Svedokinja iz Omarske govori o „gomilama leševa“

Ona kaže da su žrtve uglavnom podlegle povredama od mučenja i premlaćivanja gvozdenim i drvenim predmetima.

Svedokinja iz Omarske govori o „gomilama leševa“

Ona kaže da su žrtve uglavnom podlegle povredama od mučenja i premlaćivanja gvozdenim i drvenim predmetima.

Friday, 28 October, 2011

Piše: Rachel Irwin iz Haga (TU br. 715, 28. oktobar 2011.)

Preživela zatočenica pritvorskog logora Omarska (Bosna) posvedočila je ove sedmice na suđenju Radovanu Karadžiću da joj je svaki dan počinjao time što je brojala leševe koji su tokom noći izbacivani.

„Moj dan u Omarskoj počinjao je brojanjem mrtvih ljudi koji su bili bačeni ispred Bele kuće“, kazala je anonimna svedokinja optužbe, koja je svoj iskaz dala uz digitalno iskrivljenje lika. Njena etnička pripadnost nije otkrivena za vreme javnog dela zasedanja, na kojem je ona bila predstavljena samo kao ne-Srpkinja.

Zbog toga što je već svedočila na dva ranija suđenja, transkripti sa njih su bili uvršteni u zapisnik, nakon čega je gotovo odmah moglo da počne Karadžićevo unakrsno ispitivanje.

Logor Omarska i takozvana Bela kuća već su bili tema na više suđenja pred Tribunalom. Sudije su u jednom slučaju utvrdile da su u Beloj kući pritvorenici bili besomučno premlaćivani i „mučeni jedni pred drugima“, kao i da su često bili ubijani. U prethodnim su presudama uslovi pritvora bili proglašeni „užasnima“, uz tvrdnju da je pritvorenicima davano veoma malo hrane i vode.

Kao neko ko je tokom rata bio predsednik samoproglašenog entiteta bosanskih Srba, Karadžić osporava prethodne navode. On je više puta ponovio da je Omarska, koja se nalazi na području grada Prijedora (severozapadna Bosna), bila samo „istražni centar“, u koji su ljudi bili dovođeni na ispitivanje nakon što su snage bosanskih Srba u maju 1992. zauzele to područje.

Tužioci tvrde da je Karadžić odgovoran za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog raseljavanja, koji su „doprineli ostvarivanju cilja – trajnog raseljavanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su polagali pravo bosanski Srbi“.

Okrivljeni se tereti i za planiranje i nadziranje opsade Sarajeva, koja je trajala 44 meseca i u kojoj je poginulo skoro 12,000 ljudi; kao i za masakr koji je nad oko 8,000 muškaraca i dečaka u julu 1995. počinjen u Srebrenici. Karadžić je uhapšen jula 2008. u Beogradu, nakon što je 13 godina proveo u bekstvu. Pred sudom se brani samostalno.

Karadžić je izrazio sumnju u skoro svaki aspekt svedokinjinog iskaza, da bi je potom pitao ko može da „potvrdi“ njenu izjavu u vezi sa leševima izvan Bele kuće.

„Kosturi iz masovnih grobnica to mogu da potvrde“, odgovorila je ona. „Razumete? Veliki broj masovnih grobnica bio je ispunjen [ljudima koji su bili pritvoreni u] Omarskoj.“

„Možete li nam opisati sva ubistva koja ste videli?“, pitao je Karadžić.

„Pa, uglavnom . . .“

„Ne, ne, ne“, umešao se Karadžić. Zatim ju je uputio kako da, „kao pravi svedok“, podrobno opiše svako ubistvo.

„O, kao pravi, zar ne?“, uzvratila je ona. „Dozvolite, ponekad je metak bio poklon, nagrada u Omarskoj. Pre no što bi ubili ljude, oni su stravično premlaćivali [zatočenike] različitim predmetima.“

„Gospođo, ja nemam vremena“, odgovorio je kratko Karadžić. „Ukoliko ste zaista preživeli ono što tvrdite, ja za Vas gajim veliko saosećanje.“

On je od nje još jednom zatražio da opiše ubistvo koje je videla „vlastitim očima“.

„U Omarskoj su ljudi uglavnom podlegali povredama [od] stravičnog mučenja i premlaćivanja gvozdenim predmetima svih vrsta“, kazala je ona. „Ljudi su mahom bili ubijani mecima iz puške ili pištolja, [ali] bi uglavnom umirali zbog toga što nisu mogli da izdrže mučenje.

„Tako da niste videli nijedno ubistvo“, ponovio joj je Karadžić.

„Videla sam mnoga“, uporna je bila ona.

Karadžić je ponovio prethodnu ocenu svedokinje, da su ljudi bili odvođeni i da ih više nikada nije videla.

„Ovu rečenicu ponavljaju mnogi svedoci, uključujući i Vas“, rekao je on. „Pokušavate li nešto da sugerišete time što kažete kako Vam je poznato da su ljudi bili oslobađani čak i pre avgusta [1992., kada je logor bio zatvoren]? Čim bi se dokazalo da je neka osoba nevina, ista osoba bi bila oslobađana.“

Svedokinja je odgovorila kako se seća samo toga da je jedna grupa zatočenika bila prebačena u drugi obližnji logor, Trnopolje. Dodala je i da je za vreme svog boravka u Omarskoj bila prinuđena da svakodnevno radi u restoranu, gde je pritvorenicima delila hranu.

„Veoma često bih primetila kako neki ljudi nikada ne uspevaju da dođu ni do tog jednostavnog obroka. Kad bi krenuli prema restoranu, morali bi da prođu kroz grupu stražara, koji bi ih tukli različitim predmetima, tako da nisu uspeli da dolaskom u restoran izbegnu fizičko zlostavljanje“, kazala je ona.

Ona „sumnja“ da su mnogi od onih koji nisu došli po svoj obrok bili „ubijeni tokom noći“ i ostavljeni kao „gomila leševa na proplanku izvan Bele kuće“.

Dodala je i da su, budući da se ljudi nikada nisu presvlačili nakon svog dolaska u logor, oni ponekad bili prepoznatljivi u „gomilama leševa“.

„Mi ćemo dokazati da ono što Vi pričate nije tačno“, uzvratio je Karadžić. „Je li bilo pojedinačnih oslobađanja ukoliko bi osoba bila [proglašena] nevinom?“

„Nisam sigurna oko toga“, kazala je svedokinja.

Ona je rekla i da, dok je boravila u Omarskoj, nije imala nikakvu predstavu o o tome za šta je optužena, ukoliko je uopšte bila optužena.

Karadžić je pak tvrdio da je ona bila „saslušana i potom puštena“.

„U koncentracionom logoru Omarska provela sam oko dva meseca, a potom otišla u drugi logor, Trnopolje“, odgovorila je svedokinja. „To nije zatvor, to je logor. O onome što sam preživela svedočila sam na ranijim suđenjima.“

„Pustite to, mi se bavimo pravnom stranom“, rekao je Karadžić.

„To nema veza sa bilo čim legalnim, to je logor, koncentracioni logor, u kojem su zaboravljena sva pravila – domaće zakonodavstvo, međunarodno zakonodavstvo – sve je to zaboravljeno“, kazala je svedokinja.

Suđenje se nastavlja iduće sedmice.

Rachel Irwin izveštava za IWPR iz Haga.

Frontline Updates
Support local journalists