Tuzilastvo se usredsredilo na optuzbu za saucenistvo u genocidu

Tuzilastvo se usredsredilo na optuzbu za saucenistvo u genocidu

General Filip Morijon je neka vrsta mitske figure u istoriji jugoslovenskih ratova tokom devedesetih. On je najpoznatiji po tome sto je 1993. godine otisao u Srebrenicu, nakon sto su bosanski Srbi zapoceli njenu opsadu u sklopu svoje kampanje etnickog ciscenja u istocnoj Bosni. Odbijanje Srba da dozvole prolaz konvojima humanitarne pomoci u enklavu pod opsadom prouzrokovalo je humanitarnu katastrofu, sa ljudima koji su umirali od neuhranjenosti, upale pluca, nezalecenih rana i drugih bolesti. Ne samo da u enklavu nije pustana hrana, vec nije pustana ni medicinska pomoc.



Morijon, koji je u to vreme bio komandant UNPROFOR-a u Bosni, uputio se u Srebrenicu da ucini nesto u pogledu te neodrzive situacije. Kada je stigao, vojnici bosanske vojske, u svom ocajanju, nisu hteli da ga puste da ode. On je iskoristio mogucnost da iskaze svoju solidarnost sa opkoljenim stanovnistvom, popevsi se na tenk da uveri ljude da nece otici dok srpske snage ne pristanu da dozvole evakuaciju ranjenih i prolaz konvojima koji su nosili pomoc u enklavu.



Naposletku, on je ubedio one koji su ga 'zatocili' da ga oslobode da bi od Milosevica mogao da zatrazi da ovaj ubedi bosanske Srbe. Morijon je verovao da je Milosevic jedina osoba koja bi mogla da mu pomogne time sto bi iskoristio svoj uticaj na generala Ratka Mladica. Kako je svedok rekao Mladic je bio jedina osoba koja je imala stvarnu vlast u Republici Srpskoj – a Milosevic je bio jedini koji je mogao da ga kontrolise. Kada se Morijon sreo sa Milosevicem, on je od njega najsnaznijim mogucim recima zatrazio da 'mi pomogne da spasem ljude'. General mu je rekao da ce, ako to ne ucini, on biti kriv i da mu svetsko javno mnenje nece oprostiti za ono sto ce se dogoditi u Srebrenici.



Kada je tuzilac Dermot Grum insistirao da mu svedok pojasni sta je to od cega se plasio da ce se dogoditi, Morijon nije bio u stanju da to ucini. Najpreciznije sto je rekao bilo je: 'Nesto strasno je moglo da se dogodi'. Njegova neodlucnost podsetila je na jucerasnjeg svedoka B-1804, oficira Vojske Republike Srpske, koji je izbegao da kaze pred sudom na koji nacin su ljudi bili „liseni svojih zivota'. Verovatno eufemizam i uopstavanje sluze psiholoskoj potrebi za distanciranje od uzasnih zlocina, bilo zamisljenih bilo upamcenih. General Morijon je zakljucio da se ono cega se on plasio tada dogodilo dve godine kasnije i da je to nesto sto ga i danas proganja.



Morijon je otisao kod pravog coveka. Snage bosanskih Srba uskoro su dozvolile ulazak humanitarne pomoci u Srebrenicu i evakuaciju jednog broja ranjenih, iako su i dalje nastavile sa opsadom, i kontrolisanjem kako pomoci tako i vode i snabdevanja energijom u naredne dve godine. Oni su to radili bez obzira na cinjenicu da su UN proglasile Srebrenicu za «zasticenu zonu» (znacenje ovog termina je, na zalost, bilo nedefinisano) i poslale u nju mali kontigent 'plavih slemova'. Gradjani koji su zeleli da ostanu u enklavi morali su da predaju svoje oruzje. Mozda iz ubedjenja da ih plavi slemovi nece zastititi, neki od njih su oruzje zadrzali. Takodje je bilo izvestaja da je Naser Oric, komandant bosanskih Muslimana, nastavio da koristi Srebrenicu kao bazu iz koje je napadao snage bosanskih Srba koje su se nalazile oko Srebrenice. Neuspeh demilitarizacije obezbedio je Mladicu izgovor da nastavi sa opsadom i granatiranjem.



Humanitarna pomoc odrzala je ljude u zivotu jos dve godine dok snage bosanskih Srba nisu 1995. godine pregazile enklavu i zavrsile svoje etnicko ciscenje. Danas je Srebrenica opstina u kojoj vecinu cine Srbi.



