Tuzilastvo i prijatelji suda izlazu svoje poglede o nastavku sudjenja

Tuzilastvo i prijatelji suda izlazu svoje poglede o nastavku sudjenja

Thursday, 29 July, 2004
Tuzilastvo je, ne po prvi put, zahtevalo od pretresnog veca da nametne branioca Slobodanu Milosevicu uprkos njegovom protivljenju. Primecujuci da je «sudski postupak postao komprovitovan nemogucnoscu optuzenog da vrsi svoju odbranu» tuzilastvo je preporucilo da se postavljenom braniocu da «puna sloboda u vrsenju duznosti». Drugim recima, odbijanje optuzenog da saradjuje sa braniocem ne bi smelo da opstruira branioca u pruzanju odbrane. Tuzilastvo je svoj podnesak podnelo po nalogu pretresnog veca, da bi se odredilo sta je najbolje za nastavak sudjenja Milosevicu nakon skoro polugodisnjeg prekida.



Tuzilastvo smatra da slucaj Milosevic pripada novonastajucoj grupi slucajeva u kojima bi sud trebalo da nametne branioca od pocetka. Ta grupa (slucajeva) okarakterisana je odbijanjem okrivljenih da priznaju legitimitet sudova koji im sude i njihovo insistiranje na «samozastupanju» kao nacinu da se suprotstave sudu, a ne da pruze svoju odbranu.



Milosevic je konstantno odbijao da prizna legitimitet MKSJ-a. «Njegova odbrana se moze delom okarakterisati kao politicka, a ne kao pravna odbrana», stoji u podnesku tuzilastva, uz naglasavanje ocene suda da Milosevic neprekidno koristi svoje vreme pred sudom da bi drzao politicke govore. «Optuzeni pokusava da «preotme» sudjenje za svoju agendu, uz ponasanje koje je na granici omalovazavanja», nastavilo je tuzilastvo. «Jasno je da on nije zainteresovan samo za fer i pravican ishod postupka», zakljucuje se u podnesku.



U dugom podnesku, tuzilastvo je citiralo vise strucnjaka ? iz anglosaksonskog i iz kontinentalnog sistema ? da bi pokazalo da je najvaznija obaveza suda da pruzi pravdu, za javnost i za zrtve, kao i za okrivljenog. Odluke suda moraju podupreti integritet pravne procedure.



U ovoj specijalnoj kategoriji slucajeva to moze znaciti efikasno obuzdavanje optuzenog. Integritet postupka zahteva legitimnu odbranu, a ne preotimanje postupka za politicke ciljeve optuzenog. Kada se optuzeni ne pridrzava pravila, sud mora imenovati branioca koji ce ih se pridrzavati.



Tuzilastvo je naglasilo: «Obaveza suda je da pruzi pravdu na nacin koji inspirise poverenje javnosti. Jasno je da sud mora postovati osnovna i fundamentalna prava svakog okrivljenog, ali to ne moze ciniti na taj nacin sto ce sebe uciniti nesposobnim za svoju primarnu funkciju. Optuzenom se nikad ne sme dozvoliti da preotme sudjenje na nacin na koji je to optuzeni ucinio u ovom slucaju».



Iako je Milosevicevo slabo zdravstveno stanje uticalo na njegovu sposobnost da se sam brani (i obrnuto), tuzilastvo istice da su duzina i nekontrolisanost postupka verovatno vise posledica njegovog insistiranja na koriscenju postupka u promovisanju svojih politickih ciljeva. To je dovelo do drzanja govora, i ponavljajucih i irelevantnih unakrsnih ispitivanja koja su odnela vise od polovine vremena dodeljenog za slucaj tuzilastva, a takodje su ostavila i trag na zdravstvenom stanju okrivljenog. U sledecem podnesku kojim se suprotstavilo razdvajanju optuznica, tuzilastvo je naglasilo: «Njegovo licno pripremanje odbrane je ocigledno pogorsalo njegovo lose zdravstveno stanje toliko da je doslo do ugrozavanja rasporeda sudjenja u okolnostima u kojima bi racionalna odluka ? po kojoj bi okrivljeni bio pomognut od strane branioca ? sacuvala zdravlje okrivljenog, dovela do boljeg identifikovanja stvarnih problema na sudjenju i smanjila potrebno vreme za sudjenje». Sustina pozicije tuzilastva jeste da je Milosevic sposoban da mu se sudi, ali da nije sposoban da sam pruzi svoju odbranu.



Zahtevajuci od suda da nametne branioca koji bi potpuno preuzeo odbranu, tuzilastvo primecuje da je i u kontinentalnom i u anglosaksonskom pravnom sistemu branilac odgovoran za citavu strategiju odbrane te da je, zbog toga, ovlascen da donosi odluke protiv zelja okrivljenog uz odredjena ogranicenja. Branilac mora takodje delovati u okviru svojih profesionalnih obaveza, u svojstvu nekog ko postupa pred sudom, sa odgovornoscu da podupre integritet postupka. Branilac ne sme zagovarati nelegitimnu odbranu.



Tuziilastvo je dalje nastavilo: «Generalni zakljucak tuzilastva (da se u potpunosti nametne branilac) moze se uciniti drakonskim, ali on to nije. To je prihvatanje da sudovi moraju da daju pravdu i da nikada ne smeju dozvoliti da na prevejan ili drugi nacin budu izmanipulisani od strane okrivljenog koji nema stvarnog interesa da se sudski postupak zavrsi na ispravan nacin».



