Trauma svedocenja

Trauma svedocenja

Monday, 8 December, 2003
Dvojica svedoka koji su preziveli rat u Bosni i uzase zatvorenickih kampova svedocili su jedan za drugim na sudjenju Milosevicu 2. i 3. decembra 2003. godine. Ahmet Zulic iz Sanskog Mosta rekao je pred sudom koliko je tesko svedocenje za prezivele. “Dok budem danas odgovarao na pitanja, ja mozda necu moci da kazem sve sto je u dnevniku (on je vodio dnevnik o dogadjajima). Nisam procitao zapisnik (sa svog prethodnog svedocenja na sudjenju Radoslavu Brdjaninu u tribunalu). Pokusao sam da budem kratak koliko je to moguce i da izbegnem bol koliko je moguce, zbog toga sto me provodite kroz istu bol. Moram ponovo da prezivim to iskustvo. Moja je duznost (da svedocim). Da sam procitao dnevnik verovatno bih ispravio (nelogicnosti), ali nisam. Veoma je moguce da cu se dogadjaja prisecati u suprotnom redosledu.”



On je nastavio: “Kada izjavljujem nesto nakon 10 godina ja ne mogu biti 100% precizan, jer je to veoma tesko nakon proteka 10-11 godina. Danas, kada govorim o tome, ja se svakako necu setiti mnogih detalja vezanih za ono sto sam preziveo. To je jedina razlika. Zato sto osoba koja prodje kroz tako nesto gubi koncetraciju veoma brzo i pocinje da drhti. Ja ne mogu vise da drzim koncentraciju zbog toga sto prijatelj suda pokusava da me natera da prezivim ono kroz sto sam prosao.”



Posmatracima je lako da zaborave ili da ne budu svesni kakav je efekat svedocenja za prezivele teskih trauma. Cak i profesionalci, novinari, intelektualci i strucnjaci, pocnu da govore nervozno kada se pojave na klupi za svedoke u sudnici tribunala. A oni nisu u sudnici da se prisecaju uzasa kojima su bili izlozeni i da ih zbog toga do odredjene mere ponovo prezivljavaju. I gospodin Zulic (iz Sanskog Mosta) i gospodin Tihic (iz Bosanskog Samca) su bili uhapseni, strpani u zatvor i izlozeni nezamislivim surovostima. Njihova svedocenja pokazuju svesne i podsvesne sposobnosti za prezivljavanje koje ljudi koriste kada se suoce sa ekstremnim situacijama. Te sposobnosti, od kojih su samo neke amnezija ili selektivno pamcenje, odsustvo koncentracije, odvajanje od okruzenja i obamrlost, pomazu im da se suoce sa svojim traumama, ali isto tako mogu da dovedu do problema u sudnici. Posao je suda da, uz pomoc tuzilastva, probere istinu pod datim okolnostima, i da, sto je jednako vazno, koliko je to moguce zastiti prezivele svedoke da ponovo ne budu traumatizovani svedocenjem.



Obojica svedoka su opisala normalne odnose izmedju ljudi iz razlicitih etnickih zajednica pre rata. Sanski Most je gradic na krajnjem brdovitom i sumovitom severozapadu Bosne, dok se Bosanski Samac nalazi u severnoj Bosni, u ravnim i plodnim oranicama blizu reke Save, koje se stapaju sa susednom Hrvatskom. U odgovoru na Milosevicevu sugestiju da je rat zapoceo kada su Bosnjaci odlucili da napuste Jugoslaviju, gospodin Tihic je odgovorio: “Ne. Agresija je zapocela kada se umesala JNA. Srbi, Muslimani i Hrvati ne bi vodili rat izmedju sebe bez spoljnjeg mesanja. Mi se, kao komsije, nikada ne bi tukli izmedju sebe.” On je dodao da su Bosnjaci zeleli Jugoslaviju, ali ravnopravnu Jugoslaviju, a ne onu u kojoj su Srbi dominirali nad ostalim etnickim grupama.



Obojica svedoka su govorila o naporima multietnicke zajednice da odgovori na znake rastuce krize, mada je toga u Sanskom Mostu bilo manje. Obojica su pokazala kako su se njihove zajednice dizentegrisale u odvojene, suprotstavljene grupe nemilosrdno gurnute u rat i etnicko ciscenje. Hrvatska i Srbija (uz pomoc JNA) su naoruzavale svoje sunarodnike u Bosni, dok su se Muslimani trudili da bez drzave sponzora obezbede oruzje da bi se branili. Jednoga dana su u njihove gradove stigli pripadnici paravojnih snaga iz Srbije, koji su naokolo pustosili, zlostavljali i napadali gradjane. JNA je dosla da uspostavi kontrolu i da zaustavi haos. Za oba svedoka, to je rezultiralo hapsenjem, prebijanjem i visemesecnim zatvaranjem u nehumanim uslovima u kojima im je zivot bio ugrozen.



