SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, SLJIVANCANIN & RADIC
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, SLJIVANCANIN & RADIC
Na sudjenju trojici bivsih oficira jugoslavenske vojske koje se tereti za nadziranje masakra pocinjenog nad 264 osobe koje su potkraj 1991. odvedene iz vukovarske bolnice, ovoga tjedna je bilo rijeci o tome kako su pripadnici srpskih snaga – u takozvanoj „sobi smrti“ – sakatili, premlacivali i ubijali lokalne policajce i branitelje grada.
O tome je svjedocio bivsi clan Zbora narodne garde (ZNG), koji se u vrijeme opsade Vukovara – u razdoblju od kolovoza/augusta do studenoga/novembra 1991. – borio protiv pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Rijec je o zasticenom svjedoku, koji je svoj iskaz dao bez odavanja vizualnog identiteta. On je opisao kako je 19. studenoga/novembra ujutro, dan nakon sto je Vukovar zauzela JNA, zajedno s jos jednim gardistom izisao iz podruma u kojem su se do tada skrivali – i krenuo ka bolnici.
Na tom putu ih je presrelo jedno vojno vozilo, u kojem se nalazila i osoba koju je svjedok prepoznao kao „majora Sljivancanina“. Pitali su ih gdje idu, a potom im je Sljivancanin ponudio prijevoz. Medjutim, po dolasku u bolnicu, bili su pod strazom sprovedeni u logor Velepromet, na obodu Vukovara.
Svjedok tvrdi da su tamo bili saslusani, pretuceni i napokon smjesteni u takozvanu „sobu smrti“.
Na molbu tuzioca Karima Age Kana (Karim Agha Khan) da objasni naziv te prostorije, svjedok je odgovorio: „Onaj tko je tu sobu napustio, nikada se nije vratio.“
Svjedok se prisjetio i kako se po dolasku u doticnu prostoriju susreo s policajcem koji je „na licu imao posjekotinu nanesenu nozem“. Kasnije je ta osoba prozvana, pa je izasla napolje.
„Culi smo kako ga sutiraju, kako ga udaraju, kako ih on moli da prestanu, kako oni nastavljaju“, izjavio je svjedok. „Napokon smo culi i krkljanje, a onda je uslijedila tisina.“
U optuznici se navodi da su trojica okrivljenih – Mile Mrksic, Miroslav Radic i Veselin Sljivancanin – sudjelovali u zajednickom zlocinackom poduhvatu ciji je cilj bio „progon Hrvata i pripadnika ostalih nesrpskih nacija koji su se u gradskoj bolnici zatekli nakon pada Vukovara“.
U listopadu/oktobru je tuzilac Marks Mur (Marks Moore) – u svom uvodnom obracanju sudu – rekao kako je skladiste Veleprometa, koje se nalazilo u neposrednoj blizini kasarne JNA, bilo „pod kontrolom“ Operativne grupe Jug. Rijec je o jedinici JNA kojom je zapovijedao Mrksic, dok je Sljivancanin bio njen oficir za sigurnost.
Opisujuci spomenuta saslusanja, svjedok je izjavio kako ga je covjek koji mu se predstavio kao pripadnik vojne policije upitao koliko je ljudi ubio, koliko je srpske djece zaklao, te „od koliko [sam] usiju nacinio ogrlicu, koliko [sam] prstiju odsjekao“.
Svjedok je rekao i da osoba koja ga je saslusavala nije uspjela pronaci lisice, tako da mu je ruke vezala zicom. Druga ga je osoba – u pitanju je bio pripadnik srpske paravojne jedinice – prisilila da proguta dva metka.
Nakon sto je u „sobi smrti“ proveo tri dana, svjedok je prebacen u zatvor u Sremskoj Mitrovici, gdje je proveo cetiri i pol mjeseca.
Tokom unakrsnog ispitivanja, advokati trojice okrivljenih nisu obracali paznju na dogadjaje u logoru Velepromet, vec su svjedoku postavili niz pitanja koja su se ticala strukture, rasporeda i opremljenosti vukovarskog ZNG-a.
