Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SRPSKI PRLJAVI RAT

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 309, 14-18 april 2003)
By IWPR

Izgovorena sifra omogucila bi joj uspostavljanje direktne veze s Frankom Simatovicem "Frenkijem", zapovjednikom Crvenih beretki.


To je bilo sasvim dovoljno. Simatoviceve Crvene beretke predstavljale su najelitniju Milosevicevu jedinicu, koja je djelovala u sklopu njegove tajne policije, odnosno Resora drzavne sigurnosti (RDB).


"Arkan je cesto govorio da bez naredjenja drzavne sigurnosti Tigrovi [njegove jedinice] ne idu nikuda", izjavila je ovog tjedna pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine njegova tajnica.


Milosevic pak uporno insistira da kao predsjednik Srbije, ni na koji nacin nije utjecao na ratna zbivanja u susjednoj Bosni.


Dokazi koji su ovog tjedna izneseni pred sudom nagovjestavaju da je taj utjecaj ipak postojao, te da je Milosevic zapravo vodio vlastiti tajni rat, u kojem su istaknutu ulogu odigrali Arkanovi vojnici.


Simatovic je bio osoba koja je Arkanu davala zadatke, organizirala prijevoz pripadnika njegove formacije i slala im velike kolicine novca. Radilo se o milijunima njemackih maraka, upucivanim u tajne baze. Tuzilastvo je postiglo veliki uspeh time sto je Arkanovu tajnicu nagovorilo da svjedoci.


Ona je svjedocila tajno. Zastori su spusteni kako bi je zastitili od stampe, gledaoci su mogli vidjeti samo njen izoblicen lik, a ime joj nije ni spomenuto. Svjedocila je kao B-129.


Vrlo brzo postalo je jasno zbog cega je ovakvom svjedoku neophodna zastita. Naime, B-129 je u potpunosti razotkrila mrezu koju je Milosevic navodno koristio za izvrsavanje ratnih zlocina.


"Cim bih izgovorila rijec ´Pauk´ bila bi uspostavljena veza s Frenkijevim uredom", izjavila je ona pred sudom. "Postojala su dva telefonska broja. Jedan telefon bio je povezan s njegovim [Simatovicevom] uredom, u kojoj se nalazila njegova tajnica Sladjana. Drugi broj bio je sluzbeni broj Drzavne sigurnosti Republike Srbije."


To je bila polazna osnova tajnih operacija u Bosni. Sluzbeno, Milosevic nije imao nikakve veze s ratom koji je tamo bjesnio: on je bio predsjednik Srbije. Ali nesluzbeno, on je - prema rijecima tuzilaca - upravljao ratom posredstvom RDB-a, koji je izdavao naredjenja i slao novac Arkanovoj paravojsci.


Posao tajnice bio je da vodi kancelariju Arkana kao zapovjednika paravojne formacije Srpska dobrovoljacka garda, koja je bila poznatija pod nazivom Tigrovi. Vecina pripadnika te jedinice potjecala je iz Srbije. Tokom 1992., Tigrovi su prednjacili u etnickom ciscenju Bosne. Godine 1993. osnovali su i vlastitu bazu, ali ne u Srbiji, nego u Erdutu (koji se nalazio u dijelu Hrvatske pod srpskom okupacijom). Tako su mogli tvrditi da nemaju nikakve veze sa Srbijom.


To su, u stvari, bili kljucni Milosevicevi ljudi. Kada je izbila kriza u Bosni, Milosevic se okrenuo upravo Tigrovima. Svjedokinja je opisala jednu operaciju prilikom koje su oni bili poslani da pomognu Fikretu Abdicu - muslimanskom odmetniku koji se u bihackom dzepu sukobio s pretezno muslimanskom vojskom.


