Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Svjedocenje o napadu na srpsko selo

Svjedok tvrdi da su Muslimani unistili i opljackali jedno srpsko selo
By IWPR ICTY

Sudjenje bivsem muslimanskom zapovjedniku Naseru Oricu nastavljeno je ovog tjedna svjedocenjem o muslimanskim napadima na jedno od srpskih sela u srebrenickom podrucju.


Dvojica svjedoka optuzbe govorila su kako je napadima na selo Bradjevina (nadomak rijeke Drine) u lipnju/junu 1992. u spomenutom podrucju prethodilo zastrasivanje srpskog stanovnistva od strane Muslimana.


Optuzba tvrdi da zrtve tih napada nisu bili pripadnici regularnih srpskih formacija, nego uglavnom slabo organizirani seljani koji su pokusavali obraniti vlastite domove.


Nasuprot tome, Oricevi branioci smatraju da su sela poput Bradjevine bila svojevrsna srpska vojna prethodnica, te da su stoga predstavljala i legitimne vojne ciljeve.


Svjedoci optuzbe – rodjaci Stanisa i Milenko Stevanovic – govorili su pred sudom kako su se napadi koji su izvrseni 21. i 27. lipnja/juna odigrali po scenariju koji je bio slican onome koji su vec iznijeli prethodni svjedoci.


Optuzba je u tom smislu iznijela tezu o Oricevom »planu od tri tocke«, koji je podrazumijevao prvo napade na sela, zatim pljacku i najzad spaljivanje citavih naseobina.


Dvojica svjedoka su ispricala kako su, nakon sto su zbog oruzanog napada pobjegli iz Bradjevine, sa stanovite udaljenosti bili u prilici vidjeti selo u plamenu.


Stanisa je rekao kako je, s jednog neobradjenog polja na nekih 200 metara od vlastite kuce, jasno vidio kako muslimanski napadaci kradu hranu i pokucstvo.


Svjedok je osim toga izjavio i da su im Muslimani potjerali stoku, ukrali ovce i poklali sve svinje, ostavljajuci ih da trunu na putu.


»Cim su opljackane, kuce su i zapaljene«, rekao je Stanisa, dodajuci da se nakon napada nije ni vracao kuci.


»Mogao sam otici jedino kao turist, da je vidim, ali nisam mogao ondje zivjeti«, izjavio je on. »Sve je bilo unisteno. Citavo selo je ispraznjeno i zaraslo u korov.«


Za optuzbu je vrlo vazno dokazati da su spomenuti napadi imali ozbiljne i trajne posljedice za same zrtve. Prema Zenevskoj konvenciji, rusilastvo ove vrste do odredjenog stupnja moze biti smatrano i kolateralnom stetom, pri cemu je kaznena odgovornost ipak neminovna ukoliko se procjeni da su devastacije nesrazmjerne u odnosu na cisto vojne aspekte akcije.


Tuzilastvo je pokazalo fotografije spaljenih skolskih zgrada, sumarskih i stambenih objekata, a sve u namjeri dokazivanja kako je destrukcija doista bila prekomjerna.


Obojica svjedoka su kao napadace oznacili uniformirane i naoruzane muslimanske vojnike.


Milenko je napad promatrao skrivajuci se u obliznjem zatonu, a napadace je opisao kao »muslimanske ekstremiste« koji su »imali jasan cilj –unistiti sve sto je srpsko«.


Svjedok je rekao: »Svi oni su bili napadaci, nezavisno od toga da li se radilo o zenama, starima ili mladima. Ubijali su, klali i unistavali.«


Od samog pocetka sudjenja, obrana medjutim tvrdi da su ljudi koje optuzba opisuje kao »napadace« zapravo bili civili koji su prvo – u sklopu plana o stvaranju etnicki ciste »Velike Srbije« – protjerani, da bi potom bili izlozeni opsadi i gladovanju.


Vec je potvrdjeno da su Muslimani u Srebrenici bili iznurivani i ubijani od strane srpskih snaga. Upravo je zbog toga 1993. to podrucje postalo »zasticenom zonpm« Ujedinjenih naroda: cilj je bio zastititi civilno stanovnistvo, te, slanjem humanitarne pomoci, sprijeciti masovnu glad.


Optuzba pak ostaje pri stavu da su Srbi bili izlozeni masovnom zastrasivanju od strane muslimanskog stanovnistva.


Stanisa je ispricao kako su Muslimani podigli barikade da bi sprecili prometovanje srpskih autobusa. Takodjer je napomenuo i kako je bio prinudjen odvesti svoju djecu u sigurnije selo.


Obrana, nasuprot tome, ostaje pri tezi da su muslimanske akcije zapravo predstavljale pokusaj stanovnistva da se zastiti od naoruzanih Srba. Barikade su, prema rijecima Oricevih branilaca, bile podignute kako u muslimanska sela ne bi ulazili srpski tenkovi.


U pokusaju da podrobnije docaraju atmosferu zastrasivanja, tuzioci su kao dokaz pokazali i fotografiju jednog iskasapljenog lesa. A posto Stanisa tvrdi da je bio ocevidac tog ubojstva, tuzilastvo se nada da ce na taj nacin i materijalno potkrijepiti njegovo svjedocenje.


Obrana pak tvrdi da takvi iskazi proturijece pisanim izjavama koje su svjedoci dali istraziteljima Tribunala, a po kojima Stanisa u vrijeme ubijanja cak nije ni boravio u selu.


Umjesto da pokusa otkloniti tu nesuglasnost, svjedok jednostavno porice da je ikada dao raniju izjavu. »Ne znam kako se moj potpis nasao tamo«, rekao je on.


S druge strane, Milenko je – usprkos tome sto je takodjer u ranijoj izjavi potvrdio da se njegov rodjak u vrijeme napada nije nalazio u selu – misteriozno izmijenio iskaz i sada takodjer tvrdi da je Stanisa bio na licu mjesta.


Branilac je stoga svjedoke optuzio da su se nakon dolaska u Hag dogovarali sta ce reci na svjedocenju pred Tribunalom. I suci su iznijeli slicne sumnje.


Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.