SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ STAKIC
Obrana je podnijela zalbu na duzinu dosudjene kazne, dok tuzilastvo tvrdi da je ta kazna suvise blaga
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ STAKIC
Obrana je podnijela zalbu na duzinu dosudjene kazne, dok tuzilastvo tvrdi da je ta kazna suvise blaga
Na saslusanju koje je ovoga tjedna odrzano u zalbenom postupku – pokrenutom nakon sto je Milomiru Stakicu izrecena najteza (dozivotna) kazna za zlocine protiv covjecnosti – obrana je iznijela stav da je dosudjena kazna u neskladu s presudom, dok je optuzba insistirala na tome da bi okrivljenog trebalo proglasiti krivim i za genocid.
Kao nekadasnji lijecnik i prvi covjek grada Prijedora, Stakic je pred sudom izjavio: „Nikad nisam pocinio, naredio, niti opravdao bilo koji zlocin koji se desio bilo kada.“
On je proglasen krivim za zatiranje, ubojstva, progone i deportacije – jer je u vrijeme dok je bio predsjednik opcine Prijedor predstavljao vrhovnu vlast na citavom njenom podrucju.
Sudsko vijece je ocijenilo da je u Prijedoru i okolini ubijeno oko 1.500 pripadnika nesrpskih nacionalnosti; da su se silovanja, seksualni zlocini, premlacivanja i mucenja redovno desavali; te da je za samo dva mjeseca, tokom kolovoza/augusta i rujna/septembra 1992. godine, s tog podrucja bilo deportirano najmanje 20.000 ljudi.
Stakic je bio clan lokalnog kriznog staba. Radi se o ratnom organu vlasti, koji je pored ostalog osmislio, organizirao i nadzirao rad triju zloglasnih pritvorskih centara na sjeverozapadu Bosne – Omarske, Trnopolja i Keraterma.
Stakic je optuzen zajedno s jos dvojicom, sada vec pokojnih clanova kriznog staba – bivsim sefom prijedorske policije, Simom Drljacom (koji je ubijen prilikom pokusaja hapsenja), te bivsim upraviteljem bolnice, Milanom Kovacevicem (koji se ubio u zatvoru).
Njih trojica su optuzeni kao sudionici „zajednickog zlocinackog poduhvata“, ciji je cilj bilo stvaranje drzave u kojoj bi zivjeli svi Srbi. Sudsko vijece je potvrdilo da je cilj kriznog staba bilo otklanjanje svega sto je, pogotovo s muslimanske strane, stajalo na putu osnovnom naumu da nesrpsko stanovnistvo bude protjerano s teritorija opcine Prijedor.
Medjutim, Stakic prvostupanjskom odlukom sudskog veca nije proglasen krivim i za najtezu optuzbu – genocid ili suucesnistvo u genocidu. Sud je, naime, procijenio kako nisu izneseni nesporni dokazi o postojanju „nedvosmislene namjere da se, u cjelini ili djelomicno, unisti izvjesna grupa ljudi“.
Pred zalbenim vijecem, optuzba se zalozila za preispitivanje prvostupanjske presude kojom je 31. srpnja/jula 2003. Stakic oslobodjen optuzbe za genocid.
Krizni stab je – kako navodi tuzilastvo – prvi i u najvecoj tajnosti primio naredjenje s vrha o osnivanju logora.
Tuzioci napominju da je upravo element tajnosti predstavljao jasan signal da ce neminovno uslijediti ubijanja i mucenja.
Stakic se postarao da policija i vojska uzivaju potpuni imunitet: pritom je, po misljenju tuzilaca, sve vrijeme bio svjestan da ce se dogadjati ubojstva.
Tuzioci su takodjer naveli da je Stakic pridonio tome da srpska vlast u Prijedoru bude uspostavljena „po svaku cijenu“, s obzirom da je aktivno sudjelovao u masovnom raseljavanju nesrpskog stanovnistva. Po njihovoj tezi, buduci da je znao da ce doci do ubijanja, Stakic je prakticno i nastojao da se ona dogode.
