TRIBUNAL OSTAO BEZ "VRHUNSKOG" SUCA

Wednesday, 9 November, 2005

The link has been copied

IWPR ICTY

Kada je proslog mjeseca Tribunal objavio da je sudac Ricard Mej (Richard May) – jedan od najuglednijih u tom sudu – bolestan, te da u svibnju/maju namjerava podnijeti ostavku, haski su duznosnici bili sokirani.

Tokom protekle dvije godine, taj promukli covjek je, predsedavajuci sudskim vijecem na sudjenju Slobodanu Milosevicu, uvijek uspijvao pronaci tananu ravnotezu izmedju potrebe da se bivsem jugoslavenskom predsjedniku jamce sva ljudska prava, tj. posteno sudjenje i potrebe da se sprijece svi optuzenikovi pokusaji zloupotrebe procesa u svrhe klevetanja Tribunala.

“On je izuzetno sposoban kada je rijec o pitanjima vezanim za proceduru, i u tome je pravi majstor, nadmocan nad mnogim svojim suvremenicima”, izjavila je Marike Virda (Marieke Wierda), visa suradnica Medjunarodnog centra za tranzicionu pravdu, koja je u periodu od 1997. do 2000. i sama radila u Tribunalu.

I zaista, jos od prvog Milosevicevog pojavljivanja pred sudom, koje se odigralo 3. srpnja/jula 2001., Mej nije ostavljao mjesta za sumnju oko toga tko drzi konce u svojim rukama.

Milosevic je tada prkosno usao u sudnicu, odlucan da ne sudjeluje u sudjenju. Sudac Mej je napomenuo kako shvaca da je Milosevic odlucio ne imenovati vlastitog pravnog zastupnika, ali i da ce mu biti dozvoljeno da tu svoju odluku ponovo razmotri “kada za to dodje vrijeme”.

Potom je Milosevica upitao bi li zeleo da optuznica koja je protiv njega podignuta bude procitana u sudnici – sto je pitanje koje se postavlja svim optuzenicima.

Milosevic je odbio odgovoriti na to pitanje, nakon cega se sudnica ispunila neprijatnom tisinom; no, Mej se ipak nije dao smesti.

Poslije krace konzultacije s drugom dvojicom sudaca, Mej je rekao: “Sudsko vijece ce ovaj odgovor tretirati kao vase odbijanje da iskoristite svoje pravo da vam optuznica bude procitana.”

Potom je Milosevicu postavio pitanje osjeca li se krivim.

Milosevic se i o tome odbio izjasniti. Umjesto toga, on je optuzio Tribunal da mu sudi kako bi “stvorio lazno opravdanje za ratne zlocine koje je NATO pocinio u Jugoslaviji”.

Mej je pak Milosevicu rekao kako “nije vrijeme za drzanje govora” i iskljucio mu mikrofon. Potom je ponovo upitao optuzenog zeli li reci kako se izjasnjava; posto je Milosevic odbio odgovoriti, Mej je konstatirao da ce suci to tretirati kao negiranje vlastite krivice, sto je samo po sebi moguce, odnosno u skladu s pravilima Tribunala.

Tako je vec tada bio uspostavljen osnovni ton citavog sudskog postupka: i tokom sljedece dvije i po godine Milosevic je redovno bivao kaznjavan, buduci da sudac Mej niposto nije zelo dopusti mu da se ruga sudu.

Prilikom sljedeceg pojavljivanja, Milosevic se pozalio sto mu je “gospodin Mej” iskljucio mikrofon, nazivajuci taj cin “neciviliziranim”. Ali kada je poslije toga ponovo otpoceo svoj govor o tome kako je “takozvani Tribunal” u stvari puko “politicko orudje”, Mej ga je jos jednom iskljucio.

I kasnije je Mej u vise navrata posegnuo za tom mjerom, ali bi jos cesce jednostavno ukorio optuzenog, naredjujuci mu da promjeni temu. Vremenom su britanski sudac bezizrazajnog lica i temperamentni bivsi jugoslavenski predsjednik, u glavama svih onih koji su pratili sudjenje, postali neodvojivi.

“Tesko je i zamisliti ovo sudjenje bez Meja”, izjavio je jedan od sudskih promatraca s dugim stazom. “Tko bi, izuzev njega, bio u stanju kontrolirati Milosevica?”

Ricard Dzordz Mej (Richard George May) rodjen je 1939. u Londonu. Pohadjao je koledz Heiliburi i sveuciliste u Kembridzu. Diplomirao je 1964., da bi nakon toga postao advokat pri okruznom sudu u jugoistocnoj Engleskoj. Dvanaest je godina radio kao javni tuzilac.

Potom odlucuje uci u politiku. Godine 1970., na parlamentarnim je izborima bio laburisticki kandidat za juzni Dorset. U razdoblju od 1974. do 1979. bio je u ime laburista clan vestminsterskog Gradskog vijeca. Sudjelovao je u kampanji otvaranja centra za nezbrinutu djecu i zalagao se za snizenje stanarine u centru Londona.

