SVJEDOCENJE KOSOVSKOG ZASTUPNIKA

Ugladjeni kosovski parlamentarac Jakup Krasnici (Jakup Krasniqi) posljednji je u nizu veterana Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) koji se, na sudjenju svojim bivsim suborcima u Hagu, pojavio kao nevoljni svjedok optuzbe.

Krasnici je u sud stigao tek posto mu je poslan obavezujuci nalog (subpoena). Sa sobom je donio citavu gomilu papira uz pomoc kojih je namjeravao obraniti trojicu optuzenika.

“Cak i danas smatram da OVK . . . nije pocinila zlocine za koje se tereti”, rekao je on pred sudom. “I ne vidim niti jedan razlog da se njeni pripadnici nalaze na optuzenickoj klupi.”

Krasnici je svjedocio u postupku protiv Fatmira Ljimaja (Fatmir Limai), Isaka Muslijua (Isak Musliu) i Haradina Balje (Haradin Bala), koji su optuzeni da su, u razodblju od maja/svibnja do srpnja/jula 1998., upravljali okrutnim zatvorskim logorom Lapusnik. Radi se o mjestu gdje su Srbi i njihovi navodni albanski pomagaci bili izgladnjivani, premlacivani i ubijani.

Nekadasnji glasnogovornik OVK-a i danasnji visoki funkcionar Demokratske partije Kosova (DPK) odavao je – svakim svojim gestom – osobu izuzetno iskusnu u javnim nastupima.

Pedantno odjeveni i samopouzdani svjedok iskoristio je priliku da pokaze svoj talenat, a sve u nastojanju da obrani svoje suborce i dokaze da je citavo sudjenje politicki motivirano.

Tuzioci su, medjutim, s ociglednim zadovoljstvom saslusali njegovu nepokolebljivu podrsku svemu onome sto je jos od 1997. – kao i tokom citavog razdoblja koji je naznacen u optuznici – OVK cinila kao pokretac kampanje “likvidacije” Albanaca koji su bili osumnjiceni za suradnju s beogradskim rezimom.

Tokom veceg dijela zasjedanja odrzanog 10. veljace/februara tuzioci su insistirali da svjedok pojasni saopcenja OVK-a koja su u novinama na albanskom jeziku bila objavljivana pocevsi od kraja 1997. U tim se saopcenjima albanskim pobunjenicima pripisuju u zasluge ne samo napadi na srpske snage, nego i na Albance koji su navodno suradjivali sa Srbima.

Iz jednog od tih dokumenata, koji potice iz ozujka/marta 1998., tuzioci su izdvojili i pod lupu stavili recenicu koja glasi “Smrt neprijateljima i izdajnicima”.

Stavljajuci naocale da bi pogledao dokumentaciju, Krasnici je istakao kako su doticna saopcenja pisana u propagandne svrhe i da stoga ne mogu na sudu biti koristena kao dokazi koji se odnose na ono sto se zaista zbivalo na terenu.

No, vec i na sam spomen “kolaboranata”, svjedoka je obuzeo gnjev.

“[Srpski rezim] nije na Kosovu mogao funkcionirati samo uz podrsku policije i vojske”, rekao je on pred sudom. “[Taj] aparat je svoje pipke pustio u sve [oblasti] javne uprave. Kosovom se vladalo uz pomoc kolaboranata, onih koji su bili sluge policije i vojske.”

Svjedok je izjavio i da se OVK sa izdajnicima obracunavala na nacin koji joj se cinio najpodesnijim.

“OVK je stalno upozoravala [te] ljude da se uzdrze od takvih aktivnosti i da ne podrivaju oslobodilacki rat. U slucajevima kada bi takve osobe nacinile veliku stetu albanskom narodu . . . operativno krilo OVK-a [ih] je ubijalo”, rekao je on.

“Takvi ljudi nisu ni zasluzili bolju sudbinu, jer su bili sluge najzlocinackijeg rezima koji je u Evropi vidjen nakon Drugog svjetskog rata.”

A kada su ga tuzioci upitali kako je utvrdjivano tko je kolaborant, Krasnici je iznio stav da su svi koji su ubijeni zasigurno bili i krivi, napominjuci: “Cak su i djeca bila svjesna [toga] u selima u kojima su zivjela.” Odmah potom, Krasnici je potvrdio i da u to vrijeme nije postojao nacin da se protiv takvih osoba pokrene nekakav sudski proces.

Tuzioci pak tvrde da su etiketu izdajnika zaradili i mnogi od onih koji su se zapravo suprotstavljali srpskom rezimu, i to iz jednostavnog razloga sto su bili u poslovnom ili bilo kakvom drugom kontaktu s etnickim Srbima.

Krasnici se, na drugoj strani, protivi tome da se ovim aktivnostima OVK-a pridaje pretjerano znacenje.

“Truditi se oko toga da OVK bude [prikazana kao] vojska koja se bori protiv Albanaca, a ne protiv beogradskog rezima, znaci opirati se istini; sa stvarnim zbivanjima to nema nikakve veze”, rekao je svjedok pred sudom.

Medjutim, usprkos ogorcenom otporu svjedoka da na bilo koji nacin okrivi svoje bivse suborce, cini se da Krasnicijevo svjedocenje, barem za sada, mnogo vise ide u prilog optuzbi.

Postojanje kampanje protiv toboznjih izdajnika navode iz optuznice moze uciniti samo jos uvjerljivijim. Zahvaljujuci toj kampanji bit ce takodjer pokazano da su svi zlocini koji su se odigrali u Lapusniku bili cinjeni u sklopu “sireg ili sistematskog” napada na civilno stanovnistvo – sto pak predstavlja neophodan preduvjet da bi optuzeni uopce mogao biti osudjen za zlocine protiv covjecnosti.

Krasnici je govorio i o povijesti OVK, potvrdivsi tezu tuzilastva da se ta organizacija jos polovinom devedesetih razisla s glavnom strujom u Demokratskom savezu Kosova (DSK), i to zato sto je bila nezadovoljna taktikom pasivnog otpora. Tuzioci se nadaju da ce uspjeti dokazati kako su neke od otmica Albanaca koje je izvrsila OVK bile zapravo posljedica politickih nesuglasica.

Svjedok je takodjer potvrdio i danas relativno nespornu cinjenicu da je vec 1998. OVK imala generalstab, kao i da je funkcionirala na nacelu operativnih zona. U cilju dokazivanja optuzbi za ratne zlocine, tuzilastvo prvo mora pokazati da je pokret protiv kojeg se Beograd borio vec polovinom 1998. doista predstavljao, makar u najsirem smislu shvacenu – “organiziranu oruzanu silu”.

Krasnicijevo svjedocenje trebalo bi biti nastavljeno sljedeceg tjedna, kada ce i zastupnik okrivljenog takodjer biti u prilici ispitati svjedoka.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.