„On je proglasen krivim zbog svog tadasnjeg ponasanja“, rekao je tuzilac Mark Mekevan (Mark MacEwan). „Stoga je on i osobno odgovoran za zlocine koji su se u to vrijeme desavali u Prijedoru.“
Mekevan je istakao i da Stakic, kao vodeci lokalni duznosnik, nikada nije ni pokusao pred lice pravde izvesti one koji su neposredno odgovorni za smrt oko 1.500 ljudi, koliko ih je poginulo u logorima; da nikada nije pokrenuo istragu o onome sto se desilo; te da je cak odbio javno priznati da su zlocini uopce i postojali.
Potom je nastupila obrana, koja se usprotivila kako prvostupanjskoj presudi kojom je Stakic proglasen krivim, tako i naknadnoj argumentaciji tuzilastva u vezi sa zlocinom genocida.
Branioci su prvo konstatirali da Stakic nikada nije posjetio niti jedan od logora. Advokat Dzon Ostojic (John Ostojic) takodjer je postavio i pitanje da li znati za zlocine ujedno znaci i podrzavati ih: „Tuzilastvo bi moralo dokazati da je okrivljeni sebi zaista predocio sliku smrti.“
Ostojic se usprotivio i nacinu na koji je tuzilastvo u prvostupanjskom postupku koristilo pojam zajednickog zlocinackog poduhvata, tvrdeci da se radi o „svojevrsnoj mrezi u koju biva uhvacen svatko tko se zatekne na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme i s pogresnom etnickom pripadnoscu“.
Kada je rijec o optuzbi za genocid, branioci smatraju kako je – s obzirom da sudsko vijece nije potvrdilo postojanje namjere ubijanja – „oslobadjajuca presuda ispravna“.
Obrana je, medjutim, isti argument iskoristila i povodom onih optuzbi za koje je Stakic proglasen krivim, tvrdeci da nije trebao biti osudjen za zlocin zatiranja, koji takodjer iziskuje postojanje namjere.
I konacno, obje strane su se izjasnile i o dozivotnoj zatvorskoj kazni, koja je – u vrijeme kada je 2003. godine saopcena, prvenstveno zbog toga sto Stakic ipak nije bio proglasen krivim i za genocid – izazvala prilicno iznenadjenje medju promatracima u Tribunalu.
Za sada je samo jedan haski optuzenik osudjen za zlocin genocida. Radi se o generalu bosanskih Srba, Radislavu Krsticu, koji je 2003. proglasen krivim za sudjelovanje u srebrenickom masakru. Nakon zalbenog postupka, Krsticu je – u ozujku/martu 2004. – kazna, s 46, smanjena na 35 godina.
Tuzilastvo tvrdi da je kazna koja je u prvostupanjskom postupku izrecena Stakicu pravedna, imajuci u vidu tezinu zlocina i njegovu ulogu u njima. Stoga je ponovilo teze koje je vec iznijelo i zalozilo se za obustavu dalje rasprave o tome, posto je prvostupanjska presuda sudskog vijeca, kako tvrdi, adekvatna.
Obrana je pak konstatirala da je kazna potpuno neproporcionalna stupnju Stakiceve umijesanosti u zlocine, nazivajuci nacelo kojim se sudsko vijece rukovodilo – „krivicom po asocijaciji“.
Ostojic je dodao i da je Stakiceva uloga ipak bila indirektna, te da izuzev njega vise nije optuzen niti jedan drugi clan kriznog staba.
„Zar mu samo zato sto je lijecnik treba izreci najtezu kaznu?“, upitao je on. „Zar cemo ljude, zavisno od njihovog obrazovanja ili profesionalnog opredjeljenja, smatrati u razlicitoj mjeri odgovornima?“
Na kraju ovotjednog zasjedanja, oglasio se i Stakic. On je i pred zalbenim vijecem ponovio kako nikada nije cinio diskriminaciju na temelju nacionalne pripadnosti, dodajuci: „Jedina razlika koju priznajem jeste razlika izmedju dobrih i losih ljudi.“
Odluka zalbenog vijeca bit ce naknadno objavljena.
Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.
