TRIBUNALIMA ZA RATNE ZLOČINE NEOPHODNA JE KOOPERATIVNOST DRŽAVA
Zamjenik tužiteljice Haškog suda kaže da je saradnja država ključna za adekvatno funkcioniranje međunarodnih tribunala za ratne zločine.
TRIBUNALIMA ZA RATNE ZLOČINE NEOPHODNA JE KOOPERATIVNOST DRŽAVA
Zamjenik tužiteljice Haškog suda kaže da je saradnja država ključna za adekvatno funkcioniranje međunarodnih tribunala za ratne zločine.
Dejvid Tolbert (David Tolbert), zamjenik tužiteljice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), izjavio je ove sedmice kako je saradnja država važna ne samo za normalo funkcioniranje MKSJ-a, nego da će biti presudna i za budući uspjeh Međunarodnog krivičnog suda (MKS) – prvog stalnog međunarodnog suda za ratne zločine, koji se takođe nalazi u Hagu.
Govoreći na simpozijumu Efikasnost krivičnih tribunala, održanom u Utrehtu 6. novembra, Tolbert je rekao da „bez državne saradnje suđenja ne možete sprovesti kako treba; zapravo, ne možete sprovesti nikakvo suđenje“.
Državna saradnja je, kako je kazao, „krovni termin“ koji se odnosi na hapšenja, a uključuje i ostale procese nužne za podizanje optužnica protiv osumnjičenih, kao što su „prikupljanje dokaza, uključujući dokumente važne za pokretanje slučaja, te razgovore sa svejdocima“.
Tolbert je ukazao na „izuzetan tajming“ simpozijuma, koji je održan samo dan nakon što je Sadam Husein (Saddam Hussein) osuđen na smrt za ratne zločine pred Iračkim specijalnim tribunalom (IST) – iračkim sudom osnovanim za lica koja su optužena za najteže ratne zločine počinjene u Iraku, u periodu od 1968. do 2003.
Kao neko ko je prethodno obavljao dužnost zamjenika sekretara MKSJ-a, Tolbert je u nastavku podvukao probleme sa kojima se Haški tribunal – koji iza sebe nema nikakvu državnu strukturu – suočava pri dovođenju osumnjičenih na suđenje.
On se požalio na odsustvo saradnje bivših jugoslovenskih država, u kojima još uvijek borave šestorica osumnjičenih za ratne zločine.
„Nažalost, saradnja Hrvatske i Srbije sa Tribunalom je još uvijek nedovoljna“, rekao je on, premda je dodao i da je sadašnja situacija „znatno bolja nego što je bila“.
Uprkos tome, konstatirao je on, Tribunal je i dalje „veoma efikasan“ u hapšenju zločinaca, i samo šestorica od ukupno 161 osumnjičenika (koliko ih je još uvek živo) nisu dovedeni u Haški tribunal nakon hapšenja ili predaje.
No, Tolbert je kritikovao i Vijeće sigurnosti UN-a, tvrdeći da nije bilo efikasno u korištenju svojih ovlaštenja i vršenju pritiska na zemlje koje ne sarađuju s Tribunalom.
Kada su države odbijale da izvrše naloge suda, Vijeće sigurnosti – po njegovim riječima – „zapravo nije preduzimalo ništa“.
„Sve što smo dobili bile su izjave za štampu. Nikakve sankcije nisu preduzimane“, rekao je on.
Tribunal je, kako je objasnio, morao pribjeći brojnim strategijama kako bi nadoknadio to što nema ovlasti da hapsi osumnjičene.
On je opisao strategije kojima je sud nastojao izvesti pred pravdu odbjegle optuženike za ratne zločine.
Jedna od njih je i održavanje posebnih saslušanja u cilju ponovnog potvrđivanja optužnice, kako bi se države „postidjele“ i predale bjegunce; zatim upotreba zapečaćenih optužnica kako bi se osumnjičeni „iznenadili“; te saradnja sa NATO-om pri organiziranju hapšenja.
No, najuspešnija strategija kojoj se pribjeglo da bi se postigla hapšenja bilo je, kako je rekao, pregovaranje uz potezanje pitanja članstva u EU-u – što je, po Tolbertovim riječima, urodilo plodom u slučaju Hrvatske.
