Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Svjedokinja govori o silovanjima i mucenjima koja su cinili bosanski Srbi
By Helen Warrell

Na sudjenju ratnom zapovjedniku Srebrenice, Naseru Oricu, ovoga je tjedna saslusana svjedokinja koja je opisala kako su je – kao petnaestogodisnjakinju – silovali i mucili bosanski Srbi tokom boravka u zatvorskom centru.


Edina Karic iz zaseoka Lasovac (istocna Bosna) takodjer je opisala i kako su ostali muslimanski zatocenici iz srpskog logora bili odvozeni kamionima, nakon cega im se gubio svaki trag. Njenim svjedocenjem obrana nastoji potkrepiti svoju tvrdnju o postojanju “plana o etnickom ciscenju” koji su oruzane srpske snage nad muslimanskim stanovnistvom cinile u razdoblju od 1992. do 1995.


Kao zapovjednika bosanskih Muslimana u opkoljenoj enklavi, Orica se tereti za ubijanje i mucenje srpskih zatocenika, te unistavanje srpskih sela u istocnoj Bosni. Radi se o zlocinima pocinjenim tokom 1992. i 1993.


Obrana, medjutim, tvrdi da je Oric samo pokusavao spreciti genocid nad bosanskim Muslimanima, koji je zapocet jos 1992., da bi vrhunac dosegao masakrom koji je nad 8.000 muslimanskih muskaraca i djecaka pocinjen u Srebrenici 1995. Oric je, prema navodima obrane, bio hrabar i karizmatican zapovjednik, koji je “cinio sve sto je u njegovoj moci kako bi ublazio patnje” za koje su bili odgovorni srpski agresori.


Kariceva je pred sudom ispricala kako je u svibnju/maju 1992., nakon noci u kojoj su srpske snage izvrsile napad na Lasovac, zajedno s obitelji napustila kucu u kojoj je do tada zivjela. U strahu od pucnjave, Karici su se, poput mnogih drugih, sklonili u obliznju sumu.


Deset dana kasnije, svjedokinja je zajedno s ocem i tetkom krenula kuci, ali su ih usput zarobili lokalni Srbi. Odvedeni su u rudnik u selu Sase, koji je vojska bosanskih Srba proglasila za svoju bazu. Svjedokinja je tu provela otprilike dva tjedna.


Blijeda i uzdrhtala, Kariceva je ispricala kako je na dan silovanja zajedno sa jos dvije djevojke mislila da ih u Bratunac salju da bi tamo bile angazirane kao spremacice. “Trojica vojnika su nas odvela u napustenu muslimansku kucu . . . tokom noci smo bile silovane, zlostavljane i premlacivane, pri cemu je meni sve vrijeme bio uperen pistolj u celo”, rekla je ona.


Pakao se nastavio i tokom sljedece noci, kada su djevojke bile prisiljene da voznju po okolini Bratunca provedu sjedeci vojnicima u krilu. Zaustavili su se da bi usli u kucu koja je pripadala jednom od vojnika, gdje su djevojke ponovo bile silovane.


Zastupnica obrane Vasvija Vidovic iscrpno je ispitala svjedokinju o ponasanju i izgledu srpskih snaga u Lasovcu i okolnim selima.


Kariceva je rekla da su Srbi bili dobro naoruzani, te da je njihovo vojno zapovjednistvo bilo precizno organizirano. Izjavila je i da je u rudniku Sase bilo locirano stotinjak srpskih vojnika, koji su na sebi imali uniforme Jugoslavenske narodne armije (JNA) ili maskirna odijela. U rudniku je, stovise, postojao i minobacac, kao i tenk opremljen automatskim naoruzanjem.


Cak su i oni Srbi koji su se okupljali oko barikada bili odjeveni u uniforme i naoruzani automatskim puskama. Na pitanje Vidoviceve “Jesu li Srbi koje ste vidjali tokom svibnja/maja i lipnja/juna 1992. bili miroljubivi pojedinci koji su samo boravili u svojim selima i pazili na vlastitu imovinu?”, odgovor Kariceve bio je nedvosmislen.


“Ne, to nisu bili seoski strazari”, rekla je ona. “Bila je to do zuba naoruzana vojska. Ubijali su, pljackali, silovali, spaljivali kuce i cinili mnoge druge zlocine.”


Da bi objasnila ponasanje Orica i njegovih suboraca, obrana je nastojala pokazati u kojoj su mjeri Srbi bili vojno premocni nad Muslimanima. Stoga su suci 4. srpnja/jula odlucili da “vojna premoc Srba” predstavlja jednu od osam tocaka kojom obrana vise ne treba da se bavi. No, tu odluku je kasnije ukinulo zalbeno vijece Tribunala.


Mnogi srpski vojnici iz rudnika bili su susjedi koje je Kariceva poznavala od djetinjstva. Medjutim, svjedokinjin opis Miroljuba Todorovica – zapovjednika iz Nisa (Srbija), nadleznog za cjelokupnu vojnu aktivnost u Sasama – potvrdio je jedan od kljucnih navoda tuzilastva, po kojem je kampanja protiv nesrpskog stanovnistva u Bosni bila vodjena i nadzirana iz Beograda.


Tokom unakrsnog ispitivanja, tuziteljica Dzoana Ricardson (Joanne Richardson) izbjegavala je raspravu o sirem vojnom kontekstu, usredotovcivsi se poglavito na pucnjavu koju je Kariceva navodno cula u svom Lasovcu. Pokusavajuci saznati jesu li i seljani muslimanske nacionalnosti sudjelovali u slicnim oruzanim incidentima, Ricardsonova je svjedokinju pitala je li joj se otac bavio “sportskim lovom”, ali joj je Kariceva odgovorila da njen otac nije raspolagao niti vlastitim, niti tudjim oruzjem.


Tuzilastvo se potom pozvalo na iskaz nekadasnjeg predsjednika Skupstine opstine Srebrenica, Besima Ibisevica, koji je potvrdio da su se u ozujku/martu 1992., mjesec dana prije pocetka srpske operacije koju je opisala Kariceva, tamosnji Srbi pozalili da ih Muslimani plase pucnjavom iz vatrenog oruzja. A jedan od navodnih izazivaca tih nemira bio je i svjedokinjin rodjak, Kadir Mujic.


Unakrsno ispitivanje, medjutim, nije bilo pretjerano iscrpno, tako da svjedokinja nije bila detaljnije ispitivana u vezi sa zlostavljanjem koje je dozivjela. Sud je u vise navrata potvrdio kako je svjestan da bi vec i samo svjedocenje za Karicevu moglo biti itekako uznemirujuce.


Iako joj je ponudjeno svjedociti iza zatvorenih vrata, svjedokinja je odlucno izjavila kako “nema cega da se stidi” i kako o onome sto je dozivjela zeli javno govoriti.


Posljednje pitanje zastupnice obrane glasilo je: “Je li vam je poznato da je itko proglasen odgovornim za ubojstva i silovanja o kojima ste nam govorili?”


“Nitko za to nije odgovarao, nikada”, odgovorila je svjedokinja.


Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.