SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

No, u istom je svjedocenju Izo Tankic ukazao i na teskoce u funkcioniranju pravnog poretka na podrucju opkoljene enklave.

Stalozeni Tankic, koji je u medjuvremenu zagazio u peto decetljece zivota, obavljao je za vrijeme rata funkciju suca Viseg suda u Tuzli. U pitanju je grad koji je – od svih gradova koji su tokom rata bili pod muslimanskom kontrolom – najblizi Srebrenici.

Svjedoceci ovoga tjedna pred Tribunalom, Tankic je rekao da pred njegovim sudom tokom rata nije pokrenut niti jedan postupak za ratne zlocine, premda je upravo taj sud bio u formalnom smislu nadlezan za sve ozbiljnije zlocine pocinjene na podrucju srebrenicke enklave.

Oric danas ima 37 godina, a tokom rata je zapovijedao srebrenickim oruzanim snagama. Optuzen je zbog toga sto nije sprijecio izvjesne zlocine ili makar naknadno kaznio one svoje vojnike koji su u enklavi i oko nje tokom 1992. i 1993. te zlocine cinili. Radi se o paljenju i pljackanju srpskih sela oko Srebrenice, te ubijanju i mucenju pritvorenika u gradskom zatvoru.

Tuzioci nastoje dokazati da Oric nikada nije naredio pokretanje istrage o tim zlocinima, te da o njima nije izvijestio ni civilne, niti vojne vlasti.

Ali, tokom unakrsnog ispitivanja, Tankic je, odgovarajuci na pitanje obrane, rekao kako su mnogi ljudi smatrali da u Srebrenici nije bilo ni moguce postovati pravnu proceduru, jer je grad citave tri godine (1992-95) bio preplavljen izgladnjelim izbjeglicama i potpuno odsjecen od svijeta.

U to vrijeme je na podrucju enklave – u kojoj je boravilo oko 40.000 ljudi – bilo angazirano svega nekoliko sudaca i doslovce jedan jedini javni tuzilac. Pravni sistem prakticno nije funkcionirao.

Tuziteljica Patrisa Selers (Patricia Sellers) sugerirala je svjedoku da je cak i pod tim okolnostima bilo neophodno da srebrenicke vlasti obavljaju izvjesne predsudske radnje, kao sto su “osiguravanje mjesta zlocina, izlasci na teren, fotografiranje mjesta zlocina i prikupljanje potencijalnih dokaza”.

Tankic je rekao da se to dogadjalo vrlo rijetko, ali je nezavisno od toga podrzao ona ranija svjedocenja u kojima je isticano kako je Srebrenica tokom rata bila “krajnje kaoticno mjesto”, gdje nije bilo moguce postivati pravnu proceduru.

Dodao je i da komunikacija izmedju tada jedinog javnog tuzioca u Srebrenici, Dzuzide Akagic, i tuzlanskog viseg tuzioca, koji je bio nadlezan za najteze zlocine (ukljucujuci i ratne), zbog opsade prakticno “nije ni postojala”.

“Sve je bilo blokirano”, rekao je on

Po rijecima svjedoka, komunikacija izmedju srebrenickog tuzioca i tuzlanskog suda mogla je biti uspostavljena jedino posredstvom improvizirane radio-veze, pa su upravo na taj nacin i “stizale sve poruke od viseg tuzioca”, koje su sadrzavale uputstva kako treba procesuirati neke od slucajeva.

Raniji su svjedoci potvrdili da su se stanovnici Srebrenice ocajnicki nastojali domocvi radio-uredjaja, kako bi tim putem poslali poruke da su im potrebni hrana i lijekovi, ili uputili dramaticne apele za pomoc koji su u to vrijeme redovno emitirani na bosanskom radiju i televiziji.

Uredjaj je navodno cuvala vojska i navodno mu se – mada to pred sudom nije potvrdjeno – moglo pristupiti jedino uz Oricevo odobrenje.

Povrh svega, lokalni tuzilac po Tankicevim rijecima “nije bio nadlezan za kazneno gonjenje pripadnika vojske, nego je o svim vojnim slucajevima trebao izvijestiti visi, okruzni vojni sud u Tuzli”.

Srebrenica je u to vrijeme bila pod opsadom i iz nje se nije moglo nikuda: “Stoga su mnogi slucajevi ostali u Srebrenici, i nije ucinjeno nista”, rekao je on.

Tankic je takodjer posvjedocio da su pokusaji okruznog vojnog suda u Tuzli da osnuje odjeljenje u Srebrenici i imenuje dvojicu vojnih sudaca koji bi procesuirali tamosnje ratne zlocine propali, jer u gradu “nije bilo [vise] ljudi s tim zvanjem”.

Dodatni se problem, prema Tankicevim rijecima, ticao i pitanja fizickog prenosenja ozbiljnijih slucajeva iz Srebrenice u Tuzlu, gdje su sudjenja trebalo da budu odrzana. Radilo se zapravo o necemu sto je svjedok nazvao “skoro nemogucom misijom”.

Da bi dokazao da je postojao makar jedan pokusaj da se izvjesni slucajevi ratnih zlocina proslijede u Tuzlu, Oricev branilac Dzon Dzouns (John Jones) je podsjetio svjedoka na proces protiv Muslimana Emira Halilovica, koji je optuzen za ubojstvo trojice Srba u Srebrenici 1993., i koji je na sudjenje u Tuzlu odvezen na jedini moguci nacin – helikopterom Ujedinjenih naroda.

Sudeci po dokumentaciji koju je Dzouns predocio sudu, Halilovicev slucaj je procesuiran i okoncan u Tuzli, ali je osudjeni neposredno nakon izricanja presude umro od tumora na mozgu.

To je dakle jedino sudjenje za ratne zlocine koje je tokom citavog rata odrzano, a da je na njemu optuzenik bio stanovnik Srebrenice.

Kada je Dzouns rekao svjedoku da je “jurisdikcija Tuzle nad Srebrenicom bila samo teoretska”, on se suglasio s tom ocjenom, dodajuci: “Jest, bilo je vrlo tesko provoditi je u praksi.”

Dodatni problem optuzbe predstavlja i nedostatak bilo kakvih materijalnih dokaza, buduci da su oni iscezli 1995., kada su srpske snage zauzele enklavu i protjerale cjelokupno stanovnistvo, pri cemu je oko 7.000 muskaraca i djecaka ubijeno. Ogromna vecina dokumenata ostala je u podrumu gradskog suda, jer su “svi suci bile prinudjene pobjeci bez ikakve dokumentacije”.

Svjedok, najzad, nije iskljucio ni mogucnost da je dokumentacija o ratnim zlocinima nacinjena, ali da “zbog pada Srebrenice, nikada nije bila prebacena u Tuzlu”.

Sudjenje se nastavlja sljedeceg tjedna.

Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.