Pregovori sa Hrvatskom o pristupu EU-u bili su suspendirani kada se tužilaštvo požalilo da ona ne sarađuje s Tribunalom – što je sankcija koja je rezultirala time da je Hrvatska ponudila podatke o prebivalištu hrvatskog generala osumnjičenog za ratne zločine, Ante Gotovine, a to je pak dovelo i do njegovog hapšenja na Kanarskim ostrvima, rekao je on.
Sposobnost suda da utvrdi stepen saradnje neke države u hvatanju bjegunaca takođe je od presudne važnosti – nastavio je Tolbert.
„Potrebna nam je diplomatska i politička podrška. A potreban vam je i međunarodni kapacitet da utvrdite da li države sarađuju ili ne. Trebaju vam osobe koje će na terenu provjeravati te izveštaje“, objasnio je on.
Primjena „dvostrukog pristupa“ uskraćivanja pristupa EU-u, uz mogućnost uslovljavanja stepenom državne saradnje, pomogla je da MKSJ osigura hapšenja i omogućila mu da od „neefikasnog suda“ postane efikasan – kaže Tolbert.
No, on priznaje i da to što sud nije uspio privesti pravdi „ključne igrače“ pokazuje da ova strategija ima i svoja „ograničenja“.
Ta tvrdnja se odnosila na bivšeg lidera bosanskih Srba i njihovog vojnog komandanta – Radovana Karadića i Ratka Mladića.
Njih dvojica izmiču pravdi od trenutka kad su prije 11 godina optuženi, a navodno su „najodgovorniji za zločine u bivšoj Jugoslaviji“, rekao je Tolbert.
Pregovori o prisupu Srbije u EU suspendirani su zbog toga što ih ona nije uhapsila – ali su optuženici, uprkos tome, još uvijek na slobodi.
Nakon Tolbertovog govora uslijedilo je izlaganje Gorana Sluitera, profesora prava s Amsterdamskog Univerziteta, koji je takođe zabrinut za budući uspjeh MKS-a.
Njega prevashodno brine učešće žrtava u suđenjima.
Prema statutu MKS-a, žrtvama će biti omogućeno da učestvuju u suđenjima, i to ne samo u ulozi svjedoka.
Sluiter je izrazio zabrinutost u pogledu toga kako će ova odredba funkcionirati u praksi, i rekao da bi već sam broj žrtava koje bi htjele svjedočiti mogao izazvati probleme.
Simpozijumom je predsjedavao profesor Gert-Jan Knups (Geert-Jan Knoops) sa Univerziteta u Utrehtu, a među govornicima su bili i Žerar Strijard (Gerard Strijards), profesor prava sa Univerziteta u Groningenu, te sutkinja Akua Kuenijehija (Akua Kuenyehia), prva potpredsjednica MKS-a.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
Govoreći na simpozijumu Efikasnost krivičnih tribunala, održanom u Utrehtu 6. novembra, Tolbert je rekao da „bez državne saradnje suđenja ne možete sprovesti kako treba; zapravo, ne možete sprovesti nikakvo suđenje“.
Državna saradnja je, kako je kazao, „krovni termin“ koji se odnosi na hapšenja, a uključuje i ostale procese nužne za podizanje optužnica protiv osumnjičenih, kao što su „prikupljanje dokaza, uključujući dokumente važne za pokretanje slučaja, te razgovore sa svejdocima“.
Tolbert je ukazao na „izuzetan tajming“ simpozijuma, koji je održan samo dan nakon što je Sadam Husein (Saddam Hussein) osuđen na smrt za ratne zločine pred Iračkim specijalnim tribunalom (IST) – iračkim sudom osnovanim za lica koja su optužena za najteže ratne zločine počinjene u Iraku, u periodu od 1968. do 2003.
Kao neko ko je prethodno obavljao dužnost zamjenika sekretara MKSJ-a, Tolbert je u nastavku podvukao probleme sa kojima se Haški tribunal – koji iza sebe nema nikakvu državnu strukturu – suočava pri dovođenju osumnjičenih na suđenje.
On se požalio na odsustvo saradnje bivših jugoslovenskih država, u kojima još uvijek borave šestorica osumnjičenih za ratne zločine.
„Nažalost, saradnja Hrvatske i Srbije sa Tribunalom je još uvijek nedovoljna“, rekao je on, premda je dodao i da je sadašnja situacija „znatno bolja nego što je bila“.
