Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SVJEDOKA ZAROBILE JEDINICE 'IZ SRBIJE'

Bosanski Musliman koji je prezivio veliki masakr tvrdi da je jedan od onih koji su ga zarobili rekao da njegova jedinica dolazi iz Srbije
By IWPR ICTY

Samo jedan dan nakon sto je general Vesli Klark (Wesley Clark) izjavio pred Tribunalom da je Slobodan Milosevic unaprijed znao da ce bosanski Srbi izvrsiti masakr nad Muslimanima u srebrenickoj enklavi, jedan mladic koji je prezivio taj zlocin potvrdio je pred istim sudom da su u operaciji, izvedenoj u srpnju/julu 1995., sudjelovale i jedinice iz Srbije.


Svjedoceci pod sifrom B-1401, mladic je ispricao kako se zatekao u koloni djecaka i muskaraca koji su se u blizini puta za Konjevic Polje predali srpskim snagama. Posto je opisao zarobljavanje, on je potvrdio da su se medju bosanskim Srbima nalazili i pripadnici jedinica koje su dosle iz Srbije.


Ispricao je kako je njegova grupa prebacena na jednu poljanu u selu Sandici, gdje im se jedan od vojnika koji su ih zarobili obratio rijecima: "Mi smo iz Srbije."


Pokazujuci jednog ranjenog Muslimana, dodao je: "Vidite li svoje drugove? Trebalo je da se predate ranije."


Ovo je u stvari prvo javno svjedocenje na kojem je potvrdjeno da su snage iz Srbije neposredno sudjelovale u srebrenickom masakru. IWPR je jos prosle godine dosao u posjed dokumenata na osnovu kojih se vidi da su u pitanju bile jedinice srpskog Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP).


B-1401 je ispricao i kako je vojnik lagao zarobljenicima, rekavsi im da ce biti smjesteni po hangarima i da nece dobiti veceru. Potom im je naredio da legnu na zemlju i vicu "Zivio kralj!"


"Smijao se, jer je znao sto nas ceka", rekao je B-1401.


U vrijeme izbijanja bosanskog rata, svjedok je imao samo 17 godina. U srpnju/julu 1995., kada su jedinice bosanskih Srba napale enklavu, on se, zajedno s ostalim muslimanskim muskarcima i djecacima, nasao pred izborom izmedju dvaju mogucnosti: da se zajedno sa zenama i djecom skloni u bazu Ujedinjenih naroda u Potocarima, ili da pobjegne u sumu. Buduci da nitko od njih nije imao povjerenja u snage UN-a, B-1401 je - zajedno sa svojim ocem, ujakom i ostalim muskim clanovima sire obitelji pokusao pobjeci.


Tako su se prikljucili koloni od 15.000 muskaraca, u kojoj se nalazilo 1.000-3.000 pripadnika bosanske vojske. Kolona se kretala ka teritoriji koja je bila pod kontrolom vlade. Nakon zestokih borbi, bosanske su jedinice probile srpski obruc na vise mjesta, ali su za sobom ostavile civile i jedan broj vojnika.


A kada mu je tokom unakrsnog ispitivanja Milosevic postavio pitanje koje se ticalo tog napustanja civila, svjedok je odgovorio: "Morali su da se sacuvaju. Da su poveli i nas, nitko ne bi prezivio."


Civili su noc proveli u sumi, pod teskom artiljerijskom paljbom. B-1401 je rekao da ih je sve obuzela panika i da su mnogi vec tada bili ranjeni ili ubijeni. Neki od njih su imali halucinacije, dok ih je nekolicina izvrsila samoubojstvo, odbijajuci pomisao na predaju. Tada se svjedok odvojio od svog oca, kojeg - kako kaze - vise nikada nije vidio.


Sutradan je granatiranje bilo ublazeno, a srpske su snage pozvale cjelokupno ljudstvo da se preda. I dok je jedan dio njih pobjegao jos dublje u sumu, vise ih je tisuca, podignutih ruku, krenulo prema onima koji su ih potom zarobili.


B-1401 je opisao i hod preko leseva, odnosno ljudskih tijela cija su lica i ruke bile raznesene granatama. Na Milosevicevo pitanje, svjedok je iznio procjenu po kojoj je u sumi bilo ubijeno otprilike 500 ljudi.


Nakon sto su od njih zahtijevali da predaju cjelokupno naoruzanje, ali i sve dragocjenosti i novac, srpski borci su ih sproveli do poljane u Sandicima. Tamo su pak bili utovarivani u kamione, da bi potom bili odvezeni u Bratunac, u kojem su citavu noc proveli po tim istim kamionima, bez hrane i vode.


Sljedeceg su jutra bili odvezeni u Zvornik, a potom u skolu u Petkovcima. Zatvorenici su bili potrpani u skolsku zgradu, gdje su vladali jos gori uvjeti nego u kamionima. Bili su primoravani da ponavljaju: "Ovo je srpska zemlja. Bila je i bit ce zauvijek." Do tada su vec toliko ozednili da su - prema rijecima svjedoka B-1401 - poceli piti vlastitu mokracu.


