SVEDOK SE PRISEĆA PROGONA MUSLIMANA U HERCEG-BOSNI

Univerzitetski profesor govori o nametanju hrvatske kulture i masovnom pritvaranju muslimanskih civila.

SVEDOK SE PRISEĆA PROGONA MUSLIMANA U HERCEG-BOSNI

Univerzitetski profesor govori o nametanju hrvatske kulture i masovnom pritvaranju muslimanskih civila.

Hrvatska kultura je bila nametnuta, a hiljade Muslimana pritvarano je u regionu Herceg-Bosne tokom rata u Bosni, tvrdi univerzitetski profesor sa tog područja koji je ove sedmice svedočio na suđenju šestorici lokalnih hrvatskih zvaničnika.



Profesor Fahrudin Rizvanbegović, i sam Musliman iz Stoca nadomak Mostara, prisetio se izloga ukrašenih slikama Ante Pavelića, vođe fašističkog režima koji su u Hrvatskoj uspostavili nacisti tokom Drugog svetskog rata. Profašističke pesme i hrvatski grb sa šahovnicom takođe su postali uobičajeni na tom području, rekao je on.



Kad je protestvovao zbog svega što se oko njega dešavalo, svedok je bio stavljen u kućni pritvor. Kasnije je bio zatočen sa hiljadama drugih Muslimana u logorima pod upravom Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koje je tokom rata imalo civilnu i vojnu vlast u Herceg-Bosni.



U tim objektima je, prema rečima svedoka, hrana bila oskudna, a zatočenici redovno premlaćivani i ponižavani.



Kao zvaničnici HVO-a, šestorica okrivljenih u ovom predmetu – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Čorić i Berislav Pušić – optuženi su da su imali ključnu ulogu u progona ne-Hrvata.



Sva šestorica se po 26 tačaka terete za zločine protiv čovečnosti, teške povrede Ženevske konvencije i kršenja zakona i običaja ratovanja.



Rizvanbegović se prisetio i vlastitog agitovanja protiv novog, pretežno hrvatskog uređenja, uspostavljenog u mostarskoj regiji tokom rata. Nedugo potom se našao u kućnom pritvoru. A onda ga je, jednog julskog jutra 1993., posetila vojna policija; imao je vremena samo da obuče farmerke, tene i majicu, prije nego što su ga odveli je u zatvorenički logor Dretelj – jedan od objekata koji se pominju u optužnici protiv šestorke.



Svedok tvrdi da su ga držali u zgradi sa betonskim podom, gde je pritvorenicima bilo toliko tesno da je jedini način da se ispruže bio da svi legnu na bok. „Ako smo želeli da se okrenemo na drugu stranu, morali smo svi da to učinimo istovremeno“, rekao je on pred sudom.



Hrana je bila ograničena na jedan obrok dnevno, koji se sastojao od malo hleba i čorbe koju je svedok opisao kao vodu sa „malo rezanaca ili nekoliko zrna pasulja u njoj“.



Osim muslimanskih pripadnika HVO-a i muškaraca starijih od 65 godina, logorsku populaciju činila su i deca. „Iz dana u dan su bila sve mršavija“, rekao je svedok, opisujući efekte koju je slaba ishrana imala na ove mlađe zatočenike. „Oči su im postajale sve veće, uši sve veće, dok im se sve ostalo smanjivalo.“



Jedan od izuzetno ponižavajućih aspekata života u pritvoru, rekao je on, bilo je to što su zatvorenici bili prinuđeni da obavljaju nuždu u kese i flaše, koje su, kad padne noć, bacali kroz razbijene prozore objekta u kojem su boravili.



No, degradacija ni tu nije prestajala. Ujutro bi se na vratima njihove zgrade pojavljivali stražari u pratnji komandanta logora. On bi podigao prst, a zatočenici su morali uglas da pevaju profašističke i anti-muslimanske pesme.