Konacno, Mej se 1979. u Fincliju (sjeverni London) kandidira u ime laburista. Protukandidatkinja mu je bila Margaret Tacer (Margaret Thatcher). Ne samo da je izgubio, nego je potom bio prinudjen pratiti uspon Tacerove do samog vrha, odnosno premijerske pozicije.

Poslije toga vraca se pravu, i 1985. biva imenovan za izvanrednog suca okruznog suda u Midlendsu.

A 1997. Glacna skupstina UN-a imenuje Meja – zajedno s jos 15 predstavnika razlicitih zemalja – za stalnog suca Tribunala.

Odmah po njegovom dolasku u Hag, postalo je ocigledno da Mej ima narocitu sklonost za pitanja koja se ticu pravila i procedure.

Virdova se, kao njegova bivsa sluzbenica, prisjetila jednog od prvih saslusanja kojim je Mej predsjedavao. Radilo se o statusnoj konferenciji na sudjenju Milanu Kovacevicu, duznosniku bosanskih Srba optuzenom za organiziranje etnickog ciscenja u Prijedoru.

Tom prilikom se – buduci da su u to vrijeme kapaciteti Tribunala bili izuzetno skromni – ispostavilo da nijedna sudnica nije slobodna. No, Mej je zbog efikasnosti odlucio da saslusanje ipak bude odrzano, i to u jednoj od soba za sastanke u Tribunalu.

Nijedan sudionik sudske rasprave – tuzilastvo, sudci, branilac – nije na sebi imao odoru, i nitko nije bio siguran u kojoj ce mjeri postupak biti formalan.

Ali, Mej ce im to svima odmah staviti do znanja.

S obzirom da je branilac zakasnio na saslusanje, Mej je prvo rekao: “Zastupnik obrane ce nam objasniti zasto kasni na saslusanje.”

Advokat je zaustio da objasni, ali ga je Mej – prije no sto je bilo sto rekao – prekinuo.

“Zastupnik obrane ce stajati dok se obraca sudu”, kazao je tada on.

Ubrzo potom, Mej je imenovan za predsjedavajuceg komiteta Tribunala za proceduralna pitanja. Na tom polozaju, on je znacajno pridonio izradi pravilnika o postupku i dokazima u kojem se medjunarodno kaznneo pravo na sasvim nov nacin istovremeno oslanja i na opce i na gradjansko pravo.

U tom pogledu, on je – po rijecima predsjednika Tribunala, suci Teodora Merona (Theodor Meron) – bio “pionir i predvodnik jedne velike avanture”, koji je uspio postici “ravnotezu izmedju obaveze da se kaznjavaju najtezi zlocini i prava optuzenika na posteno sudjenje”.

Tokom svog angazmana u Tribunalu, Mej je sudjelovao na sudjenjima Srbima, Hrvatima i Muslimanima; u svim slucajevima pokazao je da na zadivljujuci nacin umije kontrolirati situaciju, kao i da poseduje ostar smisao za humor.

Tako se Virdova, kao njegova bivsa suradnica, prisjetila kako je na sudjenju Sikirici i citavoj grupi bosanskih Srba – protiv kojih je podignuta optuznica zbog toga sto su tukli i ubijali muslimanske i hrvatske zatocenike logora Keraterm u sjevernoj Bosni – jedan od advokata optuzenih, Dusan Vucicevic, bio prilicno nekooperativan.

Nije postivao rokove koje mu je odredio sud.

A kada je Vucicevic pokusao za to okriviti klijenta i kulturoloski milje iz kojeg on potice, sudac Mej je konstatirao: “Uctivost je, gospodine Vucicevicu, zajednicka svim kontinentima.”

Izvan sudnice, Mej vazi za ljubaznu i prijatnu osobu.

“U tajnosti svojih odaja, on bi brzo sa sebe otresao strogost koja ga je odlikovala u sudnici”, kaze Virda.

Na svecanosti priredjenoj povodom Mejovog odlaska iz Tribunala, predsjednik Meron opisao je britanskog suca kao “cijenjenog kolegu, uvazenog mentora i odanog prijatelja”, koji “brzo prepoznaje i hvali dobar rad onih koji mu pomazu”.

I zaista, jedini koji su se zalili na Meja bili su pripadnici njegovog osiguranja. Dok su ostali suci imale kola i vozace, Mej je radije isao pjeske ili javnim prijevozom – sto je navika koja umnogome otezava njihov posao.

Radeci u Tribunalu, Mej je uspio privesti kraju neke od najznacajnijih postupaka. Predsjedavao je sudjenjima najvisim duznosnicima bosanskih Hrvata, Dariju Kordicu i Mariju Cerkezu, a sudjelovao je i u donosenju presude na sudjenju bivsoj predsjednici bosanskih Srba, Biljani Plavsic.

