Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

TRIBUNAL ODOBRIO „MEGA-SUDJENJE“ ZA GENOCID

Devetorici optuzenih za zlocine u Srebrenici i Zepi bit ce sudjeno u okviru jedinstvenog postupka
By Janet Anderson

Haski su suci odlucile da – usprkos nedoumica oko pravednosti i prakticnosti – odobre objedinjavanje sudskih postupaka koji su zbog navodnog sudjelovanja u srebrenickom masakru pokrenuti protiv devetorice bosanskih Srba.


Devetorica okrivljenih – Ljubisa Beara, Ljubomir Borovcanin, Milan Gvero, Radivoje Miletic, Drago Nikolic, Vinko Pandurevic, Vujadin Popovic, Zdravko Tolimir i Milorad Trbic – zapravo su oficiri vojske bosanskih Srba (Vojska Republike Srpske, VRS) ili policije RS.


Svi se oni, izuzev Tolimira, vec nalaze u Hagu, gdje su stigli nakon vala dobrovoljnih predaja koji je ove godine zapljusnuo Srbiju.


Osmorica su nekadasnje visoke starjesine VRS-a, dok je Borovcanin bio zamjenik zapovjednika Specijalne policijske brigade.


Svu devetoricu se tereti za nesto sto je tuzilastvo oznacilo kao dva uzajamno povezana zajednicka zlocinacka poduhvata, od kojih je prvi doveo do „protjerivanja muslimanskog stanovnistva iz Srebrenice i Zepe [tj. „sigurnih zona“ UN-a]“, a drugi do „ubijanja svih vojno sposobnih muskaraca zarobljenih na podrucju srebrenicke enklave“.


U Srebrenici je tom prilikom ubijeno najmanje 8.000 muskaraca i djecaka.


Devetorica su optuzena za ubojstvo kao zlocin protiv covjecnosti; njih osmoricu se tereti i za ubojstvo kao ratni zlocin, te izvrsene progone; petorici ce se suditi za genocid i/ili suucesnistvo u genocidu; a petorici i za zlocin zatiranja. Svima ce se suditi zbog neposrednog sudjelovanja u zlocinima, pri cemu se dvojici – Borovcaninu i Pandurevicu – pripisuje i zapovjedna odgovornost.


U oskudnom obrazlozenju – koje sadrzi i izdvojeno, premda ne i suprotno misljenje predsjedavajuceg suca – sudsko vijece tvrdi da se sve optuzbe protiv okrivljenih ticu „postupaka istih ljudi, pocinjenih nad istim ljudima u istom vremenskom intervalu i na istoj teritoriji, te da je sve to dovoljno“ da bi se odobrilo zajednicko sudjenje.


Suci su takodjer konstatirali kako – usprkos nastojanjima pojedinih branilaca da to dokazu – cinjenica da su pojedini optuzenici zauzimali nize polozaje u zapovjednom lancu ipak nije relevantna, posto su svi oni sudjelovali u sprovodjenju zajednickog plana.


U skladu s pravilima Tribunala, suci su se takodjer morale izjasniti i o tome hoce li se objedinjavanjem postupaka izbjeci ponavljanje dokaza, unaprijediti ekonomicnost, smanjiti teskoce zrtava i svjedoka, te osigurati konzistentnost presuda.


Oni su saopcile kako „sve ide u prilog objedinjenom postupku, s obzirom da je ’osnova zlocina’ ista za svakog optuzenog, odnosno da kao takva moze biti predocena odjednom, umjesto sest puta, u odvojenim postupcima“.


Naime, posto su protiv izvjesnih okrivljenih vec bile podignute zajednicke optuznice, cak i da nije donesena odluka o jedinstvenom sudjenju, ukupan broj postupaka ne bi bio veci od sest.


Suci su se pozvali na procjenu tuzilastva po kojoj bi sest odvojenih postupaka potrajalo ukupno sedam do osam godina, dok bi objedinjeni postupak trebao biti okoncan za samo 18 mjeseci ili – maksimalno – dvije godine.


Iako se jedan optuzenik jos uvijek nalazi na slobodi, suci su saopcili kako je „malo vjerojatno da ce ta cinjenica dovesti do bilo kakvog znacajnijeg odlaganja, buduci da vijece u svakom trenutku moze iskoristiti svoje diskreciono pravo odvajanja jednog sudjenja od ostalih“.


Osim toga, suci su zakljucili i da ce „svjedoci uzivati visi stupanj zastite u objedinjenom postupku“: ukoliko bi bio prinudjen da tokom nekoliko godina u sest navrata svjedoci o necemu sto je za njega traumaticno, svjedok bi to svakako podnio „znatno teze od niza uzastopnih unakrsnih ispitivanja u okviru jedinstvenog postupka“.


Suci su takodje razmotrili i opasnost da zajednickim sudjenjem budu ugrozena prava pojedinaca. Po njihovoj procjeni, „ne postoji nikakav opipljiviji rizik“ od toga sto ce dokazi koji ce se iznositi u okviru zajednickog postupka biti isti, kao da se radi o jednom jedinom sudjenju.


Konacno, suci smatraju i da nisu izneseni nikakvi dokazi za to da bi medju optuzenicima moglo doci do bilo kakvog sukoba interesa.


Sudjenje osmorici ili devetorici optuzenika bit ce najvece koje je u Hagu ikada odrzano, uslijed cega – prema tvrdnjama Tajnistva – postoje „planovi o povecanju i prosirenju kapaciteta pojedinih sudnica“.


Zapravo ce sve tri postojece sudnice morati biti renovirane, kako bi im se povecao kapacitet, jer je u medjuvremenu donesena jos jedna odluka o spajanju postupka protiv sestorice drugih optuzenika.


U izdvojenom misljenju iznesenom nakon presude, predsjedavajuci sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) odgovorio je na izjavu advokata Milana Gvera po kojoj se niposto ne bi smjelo dozvoliti da „izlazna strategija“ Tribunala utjece na sudacke odluke. Prema odluci Vijeca sigurnosti, Tribunal bi prvostupanjske postupke trebao okoncati do 2008., a zalbene do 2010. godine.


Sudac Robinson se veoma potrudio da objasni kako se sudsko vijece za zajednicko sudjenje nije opredijelilo zbog izlazne strategije, napominjuci kako bi, da je kojim slucajem 2000. godine odbacio neki od zahtjeva za objedinjavanje postupaka, istu odluku donio i danas. On je ponovio i stav po kojem bi o izlaznoj strategiji trebalo da vodi racuna glavna tuziteljica, dok bi za sudsko vijece tako nesto bilo krajnje „neprikladno“.


Janet Anderson je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.