Sulejman Tihic je sada muslimanski predstavnik u tripartitnom Predsednistvu Bosne i Hercegovine. Pre nego sto je uhapsen bio je predsednik bosanske Stranke demokratske akcije (SDA) u Bosanskom Samcu. Tihic je svedocio o dolasku crvenih beretki (specijalnih snaga Drzavne bezbednosti Srbije (DB)) helikopterom JNA u njegovo selo otprilike 10 do 15 dana pre njihovog napada na Bosanski Samac 17.aprila 1992.godine. Ti “specijalci”, kako ih je svedok nazvao, prebili su lokalne Srbe koji su bili u dobrim odnosima sa lokalnim Hrvatima. Oni su sisali muskarce za koje su ocenili da im je kosa predugacka i maltretirali su zene. Tihic je rekao da su “specijalci” bili “gospodari rata, gospodari zivota i smrti”.



Nedugo nakon dolaska crvenih beretki, on i ostali vidjeniji Muslimani su bili uhapseni. Pritvorenici su ispitivani i “toliko prebijani da je lokalni komandir policije u Bosanskom Samcu pozvao JNA i zatrazio da nas izvuku odatle ili cemo umreti pod batinama”. JNA se, medjutim, plasila specijalaca.



Gospodin Tihic je prebacen u Bijeljinu gde je prosao kroz nova ispitivanja i prebijanja. Odatle je prebacen u Batajnicu u Srbiji. Stavljen mu je povez preko ociju, lisice na ruke, povezan je sa osam drugih zatvorenika, i ukrcan u helicopter JNA. Zatvorenike su cuvali major JNA i jedan od Arkanovih ljudi. Ovaj drugi je zeleo da baci zatvorenike iz helikoptera, ali ga je major u tome sprecio.



U Batajnici, zatvorenike su cuvali mladi vojnici JNA. Jedan od srpskih cuvara, cije je ime Aca Ilic, sprijateljio se sa zatvorenicima, donosio im pivo i keks i nije dozvoljavao da budu prebijani dok je on bio na duznosti. Pri kraju maja, Ilic je rekao svedoku da se dobrovoljno prijavio da ide na ratiste, za sta su rezervisti JNA dobijali bonus. To se dogodilo nakon sto je JNA pristala da se povuce iz Bosne, i pokazuje da je pomoc snagama lokalnih Srba nastavljena.



Tihic je iskusio jos jedan srpski koncemtracioni logor, kako ih sam zove – logor u Sremskoj Mitrovici u Srbiji. Posto je na toj lokaciji bio regularan zatvor, jedan deo je bio pretvoren u koncentracioni logor, naveo je svedok. Pred kraj avgusta 1992.godine, on je pusten u jednoj razmeni zarobljenika.



Tihic je prosao kroz iscrpljujuce Milosevicevo unakrsno ispitivanje. Nakon serije pitanja o razlicitim radnjama sabotaze koja je navodno izvrsena protiv bosanskih Srba, najvise onih o kojima je svedok znao malo ili nije znao nista, optuzeni je zapoceo diskusiju sa svedokom o svedokovom iskazu. Milosevic je govorio o tome sta je prouzrokovalo rat, o ulozi JNA u osnivanju 4-tog odreda, razoruzavanju i naoruzavanju lokalnog stanovnistva, o tome da li su Hrvati ili JNA napali Bosanski Samac, da li su ili nisu Arkanovi ljudi tamo bili prisutni. Iako su sva od ovih pitanja legitimne teme za unakrsno ispitivanje, Milosevic je pokusavao da zaplasi svedoka ponovljajuci svoje tvrdnje. Kao sto je to bio slucaj sa vecinom prezivelih svedoka, Milosevic je napao Tihicev kredibilitet. I jos jednom da ponovimo, unakrsno ispitivanje o pitanjima kredibiliteta svedoka je legitimno. Ali, postoje granice. Ponekad postoji tanka linija izmedju agresivnog unakrsnog ispitivanja i mucenja svedoka koje nije dozvoljeno. Svakog u sudnici bi trebalo tretirati sa postovanjem. Da je porota kojim slucajem prisutna, takva agresivnost i argumentacija Milosevicu ne bi posluzili dobro, pogotovo zbog toga sto on tretira svakog svedoka tuzilastva kao lazova. Iako se sudija Mej trudi da osigura da se prema svakom svedoku postupa kako bi trebalo, on to mora da balansira sa dozvoljavanjem vise slobode optuzenom koji se sam brani. Kao rezultat, svedok zrtva koji prolazi kroz Milosevicevo ispitivanje moze se osetiti dva puta viktimiziranim. Sledeci primeri to ilustruju.



