Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Pise: Merdijana Sadovic iz Haga (TU Br 406, 13-maj-05)
By IWPR

Kao nekadasnji zamjenik zapovjednika pravne sluzbe pri Drugom korpusu bosanske vojske, Enver Hogic je na sudjenju vojnom zapovjedniku srebrenickih Muslimana, Naseru Oricu, izjavio da je njegova jedinica spomenutu publikaciju pokusala dostaviti istocnobosanskoj enklavi, ali da u tome nije uspjela.


“Fizicka dostava bila je moguca jedino posredstvom kurira, ali je to bilo isuvise rizicno”, rekao je on pred sudom. “U nekoliko navrata pokusali smo poslati primjerke, ali uzalud.”


U svakom slucaju, dodao je on, dostava najosnovnijih potrepstina, poput hrane i soli, bila je za izgladnjelo stanovnistvo “nesto mnogo vaznije od bilo kojeg dokumenta na svijetu”.


Hogica su tuzioci pozvali da svjedoci u ocitoj namjeri da pokazu da je Oric tokom 1992. i 1993. – u vrijeme na koje se odnosi optuznica koja je protiv njega podignuta – bio upoznat s medjunarodnim propisima vezanim za ratne zlocine.


Tuzioci tvrde da su u naznacenom razdoblju, usprkos tome sto su doticni zakoni vec uveliko bili objavljeni u vojnom glasilu i na drugim mjestima, Oriceve jedinice organizirale pobunu, spaljivale i pljackale sela, te mucile i ubijale srpske zarobljenike.


Medjutim, tesko da bi se na osnovu Hogicevog svjedocenja mogao izvesti zakljucak da je Oric ikada bio u prilici vidjeti spomenute propise. Stovise, cini se da je onaj dio svjedokovog iskaza koji se odnosio na ocajnu situaciju koja je za vrijeme rata vladala u opkoljenoj Srebrenici, umjesto optuzbi, isao direktno u prilog obrani.


Oricevi branioci tvrde da u gradu tokom naznacenog razdoblja vojna struktura prakticno nije ni postojala, te da su pljacke i rusenja koji se spominju u optuznici pocinili izgladnjeli civili.


Na samom pocetku dvodnevnog svjedocenja, Hogic je potvrdio da je, u skladu s naredjenjem bosanskog predsjednistva od 23. kolovoza/augusta 1992., bosanska vojska bila obavezna postivati nacionalni kazneni zakon, koji je u sebe ukljucivao i odredbe Zenevske konvencije.


Tuzioci smatraju da je, s obzirom na takvu naredbu predsjednistva, Oric svakako bio obavezan i da pokrene kazneni postupak protiv svake osobe pod njegovom zapovjednistvom koja je na bilo koji nacin prekrsila medjunarodno ratno pravo. On to pak nije ucinio.


Hogic je rekao i da su jedinice iz sastava tuzlanskog Drugog korpusa – u okviru kojeg je, formalno gledajuci, djelovao i Oric – bile od svojih zapovjednika savjetovane da postuju Zenevsku konvenciju. Pred svaku ofanzivnu akciju bile su podsjecane na odredbe te konvencije, rekao je on.


Svjedok je cak otisao tako daleko da je potvrdio da su u tom kontekstu bili spominjani i pojedinacni zlocini za koje se Orica tereti, ukljucujuci i spaljivanje i pljackanje sela.


“Zapovjednik [Drugog korpusa] je uvijek insistirao na tome da takvi postupci trebaju biti sprijeceni, a [svi] pocinioci kaznjeni”, rekao je on.


No, svjedok je takodjer detaljno govorio i o teskocama koje su pratile pokusaje da se kopije spomenutih propisa dostave u Srebrenicu.


Zapovjednistvo Drugog korpusa, rekao je on, pokusalo je isporuku vojnog glasila obaviti posredstvom konvoja kojima je UN u grad dovozio hranu. Medjutim, duznosnici UN-a, rekao je on, “kategoricno su odbili mogucnost prevozenja vojnih dokumenata u Srebrenicu”.


Hogic je napomenuo i da je komunikacija izmedju Drugog korpusa i Oriceve opkoljene komande postala redovnija tek posto se u gradu, u drugoj polovini 1994. godine, pojavio prvi laptop. A to se vec desilo nakon razdoblja na koji se odnosi optuznica.


Pa ipak, cak i tada su – sudeci po svjedokovom odgovoru na pitanje o mogucnosti da u grad budu poslane elektronske kopije Zenevske konvencije – postojali odredjeni problemi.


“Uglavnom nije bilo struje, niti papira na kojem bi spomenuti dokumenti mogli biti stampani”, rekao je on.


Upitan je li Oric bio u prilici da kao alternativnu uputu za ponasanje oruzanih trupa iskoristi sudske dokumente koji su u Srebrenici zaostali iz predratnog razdoblja, svjedok je takodjer odgovorio prilicno skepticno.


Naime, ocajno stanovnistvo je, buduci da je bilo u okruzenju, vec “iskoristilo sve ta dokumenta za uvijanje cigareta”, rekao je on.


Drugog dana saslusanja, Hogic je napokon potvrdio tezu braniteljice Vasvije Vidovic da “nema nikakvih podataka o tome da je naredjenje o postovanju medjunarodnog ratnog prava . . . ikada stiglo u Srebrenicu, barem prije . . . 1994., kada se pojavio spomenuti laptop”.


Vidoviceva je takodjer bila zainteresirana da cuje Hogiceve dokaze o ocajnoj situaciji s kojom se suocavalo opkoljeno stanovnistvo Srebrenice.


Branioci tvrde da nitko, pa ni Oric, nije bio u stanju kontrolorati horde civila koje su se zatekle u enklavi, i koje su koristile vojne operacije za to da u zauzetim selima pljackom dodju do bilo kakve hrane.


Hogic je potvrdio da su civili srpska sela u citavoj toj oblast napadali zbog “pukog opstanka”.


On je cak spomenuo i da je cuo i za izvjestaje po kojima je u gradu postojao i kanibalizam. “Kadgod bi ova vrsta informacije stigla do nas u Tuzli, skrhao bi nas ocaj, jer nismo znali sto raditi”, rekao je on.


“I sami smo trpjeli oskudicu neophodnih stvari . . . a nismo znali ni kako da im te stvari posaljemo.”


Tokom unakrsnog ispitivanja, branioci su se osvrnuli na intervju koji je Oric 2001. godine dao istraziteljima Tribunala, i u kojem je tvrdio da je jedini nacin na koji se ocajni civili mogu zaustaviti taj da se stane “tocno na liniju razdvajanja i rukama formira lanac.”


Hogic je takodjer govorio i u prilog jedne od teza na kojoj insistira obrana, a po kojoj ljudstvo koje je za vrijeme rata bilo pod Oricevom komadom nije predstavljalo nikakvu organiziranu vojnu silu. “Citava Srebrenica i citava njena obrambena struktura predstavljali su u velikoj mjeri cistu improvizaciju”, rekao je svjedok.


Sudjenje bi trebalo biti nastavljeno 17. svibnja/maja. Tuzioci su ovoga tjedna saopcili svoju namjeru da vlastiti dokazni postupak okoncaju do 2. juna, nakon cega ce i obrani biti pruzena prilika izvodjenja dokaza.


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.