General Morijon je pruzio vazno svedocenje o ulozi SRJ i Srbije u bombardovanju Srebrenice 1993.godine. On je rekao da je na Srebrenicu pucano sa polozaja koji su se nalazili preko Drine - na teritoriji SRJ. Takodje, dva neidentifikovana aviona koja su doletela iz SRJ bombardovala su opkoljenu enklavu. Pre toga, kada se 1992.godine, pod uslovima odredjenim medjunarodnim sporazumom, JNA povlacila iz Bosne, general je rekao da je doslo do proste promene oznaka na zgradama i uniformama JNA. Oni vojnici i oficiri koji su otisli, ostavili su oruzje i opremu svojoj srpskoj braci.



U svom interesantnom priznanju, Milosevic je pred sudom rekao da je on naredio vojnicima („nasoj deci') da ostave oruzje jer je davao prednost tome da ih bezbedno vrati kuci. Medjutim, kako je rekao, vlada mu se u tome suprotstavljala. To mozda pokazuje neinkriminisuce razloge za ostavljanje oruzja, ali isto tako pokazuje Milosevicevu moc nad JNA.



Kao sto je kasnije ucinio sa Srebrenicom, general Morijon je od Milosevica zatrazio i dobio privremeni prekid bombardovanja Sarajeva od strane bosanskih Srba. Kada su se on i general Satis Nambijar, koji je u tom trenutku bio komandant UNPROFOR-a, sreli sa Milosevicem, srpski predsednik je rekao da ce upotrebiti svoj uticaj na Radovana Karadzica, predsednika RS, da 'zaustavi krvavo, kriminalno bombardovanje'. (Milosevic je citiran u Nambijarovom izvestaju sa tog sastanka). Milosevic je saopstio generalima da ce on bosanskim Srbima reci da ne mogu da racunaju sa daljom pomoci Beograda ukoliko ne prestanu. Prekid vatre je bio privremen. Opsada Sarajeva se nastavila sa privremenim prekidima vatre do novembra 1995.godine.



General Morijon je rekao da je njegov osecaj bio da je Karadzic zeleo da zaustavi opsadu Sarajeva, ali nije mogao da za to pridobije Mladica. Sa generalovog stanovista, Mladic je odgovoran za 'sve nesrece' koje su se dogodile tokom bosanskog sukoba. Iako optuzuje Milosevica sto je 'pustio pse sa uzice', on veruje da je srpski predsednik izgubio kontrolu nad Mladicem nakon sto je Skupstina Republike Srpske odbila da prihvati Vens-Ovenov plan, za koji se Milosevic snazno zalagao. Morijon je rekao da Mladic nije slusao nikoga osim sebe, a sasvim sigurno ne Karadzica.



Iako ovo moze izgledati kao stetno po slucaj tuzilastva, to je u protivrecnosti sa drugim dokazima izvedenim na sudjenju – na primer Milosevicevom insistiranju generalu Vesliju Klarku da on moze obezbediti pristanak bosanskih Srba za bilo koji medjunarodni sporazum. Morijonova mogucnost da neposredno vidi dogadjaje se zavrsila u julu 1993.godine, kada je on predao komandu i napustio region.



Milosevic je svedoku ukazao na izvestaj tadasnjeg generalnog sekretara UN-a Butrosa Butrosa Galija iz 1992. godine, u kojoj je on obavestio Savet bezbednosti da izgleda da VRS vise nije pod kontrolom Beograda. Odgovor generala Morijona bio je da bi tu akcenat trebalo da bude stavljen na rec 'izgleda'. Svedok je rekao da je generalni sekretar bio u Njujorku, a da se on nalazio na terenu. „Mi smo vrlo dobro znali da je u stvarnosti Beograd nastavio da bude nadredjen Mladicu'.



Okrivljeni je optuzio bosanskog predsednika Aliju Izetbegovica da snosi odgovornost za to sto je odbio da dozvoli svojim ljudima da napuste Sarajevo. U tom trenutku, bosanska Vlada nije kontrolisala vise od 30% Bosne, u delovima koji nisu cinili celinu. Iako je mozda strategija bosanske Vlade bila da zadrzi naseljene preostale oblasti pod svojom kontrolom da bi sprecila potpuni nestanak drzave, snage bosanskih Srba ne bi pristale da okoncaju opsadu bez kompletne evakuacije bosnjackog stanovnistva. U Sarajevu, Karadzic bi se zadovoljio podelom grada. General Morijon je pred sudom rekao da je opsada Sarajeva mozda koristila interesima bosanske Vlade, ali odgovorna strana bili su bosanski Srbi koji nisu zeleli da okoncaju opsadu.