Svedok se prisetio i situacije u kojoj ga je jedan stražar za vreme obroka upitao šta drži u ruci. On je odgovorio da se radi o parčetu hleba. Ukorivši ga zbog upotrebe bosanske reči umesto hrvatskog ekvivalenta („kruh“), stražar ga je udarcem puške srušio na pod. Uperivši oružje u njega, stražar ga je naterao da gleda u sunce sve dok nije bio potpuno zaslepljen.



Rizvanbegović se prisetio i kako je čuo krike drugih osoba koje su bile fizički zlostavljane. Za jednog je zatvorenika rekao da je bio toliko pretučen da su mu usne bile natečene, oči nevidljive, a vrat širi od glave.



Svedok je govorio i o poseti logoru od strane delegacije u čijem se sastavu nalazio i Prlić, koji je bio predsednik HVO-a za vreme rata.



„Videli su na šta ličimo“, kazao je on o pripadnicima Prlićeve stranke. „Jedan pogled bio je dovoljan da shvate šta se tačno tamo dešavalo.“



Tokom njegovog boravka u Dretelju, Rizvanbegoviću je predočen i spisak sa imenima 64 osobe – uključujući i njegovo, kao i imena ostalih intelektualaca – koje je očito trebalo zadržati u pritvoru. Po njegovim rečima, svi sa tog spiska su završili u drugom pritvorskom objektu u Ljubuškom (nadomak hrvatske granice).



On sam je, kako smatra, u Ljubuški bio prebačen 23. septembra, nakon što je logor Dretelj bio zatvoren. Tamo su ga držali u mračnoj samici, gde je po vlastitoj proceni proveo nekoliko dana, da bi potom bio prebačen u prostoriju u kojoj je zajedno sa ostalim zatočenicima uživao taj luksuz da su im na betonskom podu bili prostrti dušeci.



Zlostavljanje se nastavilo i u Ljubuškom. Rizvanbegović je opisao incident kada je u njegovu samicu ušao čovek koji je počeo na njega vikati, a onda mu zabio pištolj u grlo, i to tako duboko da je svedok povratio. A kad je taj čovek naglo izvukao pištolj iz njegovih usta, usput mu je polomio i dva zuba. Videvši tragove povraćanja na svojim cipelama, Rizvanbegovićev mučitelj ga je udario oružjem u lice i izbio mu još nekoliko zuba.



Drugi svedok, nekadašnji pilot i pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, takođe je bio „beskrajno“ ponižavan. Prisiljavan da ruke širi poput krila i tako „leti“, naposletku bi se srušio od iscrpljenosti. U tom trenutku stražari bi nasrnuli na njega, udarajući ga nogama po licu.



Rizvanbegović je u Ljubuškom nekoliko puta bio saslušavan, pri čemu su pitanja koja su mu postavljana bila „gotovo potpuno beznačajna“. Kada je upitao za šta ga optužuju, njegov islednik je odgovorio da se radi o „rušenju ustavnog poretka Herceg-Bosne“.



Svedok je konačno oslobođen u decembru 1993., nakon što su se za njega založili porodica i prijatelji, uključujući i nekoliko Hrvata.



Sudije su ove sedmice saslušale i iskaz zaštićenog svedoka koji bio tinejdžer u vreme dok je u Bosnia besneo rat. On se prisetio kako su se pripadnici hrvatskih formacija smejali dok su spaljivali kuće po Stocu. Opisao je i kako je HVO 1993. proterao tamošnje muslimansko stanovništvo.



Pred kraj sedmice, tužilaštvo je izvelo i Seida Smajkića, najvišeg muslimanskog sveštenika na području Mostara. Smajkić je govorio o tome kako je HVO na vlast u Mostaru došao „vojnim pučem“, i potom proterao hiljade Muslimana iz njihovih domova.



Michael Farquhar je izveštač IWPR-a iz Londona.
Frontline Updates
Support local journalists