Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Svjedocenje Milosevicevog suradnika

Bivsi suradnik opisao je optuzenog kao suosjecajnog i odvaznog lidera koji je potlacenim Srbima sa Kosova vratio nadu.
By IWPR ICTY

Nakon sto mu je vraceno pravo na samostalnu obranu, bivsi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milosevic– pocevsi od ovog tjedna – ponovo je u sredistu paznje na svom sudjenju.


Prvi svjedok obrane kojeg je on saslusao poslije presude kojom je zalbeno vijece 1. studenoga/novembra povuklo prethodnu sudsku odluku da se optuzenom, iz zdravstvenih razloga, imenuje sluzbeni branilac, bio je Mihajlo Markovic – nekadasnji Milosevicev bliski suradnik i bivsi potpredsjednik njegove Socijalisticke partije Srbije (SPS).


Taj pedantno odjeveni osamdesetdvogodisnjak pocetkom devedesetih bio je ideolog SPS-a.


Radi se o jednom od najznacajnijih autora zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) – dokumenta koji je objavljen 1986. i koji je, prema navodima iz optuznice, posluzio kao ideoloska potka krvavog raspada Jugoslavije.


Buduci da je dvodnevno Markovicevo saslusanje prvo koje Milosevic obavlja, suci su iskoristili priliku da optuzenom prvo obrazloze pravila koja je duzan postivati.


»Nije vam dozvoljeno postavljanje sugestivnih pitanja«, upozorio ga je sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson). »Ne smijete sami iznositi dokaze, niti drzati govore.«


Medjutim, u sljedeca dva dana Milosevic je ipak uspeo prekrsiti svako od tih pravila: ne samo da su njegova pitanja uglavnom bila sugestivna, nego su se gotovo bez izuzetka pretvarala u prave politicke tirade.


Smisao Markovicevog svjedocenja trebalo je biti osporavanje one slike koju je o Milosevicu i njegovoj ulozi u bivsoj Jugoslaviji prethodno iznijelo tuzilastvo.


Ono je, naime, Milosevica opisalo kao vjestog manipulatora koji je »jahao« na valu tadasnjeg srpskog nacionalizma, koristeci se strahovanjima pripadnika vlastitog naroda u svrhe osvajanja i ocuvanja vlasti. Na drugoj strani, svjedok je ponudio sliku briznog i odvaznog lidera koji je Srbima u Jugoslaviji vratio osjecaj dostojanstva i nadu u politicke i ekonomske reforme.


Upravo bi tako, prema tvrdnji Hakeline Verijn Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart) – nizozemske pravnice koja vec dugo prati sudjenje – i Milosevic zelio biti zapamcen.


»Ono cime se Milosevic bavi nije izgleda obrana od optuzbi, nego vlastita politicka i povijesna rehabilitacija«, izjavila je ona za IWPR.


Markovicevo se svjedocenje uglavnom ticalo triju tema: Memoranduma SANU-a iz 1986., zloglasnog govora kojeg je Milosevic odrzao na Kosovu 1989., te politickog programa njegove partije (kojeg je svjedok i sacinio).


Markovic je sudu rekao kako je politicka i ekonomska kriza koja je bivsu Jugoslaviju zahvatila osamdesetih srpske akademike ponukala da sastave jedinstveni dokument – Memorandum iz 1986. – u kojem su iznijeli svoje vidjenje polozaja Srba.


U tom se dokumentu konstatira kako se Srbija, zahvaljujuci federalnom ustavu, nasla u podredjenom polozaju u odnosu na ostale jugoslavenske republike, posto je njenim dvama autonomnim pokrajinama – Vojvodini i Kosovu (koje ce ubrzo postati pozornica sukoba izmedju Srba i Albanaca) – bilo dato pravo veta na sve odluke.


Nacrt Memoranduma, koji je u javnost procurio 1986., krizu na Kosovu opisuje kao »fizicki, politicki, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovnistvom«, te u tom smislu poziva na promjenu ustava. Planiranim je izmjenama, prema Markovicevom priznanju, trebalo da bude izvrsena centralizacija jugoslavenske federacije, i to u trenutku kada su zapadne republike pozivale na dalje slabljenje veza izmedju federalnih jedinica.


