Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Suočavanje s prošlošću - težak zadatak za BiH

Neprihvatanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji prisutno je u svim zemljama u regionu, ali Bosna i Hercegovina trpi najteže posljedice.
By Mirza Ajnadžić, Ajdin Kamber
  • Bosniak women mourn victims of the Srebrenica massacre. (Photo: Adam Jones/Flickr)
    Bosniak women mourn victims of the Srebrenica massacre. (Photo: Adam Jones/Flickr)

Pišu: Mirza Ajnadžić i Ajdin Kamber iz Sarajeva

Kada je Haški tribunal nedavno izrekao 27-godišnju zatvorsku kaznu bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilu Perišiću za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac brzo je reagirao. Dan nakon izricanja presude, Šutanovac je srbijanskim medijima rekao da je presuda “preoštra” i da mu je žao Perišića.

“Mislim da je krajnje vrijeme da se završi sa svim tim optužnicama i presudama i da se okrenemo budućnosti, a ne da stalno otvaramo stare rane i razgovaramo o prošlosti”, rekao je Šutanovac.

Nedugo nakon što je dao ovu izjavu, nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije objavile su protestno pismo u kojem su njegove riječi nazvale “skandaloznim”.

Jedna od potpisnica ovog pisma, Jelena Milić iz Centra za euro-atlantske studije u Beogradu, kaže da ono što zabrinjava nije  samo prijedlog Šutanovca da se prošlost gurne pod tepih, već i činjenica da niko iz Vlade Srbije nije osudio njegovu izjavu.

Milić tvrdi da ovakav stav stvara ozbiljne sumnje u stav Beograda prema ratnim zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji.

“Ukoliko se vladajuće stranke ne ograde od ovakvih izjava, cijela ideja zbog koje su osnovani  lokalni sudovi za ratne zločine mogla bi biti ugrožena”, izjavila je Milić.

DA LI SE KROZ SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE UTVRDILA ISTINA?

Istraživanje UNDP-a pod nazivom “Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi”, koje je objavljeno u aprilu ove godine, pokazuje da velika većina stanovništva BiH smatra da rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine i dalje utiče na njihove živote.

Sudeći prema ovom izvještaju, “teret prošlosti najčešće je rezultat nepreciznog i nepotpunog poznavanja te prošlosti, jer većina ispitanika smatra da činjenice o ratnim događanjima nisu do kraja utvrđene”.

Ovaj izvještaj navodi i to da je poznavanje prošlosti preduslov da pojedinac ili grupa shvate šta se zaista dešavalo.

Stručnjaci smatraju da su suđenja za ratne zločine koja se održavaju u Haškom tribunalu i lokalnim sudovima najbolji i najpouzdaniji izvor činjenica o ratovima na Balkanu devedesetih. Ipak, istraživanje UNDP-a pokazuje da činjenice utvrđene na ovim suđenjima većina ljudi u BiH ne prihvata.

Na pitanje da li misle da su utvrđene relevantne činjenice o ratnim događanjima u BiH, 42,1% Bošnjaka i 35,3% Hrvata odgovorilo je pozitivno, dok je na isti način odgovorilo svega 15,6% Srba.

UNDP smatra da je razlog ovakvog stava rasprostranjeno mišljenje među Srbima da informacije o njihovim stradanjima, u odnosu na stradanje Bošnjaka i Hrvata, nisu obznanjene u dovoljnoj mjeri  ni u lokalnim sudovima, ni u Haškom tribunalu.

Do sada je Tribunal okončao postupke protiv 126 osoba optuženih za ratne zločine, dok se postupci vode protiv još 35 optuženih. Bosanski sudovi za ratne zločine presudili su u desecima predmeta, a hiljade njih tek čeka svoj red.

Iako je procesuiranje ratnih zločina izuzetno spor proces, mnogi vjeruju da je to jedini način da se ljudi na Balkanu primoraju na suočavanje sa nedavnom prošlošću. Međutim, većina promatrača u BiH slaže se u procjeni da su očekivanja od sudova za ratne zločine donekle  nerealna.

Zamjenik federalnog ministra pravde Goran Šimić tvrdi da ova suđenja trebaju biti samo jedan od mehanizama za uspostavljanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, jer ne mogu pružiti potpunu sliku o onome što se zaista desilo.

“Informacije koje dobijamo na suđenjima za ratne zločine možemo uporediti sa slagalicom. Ako imamo, recimo, 1700 predmeta ratnih zločina i dosad smo riješili malo više od 300, to znači da nam nedostaje još 1400 dijelova slagalice da bismo imali potpunu sliku. Mislim da bi bilo pretenciozno tvrditi da možemo tumačiti šta se uistinu dogodilo na osnovu ograničenog broja dijelova slagalice koje smo do sada sastavili”, izjavio je Šimić.

Aleksandar Trifunović, urednik popularnog medijskog portala Buka iz Banja Luke, smatra da je suočavanje s istinom o novijoj prošlosti najveći problem svih naroda u BiH koji su, u svojim glavama, još uvijek u ratu jedni s drugima.

„Način na koji se mi suočavamo s prošlošću je zapravo nastavak rata. Mi u drugima vidimo neprijatelje. Važno nam je samo ono što mi mislimo, a argumente druge strane smatramo napadom na ono za šta smo se borili i šta smo, navodno, branili“, kaže Trifunović.
Trifunović smatra da niti jedna od tri bivše zaraćene strane u BiH ne želi da se istinski fokusira na otkrivanje istine o onom što se desilo.