Uprkos tome, konstatirao je on, Tribunal je i dalje „veoma efikasan“ u hapšenju zločinaca, i samo šestorica od ukupno 161 osumnjičenika (koliko ih je još uvek živo) nisu dovedeni u Haški tribunal nakon hapšenja ili predaje.
No, Tolbert je kritikovao i Vijeće sigurnosti UN-a, tvrdeći da nije bilo efikasno u korištenju svojih ovlaštenja i vršenju pritiska na zemlje koje ne sarađuju s Tribunalom.
Kada su države odbijale da izvrše naloge suda, Vijeće sigurnosti – po njegovim riječima – „zapravo nije preduzimalo ništa“.
„Sve što smo dobili bile su izjave za štampu. Nikakve sankcije nisu preduzimane“, rekao je on.
Tribunal je, kako je objasnio, morao pribjeći brojnim strategijama kako bi nadoknadio to što nema ovlasti da hapsi osumnjičene.
On je opisao strategije kojima je sud nastojao izvesti pred pravdu odbjegle optuženike za ratne zločine.
Jedna od njih je i održavanje posebnih saslušanja u cilju ponovnog potvrđivanja optužnice, kako bi se države „postidjele“ i predale bjegunce; zatim upotreba zapečaćenih optužnica kako bi se osumnjičeni „iznenadili“; te saradnja sa NATO-om pri organiziranju hapšenja.
No, najuspešnija strategija kojoj se pribjeglo da bi se postigla hapšenja bilo je, kako je rekao, pregovaranje uz potezanje pitanja članstva u EU-u – što je, po Tolbertovim riječima, urodilo plodom u slučaju Hrvatske.
Pregovori sa Hrvatskom o pristupu EU-u bili su suspendirani kada se tužilaštvo požalilo da ona ne sarađuje s Tribunalom – što je sankcija koja je rezultirala time da je Hrvatska ponudila podatke o prebivalištu hrvatskog generala osumnjičenog za ratne zločine, Ante Gotovine, a to je pak dovelo i do njegovog hapšenja na Kanarskim ostrvima, rekao je on.
Sposobnost suda da utvrdi stepen saradnje neke države u hvatanju bjegunaca takođe je od presudne važnosti – nastavio je Tolbert.
„Potrebna nam je diplomatska i politička podrška. A potreban vam je i međunarodni kapacitet da utvrdite da li države sarađuju ili ne. Trebaju vam osobe koje će na terenu provjeravati te izveštaje“, objasnio je on.
Primjena „dvostrukog pristupa“ uskraćivanja pristupa EU-u, uz mogućnost uslovljavanja stepenom državne saradnje, pomogla je da MKSJ osigura hapšenja i omogućila mu da od „neefikasnog suda“ postane efikasan – kaže Tolbert.
No, on priznaje i da to što sud nije uspio privesti pravdi „ključne igrače“ pokazuje da ova strategija ima i svoja „ograničenja“.
Ta tvrdnja se odnosila na bivšeg lidera bosanskih Srba i njihovog vojnog komandanta – Radovana Karadića i Ratka Mladića.
Njih dvojica izmiču pravdi od trenutka kad su prije 11 godina optuženi, a navodno su „najodgovorniji za zločine u bivšoj Jugoslaviji“, rekao je Tolbert.
Pregovori o prisupu Srbije u EU suspendirani su zbog toga što ih ona nije uhapsila – ali su optuženici, uprkos tome, još uvijek na slobodi.
Nakon Tolbertovog govora uslijedilo je izlaganje Gorana Sluitera, profesora prava s Amsterdamskog Univerziteta, koji je takođe zabrinut za budući uspjeh MKS-a.
Njega prevashodno brine učešće žrtava u suđenjima.
Prema statutu MKS-a, žrtvama će biti omogućeno da učestvuju u suđenjima, i to ne samo u ulozi svjedoka.
Sluiter je izrazio zabrinutost u pogledu toga kako će ova odredba funkcionirati u praksi, i rekao da bi već sam broj žrtava koje bi htjele svjedočiti mogao izazvati probleme.
Simpozijumom je predsjedavao profesor Gert-Jan Knups (Geert-Jan Knoops) sa Univerziteta u Utrehtu, a među govornicima su bili i Žerar Strijard (Gerard Strijards), profesor prava sa Univerziteta u Groningenu, te sutkinja Akua Kuenijehija (Akua Kuenyehia), prva potpredsjednica MKS-a.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