Medjutim, najveci izazov mu je svakako predstavljalo sudjenje Milosevicu – slucaj koji je, po Meronovim recima, Mej vodio “strpljivo i kreativno”.

Posto je Milosevic odbio imenovati branioca, sud je razmatrao mogucnost da mu ga prinudno dodijeli kako bi sprijecio najgori scenarij, koji se napokon i ostvario: da optuzeni pocne koristiti sudjenje kao pozornicu za svoje politicke govore.

Kao sto je to i inace cest slucaj u Tribunalu, ni ovaj se problem nije mogao rijesiti po ugledu na dotadasnju sudsku praksu; no, i pored toga, Mej ga je uspio rejesiti.

Iako svjestan opasnosti koja prijeti od ustupanja velike kolicine vremena Milosevicu, Mej je procijenio da ne bi bilo fer da se optuzenom branilac dodijeli nezavisno od njegove volje.

“U suprotnom, nametanje pravnog zastupnika optuzenome bez njegove suglasnosti prakticno bi znacilo da se optuzeni lisava mogucnosti da se brani”, napisao je on u odluci svog vijeca.

Ta je odluka umnogome otezala Mejov zivot tokom sljedece dvije godine, jer je on osobno morao obuzdavati Milosevica u onim situacijama kada je on ponizavao svjedoke, drzao govore ili trosio dragocjeno vrijeme upustajuci se u digresije.

Da bi pokazao da je sudjenje Milosevicu zaista pravicno, Mej je morao dozvoliti bivsem jugoslavenskom predsjedniku da govori, i to u mjeri koja vjerojatno nadilazi i onu koja bi njemu kao predsjedavajucem odgovarala. U prvoj fazi sudjenja, Milosevicu je – po rijecima nekih kriticara – bilo dato previse slobode, zahvaljujujuci kojoj je on nesmetano iznosio optuzbe za bombardiranje Jugoslavije na racun NATO-a.

Medjutim, s obzirom da je u daljem toku sudjenja Milosevic sve intenzivnije i sve cesce ponavljao iste argumente – da je Srbija zrtva agresije NATO-a, da nad Albancima nije pocinjen nikakav zlocin, da su Albanci teroristi, da je on bio mirotvorac koji nije uspio sprijeciti zlocine bosanskih Srba – Mej je postajao sve netolerantniji.

“Gospodine Milosevicu, sve to smo vec culi”, govorio bi u takvim situacijama Mej. “Vrijeme je da govorite o necem drugom.”

Premda se cinilo da uziva u poslu predsjedavajuceg u procesu protiv Milosevica, njegove kolege tvrde da mu nije prijala medijska paznja.

U stvari, po svemu sudeci, Mej je neobicno skroman za covjeka takvog formata.

“Mislim da je prema reflektorima javnosti osjecao izvjestan otpor”, izjavila je Virda.

Na oprostajnoj svecanosti, tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) je ukazao da Mej nikada nije otkrivao koliko zna o nekom slucaju, osim ukoliko je zelio pomoci pravnom zastupniku ili svjedoku.

Dok su se neki suci razmetale svojim znanjem, Mej je upravo to nastojao izbjeci.

Najs je takodjer ukazao na okolnost da je Mej tek posle 15 godina svom kolegi s kojim je radio u istoj prostoriji saopcio da je jos na Kembridzu bio medju najboljima.

Sudjenjem Milosevicu Mej je predsjedavao do polovine veljace/februara. Nakon sto se nekoliko dana nije pojavljivao u sudnici, promatraci su – buduci da u vezi sa predsjedavajucim prije toga nisu primijetili nista cudno – pretpostavili da se radi o prehladi.

Medjutim, 22. veljace/februara, na dan kada je njegova ostavka objavljena, Tribunal je saopcio da Mej boluje od veoma teske bolesti. Duznosnici Tribunala nisu zeljeli saopciti o kojoj se bolesti radi; no, kada se proteklog tjedna pojavio na svecanosti uprilicenoj povodom njegovog odlaska, sudac je licio tek na vlastitu sjenku.

Djelovao je umorno i izmuceno, a njegova inace gusta sijeda kosa bila je vidno prorijedjena. Medjutim, njegov smisao za humor i boja njegovog glasa i dalje su bili podjednako ubojiti.

Zahvalio se svima koji su lijepo govorili o njemu, a onda se okrenuo u pravcu Dzefrija Najsa. “Vama zahvaljujem na tome sto ste spomenuli da sam bio jedan od najboljih u Kembridzu – mada to, u stvari, nije istina”, rekao je Mej.

Njegov govor bio je veoma kratak, zbog cega se on i ispricao sudu: “Sada je vrijeme da odem, ali to cinim ponosan na proslost Tribunala i s vjerom u njegovu buducnost.”

Nakon toga je ustao i napustio sudnicu u kojoj je predsjedavao posljednjih sest godina.

Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.