„Prava istina može povrijediti svakog od nas, na ovaj ili onaj način. Ali ta povrijeđenost, zapravo   katarza, neminovna je ako želimo pomirenje“, smatra on.

ULOGA NEVLADINIH ORGANIZACIJA U SUOČAVANJU S PROŠLOŠĆU

Mirsad Tokača, direktor  Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, tvrdi da su  državne institucije u BiH najodgovornije za neadekvatne napore na polju suočavanja sa  prošlošću, ali da i nevladine organizacije snose svoj dio odgovornosti.

“Nevladine organizacije u BiH su polarizirane i pod jakim uticajem politike. Mali je broj nevladinih organizacija koje se na ozbiljan način bave problemom suočavanja s prošlošću, a da pritom ne diskriminiraju žrtve na osnovu njihove etničke pripadnosti”, rekao je.

Edita Čolo iz Catholic Relief Services (CRS) kaže da je “samo nekoliko nevladinih organizacija u BiH u potpunosti nezavisno od vlasti i politike”.

“Kao rezultat takve situacije, nevladine organizacije često ne mogu uspješno sarađivati”, dodala je ona.

DIJALOG KAO INSTRUMENT POMIRENJA

Melina Sadiković iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu smatra da je utvrđivanje činjenica važno, ali da je još važnije razumijevanje uzroka koji su doveli do nasilja u nekom društvu, kako bi se mogli osuditi njegovi počinioci.

“Kad bismo više energije uložili u razgovor i razumijevanje jedni drugih, postigli bismo mnogo više i bili bliže istini”, kaže ona.

“Otkrivanje informacija i činjenica o ratu nikada nije završen process. Svakako treba govoriti o ratnim  iskustvima, ali i tražiti pravi način komunikacije. Na žalost, uvijek će biti manipulacija i slobodnog tumačenja utvrđenih činjenica”.

Sabina Čehajić Clancy, profesorica političke psihologije na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju, provela je istraživanje pod nazivom “Istina i pomirenje”, koje se bavi psihološkim aspektom priznavanja zločina i otkrivanja istine u bosanskom društvu.

Kroz svoje istraživanje, koje provodi na prostorima Bosne i Hercegovine posljednjih osam godina,  Čehajić Clancy zaključila je da je veoma mali broj ljudi voljan da učestvuje u diskusijama o ratnim zbivanjima. Još je manji broj spreman priznati da su pripadnici njihovog naroda počinili zločine.

“Razlog za ovakav stav je to što se ljudi previše identificiraju sa svojom etničkom grupom. Zato većina  građana BiH osjeća snažnu psihološku potrebu da brani taj svoj imidž i identitet braneći one koji su optuženi za ratne zločine”, kaže Čehajić Clancy.

Dodala je da su zbog toga ljudi spremni učiniti sve što je moguće kako bi izvrnuli prošlost kroz opravdavanje i racionaliziranje zločina, te dehumaniziranje pripadnika  druga dva naroda.

Čehajić Clancy kaže da je njeno istraživanje pokazalo da je najvažniji instrument pomirenja dijalog. Ona ističe da su pripadnici različitih naroda koji redovno međusobno komuniciraju mnogo spremniji na pomirenje od onih koji imaju ograničen kontakt s drugima.

“Ovaj je kontakt veoma važan. Izolacija i etnička homogenizacija cijelo društvo vode unazad”, tvrdi ona.

KAKO DALJE

Bosanske vlasti odavno su svjesne da sama suđenja za ratne zločine neće biti dovoljna da se dođe do istine o ratnim zbivanjima i da se potakne proces pomirenja. U januaru 2010. godine, bosanska vlada, u saradnji sa UNDP-om, počela je raditi na državnoj Strategiji tranzicijske pravde.

Grupa od 15 predstavnika državnih institucija, civilnog društva i nezavisnih stručnjaka dobila je zadatak da razvije državnu strategiju za oporavak od konflikta i  kršenja ljudskih prava početkom devedesetih. Očekuje se da će ova strategija tretirati društvene i ekonomske posljedice ovih kršenja tako što će odgovoriti na potrebe društva i vratiti povjerenje građana u državne institucije.

Nacrt strategije trebao bi biti završen u narednih nekoliko sedmica, a  nakon što se prikupe prve reakcije i naprave eventualne izmjene, strategija će biti poslana Vijeću ministara BiH na usvajanje.

Bosanske vlasti i UNDP nadaju se da će primjena Strategije tranzicijske pravde, koja će upotpuniti Strategiju o procesuiranju ratnih zločina u BiH, predstavljati ključni doprinos u izgradnji povjerenja javnosti u proces pomirenja.

„Slabo prihvatanje javnosti čak i uspješnih zvaničnih projekata utvrđivanja istine predstavlja još jedan razlog da se nastavi tragati za konsolidiranim pristupom kazivanju istine“, navodi se u UNDP-ovom izvještaju.

Čehajić Clancy kaže da implementiranje procesa i strategija čiji je cilj poticanje pomirenja mora biti zajednički trud, ukoliko se želi postići uspjeh.
“Svi, od civilnog društva do obrazovnog sistema i državnih institucija, moraju aktivno učestvovati u svim procesima koji će pomoći Bosni i Hercegovini da se suoči sa svojom prošlošću”, kaže ona.

Mirza Ajnadžić i Ajdin Kamber su obučeni novinari IWPR-a iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije.