicini onih koji su pocinili ratne zlocine.


"Zrtve imaju vrlo velika ocekivanja i mnoge od njih su opravdano razocarane cinjenicom da pocinioci zlocina nece biti kaznjeni. To je prakticna realnost nase situacije", rekao je Kumjan. "Vise stotina ili cak tisuca pocinilaca najtezih zlocina nece biti privedeno pravdi, barem pred ovim Tribunalom. Sto je, ocigledno, nepravda. Ali, realno govoreci, ja nikada nisam ni mislio da cemo moci doci do svih koji su odgovorni."


Kumjan je tri godine radio na slucaju Stakic, a sada je presao u sud za ratne zlocine pocinjene u Istocnom Timoru, gdje je imenovan za zamjenika glavnog tuzioca.


Iako je vec napustio Hag, Kumjan tvrdi da jos uvijek nije u stanju razumjeti sto je ljude koji nisu imali nikakvu kriminalnu proslost moglo navesti da sudjeluju u pogromima. Ironija citavog slucaja je u tome sto Stakic niposto nije siledzija, nego obrazovan covjek, a ipak je pocinio neka od najtezih zlodjela u bosanskom ratu.


"Obrazovani pojedinci su obicno ostajali na izvjesnoj distanci spram zlocina", kaze Kumjan. "Oni su se za svrhe zlocina koristili drugim ljudima, pa zato, u doslovnom smislu promatrano, nisu ni okrvavili ruke. Ali su svakako bili svjesni onoga sto se desavalo i cesto su sudjelovali u zlocinackim kampanjama zato sto su na taj nacin nastojali ostvariti svoje ambicije."


Kumjan takodjer nevjerojatnom smatra i okolnost da je toliki broj ljudi bio spreman podrzati etnicko ciscenje u Bosni. "Jos uvijek ne mogu to objasniti i mislim da je i mnogim svjedocima i zrtvama koji su pred nama svjedocili tesko objasniti kako su se u gradu u kome su se ljudi lijepo slagali, a uz to bili obrazovani i civilizirani, uopce mogli dogoditi tako strasni zlocini", kaze on. "A sve to uz podrsku ogromnog postotka stanovnistva."


Kumjan misli da su znacajnu ulogu u kreiranju atmosfere koja je pogodovala nasilju odigrali mediji. "Kada danas pogledate neke od tih clanaka, tesko vam je i zamisliti da bi ih itko mogao ozbiljno shvatiti", kaze on. "Na primjer, tekstovi o lijecnicima koji steriliziraju zene, ili u cisto medicinskom smislu besmisleni tekstovi o doktorima koji ubijaju svoje pacijente. Zlocini se ne bi dogodili da su mediji korektno izvjestavali."


Kumjan smatra da se prijedorsko rukovodstvo istaklo po najtezim zlocinima upravo zbog svog nastojanja da unisti dotadasnju tradiciju tolerancije, koja je postojala u toj sredini.


"Mislim da je Prijedor predstavljao prijetnju svima onima koji su zeljeli da dodje do podjele na etnickoj osnovi", izjavio je on. "Osobenosti i ugled toga grada bili su prijetnja za one koji su zagovarali i sirili propagandu da je suzivot nemoguc."


Kumjan, povrh svega, smatra da je sudjenje Stakicu - i pored cinjenice da je trajalo tri godine - dotaklo samo vrh ledenog brijega, s obzirom na to da nije bilo dovoljno vremena da se na njemu pojavi vecina zrtava: "U slucaju Stakic, mi smo imali svega 36 svjedoka, ukljucujuci i dvojicu eksperata - pa je tako, od vise tisuca prijedorskih zrtava, samo nekoliko njih bilo u prilici ispricati svoju pricu."


Prema njegovim rijecima, nije bilo toliko tesko suociti se s dokazima, nego sa zrtvama koje govore o onome sto im se dogodilo.


"Najtezi trenuci za mene su bili kad su zrtve opisivale stradanja svojih najblizih rodjaka", rekao je on.


"Uvijek cu se sjecati svjedocenja onih svjedoka koji su govorili o tome kako su im ubijeni ocevi ili kako su bili odvedeni u smrt. Osobno sam bio vrlo privrzen ocu, tako da mogu zamisliti koliki bol izaziva takav gubitak."


Ali, Kumjan tvrdi da je - s druge strane - hrabrost pojedinih zrtava za njega postala veliki izvor nadahnuca.


Prijedorski lijecnik Esad Sadikovic bio je odveden u logor u Omarskoj samo zato jer je pokusavao stisati nacionalisticke strasti. U logoru, on se pod vrlo nepovoljnim okolnostima pokusavao baviti vlastitim poslom; lijecio je cak i strazare koji su tukli zatvorenike.


"Nikada necu zaboraviti ono sto su svjedoci ispricali o noci tokom koje je on odveden".


"Kada su ga prozvali, svi zatvorenici iz njegove sobe ustali su da se pozdrave s njim, izrazavajuci mu zahvalnost za sve ono sto je ucinio za njih i ukazujuci postovanje covjeku koji ce nesto kasnije biti ubijen zbog toga jer je zastupao ideju da razliciti narodi ipak mogu zivjeti zajedno."


Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.