Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Svjedok je potvrdio tezu obrane po kojoj Oric nije imao kontrolu nad srebrenickim borcima.
By IWPR ICTY
Na sudjenju Naseru Oricu – ratnom zapovjedniku Srebrenice – ovoga tjedna su dvojica svjedoka potvrdila navode obrane po kojima okrivljeni nije neposredno zapovijedao snagama bosanskih Muslimana koje su nastojale obraniti grad od srpskih napada.



Orica se po sest tocaka optuznice tereti za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Optuznica se odnosi na rusenje naselja – gradova i sela – koje je bez prijeke vojne potrebe cinjeno u razdoblju od svibnja/maja 1992. do ozujka/marta 1993.



Kasnije su Srebrenicu zauzele srpske snage, nakon cega su nad oko 8.000 muslimanskih muskaraca i djecaka izvrsile masakr koji je pred Haskim tribunalom i sluzbeno proglasen prvim slucajem genocida pocinjenim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.



Svjedok obrane Mustafa Mustafic bio je pripadnik srebrenicke Teritorijalne obrane – organizacije koja je pribavljala humanitarnu pomoc za oko 3.000 izbjeglica iz Srebrenice, cije se sjediste nalazilo u obliznjem muslimanskom gradu Tuzli.



Mustafic je, kao i okrivljeni, rodjen na podrucju srebrenicke opcine – u Potocarima. Izjavio je da je bivseg policajca Orica upoznao „jos u najranijem razdoblju svoga djetinjstva“.



Svjedok je ispricao kako je u srpnju/julu 1992. cuo za postojanje grupe koja pokusava zastititi Srebrenicu, ali je napomenuo da u to vrijeme nije mogao stupiti u kontakt s tim gradom, jer su telefonske veze bile u prekidu jos od travnja/aprila iste godine.



Nesto vise saznao je tek u listopada/oktobru 1992., kada su se do Tuzle uspjeli probiti neki ljudi iz Srebrenice. U pitanju su bile male grupe, a ne bilo kakva sira organizacija – pa je tako i sam Oric „zajedno s jednom grupom mladica pruzao otpor“.



Na pitanje tuziteljice Dzoane Ricardson (Joanne Richardson), je li Oric bio vodja grupe, svjedok je odgovorio jednim nedvosmislenim „ne“.



U optuznici koja je protiv Orica podignuta, stoji da je on, kao vodja grupe, odgovoran za postupke svih osoba koje su bile pod njegovim zapovjednistvom, a pogotovo za dogadjaje koji su se odigrali na teritoriji opcina Srebrenica i Bratunac u Bosni i Hercegovini. Navodi se i da je Oric „imao stvarnu kontrolu nad svim osobama koja su mu bila potcinjena“.



Tuzioci tvrde da je Oric – napadajuci, pljackajuci i spaljujuci izvjesna sela – pokusavo protjerati sve Srbe s podrucja srebrenicke opstine.



U svojoj uvodnoj rijeci, tuzilac Jan Voben (Jan Wobben) konstatirao je da je Oric bio „mladi zapovjednik koji je postao jedan od gospodara rata“.



Oricevi branioci medjutim tvrde da okrivljeni nije imao stvarnu kontrolu nad osobama koje su pocinile zlocine, te da su se muslimanske snage zapravo svodile na male jedinice koje su bile lojalne liderima lokalnih zajednica.



„Gospodin Oric je lokalne Muslimane okupljao kao prirodno nadareni vodja, karizmom, vojnom vjestinom i hrabroscu“, tvrdi obrana, „a ne zato sto je raspolagao bilo kakvim formalnim ovlastenjima“.



Branilac Dzon Dzouns (John Jones) rekao je Mustaficu kako tuzilastvo tvrdi da je Oric putovao 80 kilometara od Srebrenice do Tuzle, kroz minska polja, kako bi pohadjao vojnu obuku. A nakon prigovora optuzbe Dzouns je tek neznatno izmijenio formulaciju, da bi svjedoka zapitao: „Je li razumno tvrditi tako nesto?“



„Nemam rijeci, zaista“, uzvratio je Mustafic. Potom je ispricao kako je prostor izmedju Tuzle i Zenice predstavljao neku vrstu nicije zemlje, prepunu minskih polja i prakticno nesavladivu, dodajuci da jedna grupa ljudi nije uspjela u pokusaju da se vrati u Srebrenicu, jer je na tom putu bila ubijena.



„Mozda bi jedino Rambo mogao otici iz Srebrenice u Tuzlu kad god mu se prohtije“, napomenuo je Mustafic, aludirajuci na glasovitog junaka americkih akcijskih filmova.



Svjedok je potvrdio i tezu obrane po kojoj je situacija u Srebrenici bila toliko losa da je predstavljala „zivi pakao“.



„I djeca, i zene, i muskarci su mi pricali o tome kakav je to bio kaos“, rekao je Mustafic. „Sve je bilo u potpunom neredu, sto je i razlog zbog kojeg se desilo ono sto se desilo.“



Od samog pocetka sudjenja, obrana tvrdi kako je srpskoj strani u interesu da Oric bude prikazan krivljim no sto jest.



Mustafic je rekao kako se teza po kojoj je Oric netko tko je odgovoran za vojnu situaciju u Srebrenici mogla cuti „jedino u srpskim medijima“. A kada ga je Dzouns upitao znaci li to da se radilo o propagandi, Mustafic je odgovorio: „Pa naravno, srpski su mediji, zapravo, sirili propagandu.“



Na poziv obrane se pred sudom pojavio i zasticeni svjedok D-005, koji je govorio o navodnom postojanju kurira koji su na podrucju opcine navodno prenosili poruke jednih muslimanskih boraca drugima.



Ukoliko su oni zaista postojali, to bi znacilo da su muslimanske snage i formalno predstavljale vojnu strukturu, unutar koje su naredjenja bila izdavana iz jednog centra.



D-005 je medjutim izjavio da su ljudi koji su prenosili podatke zapravo prelazili linije razdvajanja s ciljem da potraze pomoc od drugih skupina.



Tokom unakrsnog ispitivanja, tuziteljica Patrisa Selers (Patricia Sellers) upitala je zasticenog svjedoka postoji li ikakva razlika izmedju ljudi koji traze pomoc i onih koji jednostavno „prenose podatke“.



D-005 je odgovorio da postoji.



Takodje je rekao da je u normalnim ratnim prilikama uobicajeno vodjenje evidencije poginulih i ranjenih pripadnika pojedinih vojnih formacija.



„S obzirom na situaciju u kojoj smo se nalazili“, dodao je svjedok, „smatram da tako nesto nije bilo moguce.“



Govoreci o obrani Srebrenice, svjedok je rekao: „To su bile veoma male grupe i ne vjerujem da je takva evidencija uopce postojala.“



Medjutim, kada mu je tokom unakrsnog ispitivanja postavljeno pitanje o Oricevoj poziciji unutar bosanskih snaga koje su branile Srebrenicu, svjedok je potvrdio da se on „ponasao kao zapovjednik, i da su ga ljudi postovali kao zapovjednika“.



Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.