Milosevic je pogresno naveo reci svedoka, rekavsi da je on bio tucen od strane pripadnika paravojnih formacija. Gospodin Tihic ga je ispravio rekavsi da su ga tukli pripadnici specijalnih jedinica iz Srbije. Milosevic je na to rekao: “Oni su bili pripadnici paravojnih formacija”. “Ne sa vrstom oruzja i uniformi koje su imali. Oni su bili specijalci”, odgovorio je svedok. “Ne”, insistirao je Milsosevic “oni su bili pripadnici lokalne Teritorijalne odbrane (TO)”. Medjutim, Tihic se nije dao zastrasiti i nije se slozio.



“Rekli ste da su Vas pripadnici JNA tukli i da su prema Vama lose postupali”, obratio se sa podsmehom Milosevic svedoku, “meni to zvuci neverovarno”. Sudija Mej je prekinuo Milosevica u onom sto je on smatrao samo komentarom, i dao priliku Tihicu da odgovori na tu optuzbu. “Jeste. Tukli su me pripadnici JNA. Gospodine Milosevicu, i ja sam takodje smatrao neverovatnim, da me deca, vojnici biju samo zato sto mi je ime Sulejman…”



Milosevic je zatim citirao delove intervjua koji je Tihic dao beogradskom dnevniku “Borba” tokom svog zarobljenistva, u kome stoji da kada su ga specijalci predali JNA, da mu je JNA spasila zivot.U intervjuu takodje stoji da je on rekao da zatvor u Sremskoj Mitrovici nije ni slican koncentracionom logoru, kako su se sirile glasine. On nije tretiran kao zarobljenik, vec kao talac, ali i bolje od toga. Gospodin Tihic je insistirao da je intervju dat pod prinudom i pretnjama i da nije odslikavao stvarnost. Bilo je predvidjeno da bude oslobodjen kroz razmenu zatvorenika za tri-cetiri dana. Da nije rekao da je tretman prema njemu dobar, ostavili bi ga u zatvoru. Objasnjavajuci prinudu on je pred sudom rekao: “Bili smo svaki put prebijani nakon dorucka, rucka i vecere. Nikada nisam toliko tucen. Za tri-cetiri meseca, JNA se toliko mnogo promenila… od JNA u Brckom koja nije htela da dopusti prebijanja, do JNA u Mitrovici koja nas je tukla. Bio je to koncentracioni logor unutar bivseg zatvora.”



Prilikom dodatnog ispitivanja, tuzilac Dermot Grum izneo je deo tretmana koji je Milosevic pokusao da rasvetli. Pre sledeceg intervjua za TV Novi Sad, njegovi cuvari su mu stavljali pistolj na slepoocnicu i u usta i pretili su mu da ce ga ubiti. Takodje, svedok je pretrpeo povrede bubrega od prebijanja tako da je urinirao krv. On je prisustvovao ubistvu coveka iz Samca koji je umro nakon sto je udaren u potiljak metalnim bokserom. Kada mu je Grum postavio pitanje da li su zatvorenici bili primoravani da vrse seksualne radnje, svedok je jednostavno odgovorio: “Da”.



Ahmet Zulic je uhapsen 18.juna 1992.godine u Sanskom Mostu. Mesec dana pre toga, JNA je napravila blokadu puta i paravojne formacije (“Beli orlovi”) su stigle iz Srbije. Gospodin Zulic je odveden u fabriku u kojoj je bio zatvoren sa otrilike 90 drugih ljudi u uslovima velike toplote i prenatrpanosti. Oni su bili redovno tuceni. Cetiri dana kasnije, on i jos otprilike 20 ljudi su odvedeni i prebaceni u Krivu Cestu. Vojnici JNA i predsednik lokalnog SDS-a su bili prisutni. Njemu su dali asov i naredjeno mu je da iskopa svoj grob. Kada je iskopao grob, cuo je ili video kako srpski vojnici kolju druge zatvorenike. Noz je prevucen i preko njegovog grla, i poceo je da krvari. Tada su mu stavili pistolj u usta i jos jedan na slepoocnicu. Kada je pistolj povucen nazad, slomio mu je prednje zube. Pucanj je ispaljen kroz njegovu kosu, ali mu je zivot postedjen zahvaljujuci intervenciji jednog cuvara. Dvojica drugih zarobljenika su takodje prezivela.