Nakon snaznog iznosenja svog slucaja, tuzilastvo je nastavilo tako sto je dalo predlog da bi postavljeni branilac mogao biti drzan u rezervi ukoliko Milosevic angazuje svog branioca, na sta bi ga trebalo pozvati. Milosevicu bi, medjutim, trebalo da bude zabranjeno da licno priprema svedoke, jer je to po tuzilastvu ono «sto njega cini nespremnim da se pojavi pred sudom» (ono na cemu je ovaj zakljucak zasnovan nije dostupno javnosti). Prijatelji suda su, prema tuzilastvu, najbolji izbor za «postavljenog branioca», dok Milosevicevi pravni savetnici mogu sa lakocom preuzeti ulogu angazovanih branilaca. Ukoliko Milosevic angazuje branioce, on bi mogao s njima da radi na identifikovanju svedoka, i ti svedoci bi pred sudom bili ispitivani od strane angazovanih, a ne postavljenih branilaca. Tuzilastvo je dalje predlozilo da Milosevicu treba dozvoliti da postavlja pitanja svakom svedoku koga pozove, ali u «skromnijem» trajanju. Cak i ukoliko bi optuzeni odbio da angazuje branioca, on bi trebalo da bude ucestvuje u odredjivanju svedoka koje bi trebalo pozvati.



Kroz ove predloge, tuzilastvo je pokusalo da ublazi svoj zahtev za postavljanjem branioca koji bi imao sve ingerencije u vodjenju odbrane. To ima za efekat da oni nude Milosevicu svaku mogucnost da nastavi sa aktivnim ucescem u postupku osim njegovog inistiranja da ga vodi samostalno zbog postizanja politickih ciljeva i na svoju stetu. Kako je tuzilastvo takodje istaklo, medjutim, sud «mora biti spreman da se aktivno ukljuci u upravljanje odbranom okrivljenog». Zaista, dozvola Milosevicu da, pored branioca, ispituje svedoke zahtevace obazrivu i snaznu kontrolu suda da bi ispitivanje bilo relevantno i kratko. Ovaj scenario omogucava nastavak kontraverzi, frustracija i trosenja vremena.



I tuzilastvo i prijatelji suda, koji su postupali po molbi optuzenog koju je preneo jedan od njegovih savetnika, snazno su se suprotstavili razdvajanju optuznica (za Hrvatsku, Bosnu i Kosovo) koje su spojene u februaru 2002.godine i koje zajedno cine ovaj predmet. Zalbeno vece je dozvolilo spajanje predmeta, jer tri optuznice cine jednu transakciju koju je tuzilastvo definisalo kao zajednicki zlocinacki poduhvat da se nesrbi izmeste sa teritorija koje su srpske vlasti zelele da kontrolisu. Ukoliko bi se optuznice u ovom trenutku razdvojile to bi dovelo do toga da se optuzeni suoci sa drugacijim slucajem od onog koji je prezentovalo tuzilastvo, sto bi dalje imalo implikacije na pravicnost postupka. To bi takodje dovelo do prakticnih problema, jer bi zahtevalo vise vremena i napora za odbranu da se spremi za dva ili vise predmeta. Razdvajanje u ovom trenutku vise izgleda kao «jurnjava za presudom» (po recima tuzilastva) nego kao nacin da se sudjenju pristupi na pravican nacin.



Tuzilastvo je zauzelo sledece stanoviste: «Moguce je da je vrednost pravicnog postupka u samom sudjenju jednaka onoj u konkretno donetim presudama, iako su one, naravno, kraj sudskog postupka. Mozda je vaznije da okrivljeni ima posteno i javno sudjenje onoliko dugo koliko to druge okolnosti dozvole... nego da se dodje do nekih rezultata...» Tuzilastvo je podsetilo sud da sudjenja sluze siroj javnoj svrsi, izlazuci i ispitijuci dokaze predocene od dve strane kao doprinos istorijskom zapisu. Iznoseci svoje verovanje da bi razdvajanje realno znacilo da ce se samo jedan predmet okoncati, tuzilastvo je citiralo drugo pretresno vece koje je u svojoj odluci o kazni Momiru Nikolicu (koji je priznao krivicu za progone vezane za masakr u Srebrenici) napisalo: «Kvalitet pravde i ispunjenje mandata tribunala, ukljucujuci utvrdjivanje kompletnog i tacnog zapisa o zlacinima pocinjenim u bivsoj Jugoslaviji, ne smeju biti kompromitovani».



Ukoliko bi sud izabrao razdvajanje optuznica uprkos snaznom protivljenju tuzilastva i okrivljenog, tuzilastvo smatra da slucajevi treba da se nastave hronoloski, zapocinjuci sa Hrvatskom i Bosnom, i zavrsavajuci sa Kosovom. Bilo koji drugi redosled rizikuje da bude pogresno protumacen kao rangiranje zrtava, dok bi zapocinjanje sa Kosovom, prema tuzilastvu, nosilo rizik sakrivanja pitanja Miloseviceve krivice iza pitanja bombardovanja izvrsenog od strane NATO-a. Prijatelji suda prigodnijim smatraju da se prvo zavrsi sa kosovskim slucajem, uzimajuci u obzir da je to bio prvi deo slucaja tuzilastva i da se od preostala dva razlikuje po tome sto je Milosevic optuzen po direktnoj odgvornosti kao vrhovni komandant Vojske Jugoslavije. Prijatelji suda su takodje predlozili sudu da, ukoliko se odluci na razdvajanje optuznica, okrivljenom da dodatno vreme da spremi svoju odbranu i da mu se za izvodjenje odbrane za Kosovo dozvoli 150 dana. Trenutno, sud je okrivljenom dodelio 150 dana za odbranu po sve tri optuznice.



Nema indicija kada ce sud doneti odluku o tome kako ce se nastaviti sudjenje Milosevicu, ali je za ocekivati da ce se to dogoditi pre 31.avgusta, kada je zakazan nastavak sudjenja zapocinjanjem odbrane.
Frontline Updates
Support local journalists