Iako su uzasi opsade Sarajeva – u kome su groblja zamenila cvetne baste – dovele do medjunarodnih simpatija za bosansku Vladu, to nije dovelo do one vrste pomoci koja bi 'izjednacila strane', omoguvanjem oruzja koje je bosanskoj vladi bilo potrebno da brani svoje gradjane. Kako je general Morijon nekoliko puta ponovio muslimanski 'David' se borio sa srpskim 'Golijatom' (ne bas tim recima). Kao sto je navedeno u ranijem svedocenju, embargo na uvoz oruzja je koristio interesima onih koji su imali oruzje u tom trenutku, prevashodno bosanskim Srbima koji su nasledili oruzje od JNA/VJ i koje je JNA/VJ nastavila da snabdeva oruzjem. Cilj bosanske Vlade od pocetka je bio ukljucivanje medjunarodne zajednice na svojoj strani, rekao je general. 'Sta su drugo mogli da urade da bi se branili?'



Milosevic je bosanske Srbe (i sebe) prikazao kao nekoga ko je zeleo mir, a bosansku vladu kao nekoga ko je odbijao sve mirovne sporazume. Ono sto on nije rekao jeste da bi mir u tom trenutku potvrdio vojne pobede bosanskih Srba, zauzimanje i ciscenje 70% teritorije Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je bila legitimna drzava, priznata od strane UN-a. Bosanski Srbi su se borili za unistenje te drzave. U jednom trenutku tokom Milosevicevog ispitivanja, general Morijon mu je odgovorio: «Ukoliko zelite da kazem da nije bilo u interesu predsednika Izetbegovica da popusti (u uspostavljanju mira), ja se slazem ». Milosevic je zakljucio : «On je odbio mir». General ga je ispravio: 'On je odbio poraz, abdikaciju'.



Optuzeni je takodje pokrenuo cesto ponavljane optuzbe da su bosnjacke snage napadale sopstveni narod da bi pridobile simpatije medjunarodne zajednice u cilju izazivanja medjunarodne intervencije. U jednom slucaju 16 civila je ubijeno a 140 ranjeno kada je granata pala dok su cekali u redu za hleb. Milosevic tvrdi da su to ucinili Bosnjaci zbog svojih ciljeva, sto je po njemu i uspelo jer su tri dana kasnije UN uvele sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije. General Morijon je pred sudom rekao da on licno ne moze da kaze sa cije strane je ispaljena granata. «Ne negiram da su to mogli da budu Bosnjaci, ali za to nemam dokaze. Sarajevo je u to vreme bilo pod opsadom.' Sto se tice masakra na pijaci na Markalama u februaru 1994.godine, general Morijon tada vise nije bio u zemlji.



General je pred sudom rekao da su jednom snage bosanske Vlade granatirale njegovu rezidenciju, ali da to nisu ni pokusale da negiraju. On je priznao da su zlocini pocinjeni na obe strane. Milosevic je takodje procitao odabrane delove generalovih komentara datih u istrazi koju je vodio francuski parlament, od kojih su mnogi bili kriticni u pogledu bosanske vlade i vojske, a s druge strane pohvalni za Milosevica kao nekoga ko je pomagao mirovni proces. On je pitao svedoka da li je tacno da je on tada rekao da nije bilo zrtava ili agresora. Morijon je odgovorio da se mora uzeti u obzir njegova uloga komandanta UNPROFOR-a. On je trebalo da bude neutralan.



On je, medjutim, bio nepopustljiv u uverenju da Srbe ne treba demonizovati. Oni su bili zavedeni i gadno zloupotrebljeni od strane Milosevica i drugih, koji su mrznju razvijali kroz zlu propagandu. „Na zalost, strah je nastavio da raste, jer su ljudi poput Vas nastavili da kroz medije podsecaju ljude na ranije masakre'. General je takodje osudio „neke' u Zagrebu i Sarajevu koji su vodili ljude u ovu „dramu'.



