TRIBUNAL ODBACUJE TVRDNJE DA JE MILOŠEVIĆEVA SMRT UZROKOVANA NEBRIGOM

Sudija Haškog tribunala odgovoran za internu istragu o smrti Slobodana Miloševića – koji je ove godine u pritvoru umro od srčanog udara – odbacio je tvrdnje da je bivšem jugoslovenskom predsjedniku bila uskraćena adekvatna medicinska njega.



U svom završnom izvještaju, objavljenom 31. maja, sudija Kevin Parker kaže kako ljekari čije je mišljenje zatraženo nakon Miloševićeve smrti imaju podijeljeno mišljenje o tome da li bi bivši jugoslovenski predsjednik još uvijek bio živ da je zbog srčanih smetnji bio podvrgnut hirurškom zahvatu.



Ovaj dokument je izazvao konsternaciju kritičara suda, uključujući i Miloševićevog brata Borislava, koji je za rusku novinsku agenciju Interfaks (Interfax) izjavio kako su pomenuti zaključci „potpuno pogrešni“, te zatražio nezavisnu istragu.



Prije nego što je u martu umro, Milošević je lobirao da mu se dozvoli liječenje u Centru za kardiovaskularnu hirurgiju „Bakuljev“ u Moskvi. Pristalice bivšeg jugoslovenskog predsjednika kažu da je otpor prema ovakvom potezu u konačnici rezultirao njegovom smrću, a bilo je čak i tvrdnji o navodnom trovanju.



Ali, izvještaj sudije Parkera upućuje na to je Milošević barem djelimično kriv za vlastitu smrt. U njemu se navodi odbijanje optuženog da sluša savjete ljekara i njegovo samoinicijativno uzimanje lijekova prošvercovanih u haški zatvor, kao i indicije da je namjerno doprinosio pogoršanju vlastitog stanja.



Istovremeno, u dokumentu se priznaje da je Milošević bio u mogućnosti da to čini zbog propusta u obezbjeđenju pritvorske jedinice. A ti propusti nastali su kao rezultat privilegija koje su mu date kako bi se mogao sam braniti.



Izveštaj sudije Parkera razotkriva neke ključne činjenice koje se tiču Miloševićevog zdravlja, koje su se dale naslutiti još tokom suđenja, ali su ostale na nivou špekulacija, djelimično i zbog toga što su bile tretirane kao povjerljive.



„Ono što je ovaj izvještaj otkrio je koliko su ozbiljne bile njegove srčane smetnje”, primijetila je Džudit Armata (Judith Armatta), koja je o Miloševićevom suđenju izvještavala za Koaliciju za međunarodnu pravdu (Coalition for International Justice).



Sudija Parker pominje i dokaze o tome da su Miloševiću u više navrata prokrijumčareni lijekovi u hašku pritvorsku jedinicu.



Još u februaru 2002., Miloševiću je nakon jedne od posjeta u džepu sakoa pronađen lijek za povišen krvni pritisak. U julu 2004., u uredu koji mu je u haškom zatvoru stavljen na raspolaganje kako bi pripremao odbranu, pronađeni su lijekovi koji mu nisu bili prepisani i flaša viskija. Metalni poklopac na flaši bio je zamijenjen plastičnim, da se ne bi aktivirali zatvorski detektori za metal.



Otprilike u isto vrijeme, testiranjem uzoraka Miloševićeve krvi ustanovljeno je i prisustvo lijeka protiv anksioznosti, koji mu nije bio prepisan.



Kasnije iste godine, upravnik pritvorske jedinice izrazio je zabrinutost zbog toga što su Miloševićeve privilegije – uključujući i ured u koji je samo on imao pristup – onemogućavale potpunu kontrolu njegovog pristupa lijekovima koji mu nisu bili prepisani.



Nakon toga su preduzete mjere za pojačanje bezbjednosti oko Miloševića, uključujući i postavljanje prozora kroz koji se može gledati u taj ured, ali ne i iz njega. Ali time problem očito nije bio riješen, tako da je u decembru 2005. šef zatvora ponovio kako ne može preuzeti odgovornost za Miloševićevo zdravlje.



„Mora se priznati“, zaključuje sudija Parker u svom izveštaju, „da je aranžman kojim je u ovom slučaju bila odobrena upotreba privilegiranih objekata unutar PJUN-a [Pritvorska jedinica Ujedinjenih nacija] . . . ugrozio bezbjednost PJUN-a, a on pruža i odgovor na pitanje kako je gospodin Milošević mogao imati pristup raznim lijekovima koje mu nisu prepisali njegovi ljekari.“



Prebacivanje pritvorske jedinice u novi blok ćelija unutar istog holandskog zatvora omogućilo je osoblju da dodatno poboljša Miloševićevu bezbjednost. Ali, to se desilo tek u februaru ove godine, svega nekoliko nedjelja prije njegove smrti.



Sudija Parker tvrdi da su upravo u vrijeme optuženikove smrti poduzimani napori da se razjasni situacija vezana za njegov pristup lijekovima. Tim naporima, po njegovim riječima, nije išlo u prilog „uporno suprotstavljanje“ od strane samog Miloševića, uključujući i njegovo odbijanje da dopusti objavljivanje medicinske dokumentacije.



Početkom ove godine je prvi put bilo postavljeno i pitanje Miloševićevog navodnog uzimanja lijeka rifampicin, koje je sada u samom središtu kontroverzi vezanih za njegovu smrt.