Gospodin Zulic dao je tri verzije ovog dogadjaja koje su se delimicno razlikovale: jednu pisanu u dnevniku koji je vodio skoro svakodnevno, drugu tokom svedocenja na ranijem sudjenju pred tribunalom, i trecu u svojoj izjavi za Kancelariju tuzioca 2001.godine. Pred sudom je izjavio da nije ponovo citao svoj dnevnik jer je to nesto “sto mi ne pricinjava zadovoljstvo”. On je objasnio razlike kako je to zabelezeno na pocetku ovog izvestaja. Na sudijama je da odluce da li su te nedosletnosti znacajne u odnosu na ukupan iskaz, s tim sto je njegovo obrazlozenje u potpunosti moguce.



Svedok je 7.jula zajedno sa drugima prevezen u srpski zatvorenicki logor na Manjaci. Zatvorenici su tesko tuceni pre nego sto su ukrcani u prenatrpano vozilo u kome je bilo veoma vruce. Nije bilo vode, a ljudi su preklinjali za pomoc, rekao je Zulic pred sudom. Osamnaestogodisnji mladic umro je u njegovom krilu. Kada su stigli, 18 do 20 tela su nepomicno lezala u kamionu. Neki su pokazivali znake zivota, ali su ostavljeni da umru u kamionu jer komandant logora nije zeleo da se s njima bakce.



Na Manjaci, gospodin Zulic je tesko premlacivan (do gubitka svesti), uskracivana mu je adekvatna ishrana (sa 90 kg telesne tezine tokom boravka je spao na 55 kg), video je dva ubistva i pretrpeo lom rebara i povrede glave. Oslobodjen je krajem novembra 1992.godine.



Iako nije bio toliko surov prema Zulicu kao sto je bio prema Tihicu, Milosevic je pokusao da izvuce sto je moguce vise iz cinjenice da je gospodin Zulic lagao u dve izjave koje je dao bosanskoj policiji. Na svedokov zahtev, sud je iskljucio za javnost deo sudjenja na kojoj je cuo svedokovo objasnjenje za to. On se pred sudom zakleo da je rekao istinu u svojoj izjavi za istrazioce Kancelarije tuzioca 2001.godine, kao i na sudjenju Brdjaninu. Milosevic je naveo deo njegovog ranijeg iskaza: “Rekli ste da je Vas dnevnik dugacak i da sadrzi podatke koje nisu u vasoj izjavi i da Vasa izjava sadrzi podatke koji nisu u Vasem dnevniku.” Zulic je odgovorio: “Vi mi postavljate pogresna pitanja ili pokusavate da kazete nesto pogresno. Ja ostajem kod onoga sto sam rekao sudijama. Dnevnik ne sadrzi ni 10% onoga sto mi se dogodilo u Sanskom Mostu. Drugo, ja nisam hteo da unesem mnoge stvari u dnevnik jer kad je to pisano niko nista nije znao o Hagu… Napisao sam na prvoj strani “Da nasi unuci ne zaborave”. Mnoge stvari nisam napisao zato sto nisam zeleo da moji unuci znaju sve sto se mi dogodilo. Bilo bi vise mrznje u njihovim srcima.”



Svedoci nisu ostavili sudu na ocenu sredjena svedocanstva. Pre ce biti da su njihova svedocenja malo zbrkana, ponekad kontradiktorna ili nepotpuna; jedan je lagao pod prinudom, drugi izostavio informacije da bi zastitio ljude. To su svedocenja onih koji su preziveli uzasne zlocine, cinjene tokom dugog vremenskog perioda dok su bili totalno bespomocni i kada su im goli zivoti u potpunosti zavisili od njihovih mucitelja. Sama cinjenica da su preziveli predstavlja cudo. To sto su dosli da svedoce pred tribunalom i svetskom javnoscu o svojim iskustvima iziskivalo je veliku hrabrost. Neko se moze nadati da to iskustvo nije bilo ponovna traumatizacija veceg stepena, vec mozda nesto sto je pruzilo dozu zadovoljenja zbog ucesca u traganju za istinom. Na kraju, oba svedoka su pruzila vredne dokaze sudu koji pokazuju ucesce Srbije u podsticanju rata i etnickog ciscenja u Bosni. To je znacajno dostignuce.
Frontline Updates
Support local journalists