Abdic je bio u nevolji - vladine snage pritisle su njegove trupe, pa se on obratio za pomoc Milosevicu. Ali Milosevic mu nije smio otvoreno pomoci: Beograd je, uostalom, bio pod sankcijama i granice Srbije nadgledali su pripadnici UN-a. Zemlja je bila skoro u potpunosti odsjecena od Zapada. Postojale su sumnje da Milosevic upravlja ratom u Bosni, ali nitko nije bio u stanju to i dokazati.


"Drzavna sigurnost bi, tamo gdje nije bilo dovoljno ljudi za front, uzimala pripadnike Srpske dobrovoljacke garde", rekla je B-129. A cinjenica da su Tigrovi pod izravnom zapovjedi RDB-a drzana je u najstrozoj tajnosti.


Zajedno s Tigrovima su na ratiste bili upucivani i pripadnici Crvenih beretki. Svima njima bila su dana uputstva da s ubijenih saboraca ili u slucaju da budu zarobljeni skinu oznake jedinica kojima su pripadali. Cak je i zapovjedniku Arkanu bilo zabranjeno predvoditi svoje ljude, kako ga na ratistu ne bi prepoznali.


Umjesto njega za neposrednu zapovjed na terenu bio je zaduzen Milorad Lukovic, poznatiji pod nadimkom Legija. "Arkan nije isao na teren jer je vecina ljudi znala kako izgleda", rekla je ona. "Zato ih je predvodio Legija."


Rijec je o krunskom dokazu: Legija je kasnije postao zapovjednik Crvenih beretki. On se trenutno nalazi u bjegu, jer je u Srbiji optuzen za ubojstvo premijera Zorana Djindjica.


Spomenute jedinice u bihackoj su operaciji napale bosanske snage u okolini Velike Kladuse. Dvojica pripadnika Tigrova tom su prilikom poginula.


Vec je sam ulazak u Bosnu predstavljao prilican problem. Patrole UN-a nadgledale su sve mostove preko rijeke Drine, koja razdvaja Srbiju i Bosnu. Ali RDB je Arkanu pomagao tako sto ga je snabdijevao specijalnim registarskim tablicama Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP). Sve sto je Arkan trebalo uciniti, bilo je da spomenute tablice prikaci na bilo koje svoje vozilo. Pripadnici UN-a svaki bi ga put pustili da predje granicu.


A bilo je i novca: jer, Milosevic je bio zahvalan. Stovise, vrlo zahvalan. Tajnica je potvrdila da su Tigrovi bili isplacivani u njemackim markama, koje su stizale u vrecama i u iznosima koji su nekada dostizali 3-4 milijuna. Njen posao bio je pripomoci u brojanju.


"Gotovina je u stab stizala iz Beograda, iz drzavne sigurnosti", rekla je ona. "Novac je isporucivan desetak puta, u iznosima od tri do cetiri milijuna njemackih maraka. Zato smo ja i jos nekoliko osoba bile zaduzene za [njegovo] brojanje."


Njihov posao je bio pripremiti koverte s vojnickim placama. U svakoj koverti nalazilo se po 1.500 maraka - koliko je iznosilo mjesecno primanje. U to vrijeme, spomenuta suma bila je nevjerojatno visoka: obicni srpski vojnici zaradjivali su otprilike pet maraka mjesecno u dinarskoj protuvrijednosti.


"Novac za vojnike u Erdutu stavljali bismo u koverte", rekla je tajnica. "Ostatak je stavljan u Arkanov sef. Ponekad bi Arkan osobno donosio novac. Samo bi mi rekao da je donio pare iz RDB-a i da je na meni da organiziram brojanje i osiguram da vojnicima u Erdutu stigne placa."


Ali, nije samo RDB pruzao podrsku Tigrovima. To je cinila i Vojska Jugoslavije (VJ). Sluzbeno je, naravno, u pitanju bila vojska savezne drzave, nad kojom predsjednik Srbije nije imao nikakvu kontrolu. A zapravo je, prema rijecima tuzilaca, ta vojska slijedila Miloseviceva naredjenja: stovise, pomagala mu je u vodjenju prljavog rata u Bosni.