Prema tvrdnjama optuzbe, doticni je dokument postao nesluzbena platforma nadiruceg srpskog nacionalizma, koji ce – podgrijavan od strane Milosevica – kasnije dovesti do izbijanja niza etnickih sukoba.


Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je ostao na stanovistu da je, usprkos tome sto je odrednica »genocid« u Memorandumu bila mozda »pretjerana«, taj dokument nacelno ipak predstavljao vjeran prikaz situacije u kojoj su se nalazili kosovski Srbi.


Svjedok je rekao i da su Srbi na Kosovu bili zlostavljani od albanske vecine, te da je Milosevic »bio jedini srpski politicar koji je pristao primiti ih i saslusati njihove muke«.


Markovic je potvrdio da je upravo Milosevic – premda nikada nije javno podrzao kontroverzni Memorandum – zaustavio »lov na vjestice« koji je tim povodom bio pokrenut.


Kada su ga tuzioci upitali je li »kao intelektualac« bio svjestan da bi prejake rijeci mogle »negativno utjecati na odnose s ostalim jugoslavenskim republikama«, Markovic je mirno uzvratio: »Istina se mora reci.«


A posto je tuzilastvo insistiralo da takav jezik stvara preduvjete da »jedan dio [stanovnistva] biva proglasen gradjanima drugog reda«, sto u kasnijoj fazi olaksava »cinjenje zlocina« nad tom grupom, Markovic je, vidno iznerviran, tuziocu rekao da mu »ne drzi predavanja«.


Opisujuci ondasnje raspolozenje srpske politicke elite, Markovic je istakao da je bila uobicajena podjela jugoslavenskih nacija na »konstitutivne« (tj. one koje su imale veca prava) i takozvane »manjine« (tj. one cija su prava bila znatno manja).


Kosovski su Albanci, kako je svjedok objasnio, u Srbiji imali status »manjine«. To znaci da nisu imali pravo na nezavisnost, koje je Srbima u Hrvatskoj i Bosni – po misljenju srpskog rukovodstva – kao pripadnicima »konstitutivnog« naroda bilo zajamceno.


Markovic je medjutim negirao da je drzavna politika ikada podrazumijevala nastojanje da se teritoriji koje su u Hrvatskoj i Bosni naseljavali Srbi prikljuce matici, a u cilju stvaranja »Velike Srbije«.


S druge strane, optuzba insistira na tome da je takav plan ipak postojao, te da je ozujka/marta 1989. Milosevic nacinio prvi korak u pravcu njegovog ostvarivanja, tako sto je organizirao usvajanje amandmana na Ustav Srbije, kojima je autonomija Kosova i Vojvodine prakticno bila ukinuta.


Svjedok je pak ponovio kako su tim izmjenama bili ukinuti samo »elementi suvereniteta«, dok je »autonomija« ocuvana. Tako je Srbija dobila isti status kao i ostale jugoslavenske republike – rekao je Markovic, napominjuci da je i kosovska skupstina svojevoljno podrzala ustavne amandmane.


Kada ga je tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) upitao sjeca li se da je kosovska skupstina na dan usvajanja amandmana bila opkoljena tenkovima, svjedok je odgovorio odricno.


Druga tema Markovicevog svjedocenja bio je govor koji je Milosevic odrzao tri mjeseca kasnije na Kosovu, a povodom 600. godisnjice povijesne bitke koja u svjesti mnogih Srba jos uvijek predstavlja izvor nacionalnog ponosa.


U tom govoru, Milosevic je vise od milijun Srba okupljenih na Gazimestanu (popristu spomenutog dogadjaja) upozorio da dolazi vrijeme novih »bitaka«, od kojih bi neke mogle biti i »oruzane«.