Nakon sto je pala noc, ljudi su redom izvodjeni u manjim grupama, dok bi oni koji su ostali unutra ubrzo zaculi pucnje. Vojnici su ubrzo poceli izvoditi i ostatak ljudi, vezujuci im ruke i trpajuci ih u kamione.


Svjedok je opisao kako je na svom stopalu u jednom trenutku osjetio lepljivu masu, te da je potom shvatio da se radi o velikoj gomili mrtvih tijela koja su lezala ispred skole.


Posle pet ili deset minuta voznje, kamion se zaustavio. Muskarci su izvodjeni u grupama od po troje, cetvoro ili petoro. Svaki put bi ostali nakon toga culi i pucnjavu. B-1401 je opisao i kako su neki pokusali izbjeci silazak s kamiona, s obzirom da su vec znali da ce biti pogubljeni. Po njegovim rijecima, mnogi su zarobljenici molili za malo vode.


B-1401 je ispricao kako se i sam pokusao sakriti. "Jednostavno, zelio sam zivjeti makar jos minutu ili dvije", rekao je on.


A kada je dosao red i na njega, vojnici su njegovoj grupi naredili da legne medju leseve.


"Sve se desavalo tako brzo", rekao je on. "Mislio sam kako cu ubrzo umrijeti i kako ce moje patnje biti okoncane, a da moja mama nikada nece saznati gdje sam."


A onda su, kako kaze B-1401, vojnici otvorili vatru. Pogodjen je u desni dio tijela. Ubijanje je potrajalo jos citav sat. Kada je sljedjeca grupa bila dovedena i potom ubijena, B-1401 je ranjen jos jednom, tada u lijevo stopalo. Kasnije je pogodjen i treci put. Bol koji je osjecao bila je tolika da je imao poriv zajecati i zelju da bude ubijen. Covjek koji je lezao do njega je u jednom trenutku to i ucinio, nakon cega su mu pucali u glavu.


Svjedok je izjavio da je njegovo stanje bilo toliko lose da nikada ne bi uspeo pobjeci da je kojim slucajem bio jedini koji to pokusava. Zajedno s jos jednim prezivjelim, on je puzao po polju koje je bilo prekriveno lesevima; zubima su jedan drugome odvezali ruke; nakon toga su se nekako domogli vrha brda.


Odatle su, sljedjeceg jutra, bili u prilici vidjeti zuti bager koji je kupio leseve i tovario ih u kamion. Radilo se o "vrlo velikoj gomili".


Zajedno sa spomenutim supatnikom, B-1401 se naporno probijao kruz sumu. "On je jedini koji zna koliko mi je bilo tesko", rekao je. "Nisam mogao dalje. Ostavio bi me, a onda bi se vratio i molio me da nastavim. Stravicno je boljelo." Nakon cetiri dana hoda, njih dvojica su konacno stigli na sigurnu teritoriju.


Milosevicev "prijatelj suda" (amicus curiae), Branislav Tapuskovic, pokusao je diskreditirati citavo ovo svjedocenje, ukazujuci na okolnost da svjedok, u nekoliko izjava koje je dao, nije na isti nacin opisao rane koje je zadobio. U jednoj je, tvrdi Tapuskovic, rekao da je pogodjen u desni dio grudi i podlakticu; u drugoj pak spominje da je bio pogodjen u zeludac.


B-1401 je odgovorio: "Vi od mene ocekujete iste recenice u svakoj izjavi. Bio sam pogodjen rasprskavajucom municijom. Kasnije su istrazitelji pregledali rentgenske snimke. Doslo je do rasprskavanja. Meci su se rasprsnuli. Rentgenski snimak je to pokazao."


Ljecnicki nalazi, ukljucujuci i rentgenski snimak, ukljuceni su u dokazni materijal.


Suci Patrik Robinson (Patrick Robinson) i Ricard Mej (Richard May) smatrali su da nema nikakvog osnova za ukazivanje na razlicitost izjava, buduci da su one date neposredno nakon sto je svjedok prezivio ogromnu traumu. Sudac Mej je istakao da sud raspolaze fotografijama rana, dok je sudac Robinson rekao kako nije uspio shvatiti smisao samog ispitivanja, izuzev ukoliko g. Tapuskovic pokusava nagovjestiti da B-1401 nije ni bio ranjen - u kom slucaju bi o tome trebalo da mu postavi direktno pitanje.


Iako se Milosevic uglavnom ponasa kao da je sudjenje farsa i kao da su skoro svi svjedoci lazovi, on je u slucaju B-1401 ipak zauzeo unekoliko "meksi" stav. "Ne zelim ni na koji nacin da vas povrijedim, imajuci u vidu kroz sto ste sve prosli", rekao je on na samom pocetku unakrsnog ispitivanja.


Tokom samog ispitivanja, Milosevic je nastojao nagovijestiti kako su mnogi Muslimani iz Srebrenice poginuli u borbi. Zato je svjedoku postavljao pitanja o koloni - koliko je u njoj bilo naoruzanih, koliko vojnika, i koliko ih je ubijeno u oruzanim sukobima.


Judith Armatta radi za Koaliciju za medjunarodnu pravdu (www.cij.org) pri Tribunalu u Hagu.