U nastojanju da ospori tvrdnje da nizak nivo medikamenata u njegovoj krvi pokazuje da se on ne pridržava terapije, Milošević je 12. januara lijekove uzeo u prisustvu bolničara i bio nadziran još dva sata kako bi bilo jasno da ih nije ispljunuo. Ali testovi su i dalje pokazivali da je prisustvo lijekova u organizmu gotovo neznatno.



Upravo tada su ljekari prvi put posumnjali u to da on tajno uzima rifampicin, koji se koristi za liječenje lepre i tuberkuloze i čija je prateća pojava slabljenje djejstva lijekova za smanjenje visokog krvnog pritiska. Novim analizama uzoraka Miloševićeve krvi uzetih 12. januara, potvrđeno je prisustvo tog lijeka.



Neposredno pred smrt, Milošević – kome je malo prije toga bilo rečeno da mu je u krvi nađen rifampicin – piše ruskim vlastima, tvrdeći da ga neko truje. Kao dokaz navodi da su ga sa činjenicom da je u njegovom organizmu ustanovljeno prisustvo pomenutog lijeka upoznali tek dva mjeseca nakon tog otkrića.



Sudija Parker u svom izveštaju nudi drugačije objašnjenje ovolikog kašnjenja, i navodi da je za testove kojima je potvrđeno prisustvo rifampicina, te prosljeđivanje rezultata ljekaru iz medicinskog odjela pritvorskog centra Tribunala bilo potrebno nekoliko nedjelja. Zatvorski se ljekar potom konsultovao sa kolegama i advokatom oko toga da li po holandskom zakonu ima pravo da sa ovim nalazima upozna sud i bez Miloševićevog pristanka. Sa okrivljenim se napokon suočio početkom marta.



Oslanjajući se na mišljenje ljekara koji je izvršio testiranje na rifampicin, sudija Parker izrazio je sumnju u to da je Milošević mogao unositi navedeni lijek u organizam bez svog znanja. Da je bilo tako, rekao je on, „vrlo je vjerovatno“ da bi se okrivljeni požalio svojim ljekarima na sporedne efekte, poput „primjetno“ crvenkaste boje urina.



Uprkos Miloševićevom poricanju, kako kaže sudija Parker, može se izvući zaključak da je on rifampicin uzimao svojevoljno. „Ako je to tačno“, nastavlja on, „okolnosti takođe navode na zaključak da je on manipulirao efikasnošću prepisane terapije u druge svrhe, očito se izlažući riziku“.



Osim uzimanja neprepisanih lijekova i nepridržavanja terapije koju su mu odredili ljekari u Hagu, sudija Parker je kao jedan od mogućih faktora koji su doveli do Miloševićeve smrti naveo i njegov nezdrav način života – uključujući odbijanje da se bavi fizičkim vježbama, pušenje i nepridržavanje preporučenog režima ishrane.



Što se tiče ostalih ključnih pitanja o tome da li je Milošević primao adekvatnu medicinsku njegu, u izvještaju se navodi mišljenje profesora Lea Bokerije iz moskovskog centra „Bakuljev“, gdje je Milošević želio da se liječi. Nakon što je Milošević umro, Bokerija je uputio pismo istražnom timu, u kojem je nagovijestio da bi se – u slučaju da je opuženi bio hospitalizovan u Moskvi – ustanovilo da je operacija neophodna, te se takvom intervencijom mogla spriječiti njegova smrt.



Istovremeno, međutim, ostali ljekari koji su tokom istrage konsultirani – uključujući i francuskog kardiologa, jednog od trojice stručnjaka koje je Milošević u decembru prošle godine angažovao kako bi procijenili njegovo zdravstveno stanje – ne slažu se sa ocjenom da je operacija bila neophodna, niti da bi mu spasila život.



U svjetlu stava koji je zauzela ova grupa stručnjaka, sudija Parker kaže: „Ovom istragom nije utvrđeno da je bilo propusta u medicinskoj njezi koju su gospodinu Miloševiću pružali oni koji su ga liječili u PJUN-u.“



Međutim, od početka je bilo jasno da istraga koju je sprovelo osoblje Tribunala neće zadovoljiti kritičare suda.



Džonatan Videl (Jonathan Widell), doktorant prava koji je o aktivnostima Tribunala pisao za veb-sajt „Serbianna“, insistira na tome da ova najnovija saznanja ne bi trebala biti i kraj priče.



„Sve u svemu, u izvještaju se tvrdi da je Tribunal nevin“, izjavio je on za IWPR, napominjući kako se čini da je istražni tim uložio vrlo malo truda u to da razmotri makar mogućnost da je neko drugi osim samog Miloševića kriv za njegovu smrt.



Takođe je ukazao na ono što su po njegovom mišljenju kontradikcije u zaključcima izvještaja, uključujući i navode po kojima je Milošević početkom godine uzimao rifampicin kako bi pogoršao svoje zdravlje, dok su mu istovremeno krišom dostavljani lijekovi namijenjeni otklanjanju njegovih zdravstvenih problema.



No, Armata smatra da je poslednji izveštaj samo potvrdio ranija nagađanja o Miloševićevom manipuliranju vlastitim zdravstvenim problemima.



„Što se tiče MKSJ-a [Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju], on se može smatrati krivim zbog toga što je previše vjerovao Miloševiću i posredno mu omogućio da nabavlja prokrijumčarenu robu izvana“, kaže ona. „Ali za ugrožavanje svog zdravlja odgovoran je sam Milošević.



„Zapanjujuće je da je, s obzirom na ozbiljnost stanja u kojem se nalazio, manipulirao [svojom] terapijom. Ali, Milošević je bio kockar. Kockao se životima svojih zemljaka i zemljakinja – ali i svojim vlastitim.“



Michael Farquhar je izveštač IWPR-a.