U svojoj uvodnoj rijeci, tuzioci su u veljaci/februaru 2002. tvrdili da je taj govor posluzio kao prekretnica u Milosevicevoj karijeri, buduci da je, »oslanjajuci se na nacionalizam«, on u toj prilici uspio zloupotrijebiti »narastajuce anti-komunisticko raspolozenje«.


No, optuzeni i njegov svjedok pokusali su osporiti tu tvrdnju, opisujuci govor na Gazimestanu kao »miroljubiv i pomirljiv«. Markovic je isticao da je Milosevic prije svega govorio o »potrebi za jedinstvom, nacionalnom ravnopravnoscu i tolerancijom«.


Tokom svjedocenja su i Milosevic i Markovic kao ilustracije svojih teza ponudili i opsirne navode iz Memoranduma.


Okrivljeni i njegov svjedok takodjer su pokusali dokazati da se stranka na cijem se celu Milosevic nalazio zapravo zalagala za izgradnju multietnicke Srbije. Markovic je u tu svrhu citirao i zapisnik s partijskog sastanka odrzanog u ljeto 1998. U pitanju je bio trenutak kada je na Kosovu upravo otpoceo onaj val nasilja koji ce – manje od godinu dana kasnije – dovesti do bombardiranja Srbije od strane NATO-a.


»Na Kosovu su vec bili poceli sukobi, ali je [Milosevic] rekao: ´Bez obzira na utisak koji ce to izazvati, moramo se zalagati upravo za takav pristup – nenasilje, uz postivanje principa ravnopravnosti nacionalnih prava´«, rekao je Markovic, dodajuci da se sustina SPS-ove politike na Kosovu ogledala u »punoj gradjanskoj i nacionalnoj ravnopravnosti«.


Milosevic je, pored ostalog, optuzen i za organiziranje kampanje masovnog i sistematskog progona Albanaca sa Kosova u proljece 1999. U tri odvojene optuznice – za Kosovo, Bosnu i Hrvatsku – njega se tereti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Dugo i podrobno saslusanje svjedoka u vise je navrata posluzilo kao uvertira za tipicno milosevicevske demagoske uzlete. Tako je okrivljeni, na primjer, rekao: »Profesore Markovicu. Principijelan i konkretan pristup pitanju nacionalne ravnopravnosti – znate li da je to sve vrijeme bila moja pozicija, koju sam zastupao sve vrijeme trajanja jugoslavenske krize, do samog njenog kraja?«


Na takva pitanja, svjedok bi po pravilu odgovarao potvrdno, pri cemu obicno ne bi iznio nikakav dokaz kojim bi te tvrdnje i potkrijepio. Suci su uglavnom sutjeli, prekidajuci optuzenog samo kada bi to zatrazio tuzilac.


Tako je nakon niza evidentno sugestivnih pitanja, Najs prekinuo Milosevicevo saslusanje Markovica, trazeci od sudaca da ga sprijece u pokusaju »navodjenja svjedoka«. Potonji se pojam u pravnoj terminologiji odnosi na ona pitanja koja u sebi vec sadrze odgovor i koja utoliko ne mogu biti relevantna za sud.


Markovic je pak uvrijedjeno uzvratio da njega Milosevic »ne moze navesti ni na sta«.


»Ja sam potpuno nezavisan od njega. Mi smo se razisli 1995.«, rekao je on, izazivajuci pomalo razdrazljivu reakciju suca Robinsona, koji ga je odmah prekinuo kako bi mu objasnio na sta se spomenuti pravni pojam zapravo odnosi.


Promatraci su saglasni da Milosevic u ulozi vlastitog advokata niposto nije ostavio dobar utisak, odnosno da je pokazao da mu nedostaje cak i »najelementarnije poznavanje kaznenog prava«.


»Ali, [njegovo je] pravo odabrati i takvu obranu«, upozorava Hakelina Verijn Stjuart. »A ako je to ono sto on zeli, onda mu to treba i dozvoliti, cak i kada to ide na njegovu stetu.


»Ja ga, medjutim, nikada ne bih imenovala za vlastitog branioca.«


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.