"Gardi je vise puta bilo receno da se obrati njemu osobno", odgovorila je tajnica na pitanje o generalu VJ-a, Dusku Loncaru, koji je predvodio snage u okolini Erduta. "On nas je snabdijevao oruzjem, gorivom, a djelomicno i novcem."


Ostatak novca pribavljao je Arkan, koji je imao kontrolu nad svercerskim kanalima. Te poslove je, prema rijecima njegove nekadasnje tajnice, obavljao u suradnji s Abdicem.


Pa ipak, jos jedna ispostava jugoslavenske vlade pomagala je Arkanu da u zemlju prokrijumcari alkohol i cigarete. U pitanju je - tvrdi B-129 - carinska sluzba.


Erdut je predstavljao jednu od najkomfornijih baza, ali je u njoj vladala vrlo stroga disciplina. Tajnica se sjeca da je u dva navrata prisustvovala kaznjavanju pripadnika Tigrova koji su prekrsili Arkanovo strogo pravilo zabrane tocenja alkohola unutar baze i koji su zbog toga bili isibani. Rekla je i da je Arkan, zajedno s Abdicem i RDB-om, upravljao zatvorom u Velikoj Kladusi, gdje je "vecina zatvorenika podlegla povredama od batina".


Da su Tigrovi vrlo vazni postalo je ocigledno tek 1995., kada je Arkan priredio vjerski obred darivanja svecanih pistolja svojim starjesinama.


Nakon toga neke od tih starjesina odvezle su se iz Hrvatske kolima u Srbiju. Na putu za Novi Sad, zaustavila ih je prometna policija. Pronasla je oruzje i sve te lica, koje su nominalno bili civili, smjestila u zatvor.


Sljedeceg dana od tajnice je bilo zatrazeno da stupi u vezu sa Simatovicevim kabinetom, kako bi zatvorenici bili oslobodjeni. Prometnoj policiji nakon toga bilo je receno da zaboravi na zakon. Svi ljudi su pusteni, ali je policija zadrzala njihovo naoruzanje.


Medjutim, uslijedio je jos jedan poziv. A onda je, dva dana kasnije, srpska policija sama donijela oruzje u Arkanov ured - sto je i za one koji u to prethodno nisu vjerovali predstavljalo dokaz da su Tigrovi u Milosevicevoj Srbiji vrlo utjecajni.


Boravak u Arkanovom uredu njegovoj je tajnici pruzao mogucnost da iznutra stekne uvid u operacije u kojima su sudjelovali Tigrovi. Ona je, pored ostalog, cula i vojnicke price o tome kako su tokom tih operacija Muslimani bili ubijani ili muceni.


Milosevic pak nije imao izbora: osporio je sve iznijete dokaze. Optuzio je svjedokinju da su joj drugi srocili sudski iskaz, isticuci kako je malo vjerovatno da se itko moze s takvom preciznoscu sjecati dogadjaja od kojih je proteklo toliko vremena. Ona je odgovorila da su uzasi kojima je bila izlozena bili toliki da ih nije bilo moguce zaboraviti.


Dokazi koje je iznijela mogli bi se pokazati kao najvazniji od svih koji su do sada predoceni. Naime, tuzioci su vec dokazali da su srpske snage u Bosni pocinile veliki broj ratnih zlocina. A ovo svjedocenje im je osiguralo ono sto su prizeljkivali: potvrdu o postojanju veze izmedju zlocina na jednoj i Milosevica - koji je u to vrijeme boravio u dalekom Beogradu - na drugoj strani.


Ni B-129 nije svjedocila o samom Milosevicu: njeno svjedocenje sa zlocinima povezuje Simatovica i posredno Jovicu Stanisica, kao tadasnjeg nacelnika RDB-a. Raniji su svjedoci medjutim potvrdili da je Stanisic sve vrijeme predstavljao Milosevicevu desnu ruku.


Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.