Milosevic je pokusao da od generala izmami da se slozi da je sukob u bivsoj Jugoslaviji bio gradjanski rat izazvan preuranjenim priznanjem secesionistickih republika od strane medjunarodne zajednice. Morijon je rakao: 'Istorija ce dati odgovor. Nase prisustvo danas u tribunalu ce doprineti da se osvetli taj period. Mislim da je drama proizasla iz secanja o zverstvima iz proslosti i nasledjenih strahova koji su podsticani i Vi ste jedan od onih odgovornih za sejanje tog straha, za naoruzavanje i guranje onih koji su se odvezali sa uzice, postali razjareni i otrgli se Vasoj kontroli. U to sam stvarno ubedjen…'



General Morijon je pripisao masakr u Srebrenici mrznji koja je nastala pocetkom rata kampanjom 'da nema zarobljenih' koju je Naser Oric sprovodio protiv srpskih sela… [Naser Oric je optuzen od strane tribunala po sest tacaka za ratne zlocine zbog pljacke i unistenja najmanje 50 vecinski srpskih sela u istocnoj Bosni i za lose postupanje, prebijanje i ubijanje srpskih zatvorenika. On iscekuje sudjenje u pritvorskoj jedinici.] Milosevic je citirao ranija generalova opazanja o tome da je Izetbegovic povukao Orica iz Srebrenice nedelju dana pre srpskog napada, da je Mladic 'upao u zamku', da je on ocekivao otpor koga nije bilo, da on nije ocekivao masakr i da nije predvideo mrznju koja je u medjuvremu narasla medju pripadnicima snaga bosanskih Srba. Verovatno da bi se distancirao od ovih opazanja, Morijon je pred sudom rekao da je on, kada je Srebrenica pala 1995. vec dve godine bio izvan regiona. Milosevic je nastavio da citira generala koji je tada tvrdio da se bosanska vlada protivila evakuaciji ljudi iz Srebrenice u Tuzlu. On je rekao da za to ne krivi predsednika Izetbegovica. To je bio jedini nacin na koji je Izetbegovic mogao da isprovocira medjunarodnu zajednicu da pomogne bosanskim Muslimanima.



Medjutim, cak i da je ovo tacno, nema nacina da se opravda masovni pokolj koji je usledio. Izvrsioci su bili vojnici, bosanski Srbi. Sud je cuo svedocenje jednog od njih, Drazena Erdemovica, koji je priznao krivicu i odlsuzio kaznu za svoju ulogu u ubijanju hiljada bosanskih Muslimana. Njegova kazna bila je laka (prvobitno 10, a zatim je smanjena na 5 godina zatvora) zato sto je sud zakljucio da on nije bio «dobrovoljni izvrsilac», da se pokorio naredjenjima samo zbog toga sto se plasio za sopstveni zivot. Cak i tada, on je na kraju rekao : «Necu vise» i odbio da nastavi ubijanje.



Generalovo verovanje da je srebrenicki masakri bili spontani odgovor na ranija bosnjacka zverstva nad bosanskim Srbima je za sada usamljeno na ovom sudjenju i direktno je u suprotnosti sa svedocenjem Miroslava Deronjica, bliskog Karadzicevog saradnika i civilnog komesara za Srebrenicu u vreme kada su se masakri odigrali. Deronjic je pred sudom rekao da je Karadzic izjavio da svi u enklavi treba da budu pobijeni – pre nego sto je napad VRS na nju zapoceo. Naredjenje je ponovio Ljubisa Beara, izaslanik generalstaba VRS, tokom operacije kada je hiljade ljudi bilo okruzeno. Deronjic je priznao krivicu za zlocine protiv covecnosti u Bosni koji ne ukljucuju Srebrenicu. Bearu je tribunal optuzio zbog njegove uloge u Srebrenici, ali je on i dalje u bekstvu.



Za slucaj tuzilastva svedocenje generala Morijona ukazuje da je Milsoevic znao da su Mladic i njegove snage imale potencijala da pocine genocid dve godine pre nego sto su njihove akcije kulminirale masakrom nad oko 7500 muskaraca i mladica bosanskih Muslimana. Iako je on znao da se genocid moze potencijalno odigrati u Srebrenici i preduzeo akcije da to spreci 1993.godine, on je nastavio da podrzava i snabdeva VRS pod Mladicevom komandom. Stvar koju je Morijon 'zamutio' za tuzilastvo bila je da li je Milosevic imao kontolu nad Mladicem u periodu u kome je doslo do masakra u julu 1995. To sto on (svedok) nije bio u poziciji da to zna ide u korist pozicije tuzilastva.



Iz napred navedenog jasno je da se tuzilastvo, u poslednjim danima svog glavnog slucaja, usredredjuje na optuzbu za saucesnistvo u genocidu. Ono ne zahteva specificnu nameru da se unisti u celini ili delimicno etnicka, nacionalna ili verska grupa, vec da je Milosevic znao da su oni sa kojima je on ucestvovao u zaveri ili ih sustinski pomagao imali tu nameru.



Za glavni slucaj tuzilastva preostala su jos dva dana.
Frontline Updates
Support local journalists