Tako je Mrksicev branilac Miroslav Vasic bivsem vojniku postavio pitanje o tome gdje se nalazio tokom ratnih djelovanja. Svjedok je odgovorio da je uglavnom bio u stanju pripravnosti, da je pusku dobio tek kada je poslan na prvu borbenu liniju, te da ni on niti njegovi suborci nisu raspolagali nikakvim „teskim naoruzanjem“.
Vasic je svjedoku sugerirao da su clanstvo u „paravojnoj organizaciji“ poput ZNG-a i sudjelovanje u „oruzanoj pobuni“ predstavljali krsenje Ustava Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Svjedok je negirao da je toga bio svjestan.
Advokat je ponovio i argument obrane po kojem su, nakon pada Vukovara, mnogi pripadnici ZNG-a otisli u gradsku bolnicu, gdje su se prerusili u pacijente kako bi izbjegli progon i bili evakuirani zajedno s civilima.
Vasic je svjedoka pitao i zbog cega je zajedno sa svojim suborcem otisao u bolnicu; svjedok je odgovorio da je trazio svoje roditelje, koje nije zatekao u stanu.
A kada ga je Vasic upitao zbog cega, poput nekih drugih pripadnika ZNG-a, nije pokusao probiti barikade koje je postavila JNA i pobjeci iz Vukovara, svjedok je odgovorio: „Bio sam vrlo mlad i uplasen.“
Prije ovog svjedoka iskaz je dao i Irinej Bucko iz Vukovara, koji je kao dobrovoljac sudjelovao u obrani grada. On je pak rekao da su, iako nisu djelovali u sastavu bilo kakve regularne formacije, branitelji potpuno „nevini“, jer se radilo o „civilima koji vole svoj grad i zrtvuju se za njega“.
Na pitanje obrane o ucescu u obrani Dvorca grofa Elca (Eltz), Bucko je postao veoma uznemiren. Predsjedavajuci sudac Kevin Parker sugerirao mu je da ga advokati niposto ne namjeravaju napraviti budalom, upozoravajuci pritom Radicevog branioca Borivoja Borovica da se prestane smijati svjedoku.
Sudjenje ce biti nastavljeno nakon bozicne pauze.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
O tome je svjedocio bivsi clan Zbora narodne garde (ZNG), koji se u vrijeme opsade Vukovara – u razdoblju od kolovoza/augusta do studenoga/novembra 1991. – borio protiv pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Rijec je o zasticenom svjedoku, koji je svoj iskaz dao bez odavanja vizualnog identiteta. On je opisao kako je 19. studenoga/novembra ujutro, dan nakon sto je Vukovar zauzela JNA, zajedno s jos jednim gardistom izisao iz podruma u kojem su se do tada skrivali – i krenuo ka bolnici.
Na tom putu ih je presrelo jedno vojno vozilo, u kojem se nalazila i osoba koju je svjedok prepoznao kao „majora Sljivancanina“. Pitali su ih gdje idu, a potom im je Sljivancanin ponudio prijevoz. Medjutim, po dolasku u bolnicu, bili su pod strazom sprovedeni u logor Velepromet, na obodu Vukovara.
Svjedok tvrdi da su tamo bili saslusani, pretuceni i napokon smjesteni u takozvanu „sobu smrti“.
Na molbu tuzioca Karima Age Kana (Karim Agha Khan) da objasni naziv te prostorije, svjedok je odgovorio: „Onaj tko je tu sobu napustio, nikada se nije vratio.“
Svjedok se prisjetio i kako se po dolasku u doticnu prostoriju susreo s policajcem koji je „na licu imao posjekotinu nanesenu nozem“. Kasnije je ta osoba prozvana, pa je izasla napolje.
„Culi smo kako ga sutiraju, kako ga udaraju, kako ih on moli da prestanu, kako oni nastavljaju“, izjavio je svjedok. „Napokon smo culi i krkljanje, a onda je uslijedila tisina.“
U optuznici se navodi da su trojica okrivljenih – Mile Mrksic, Miroslav Radic i Veselin Sljivancanin – sudjelovali u zajednickom zlocinackom poduhvatu ciji je cilj bio „progon Hrvata i pripadnika ostalih nesrpskih nacija koji su se u gradskoj bolnici zatekli nakon pada Vukovara“.
U listopadu/oktobru je tuzilac Marks Mur (Marks Moore) – u svom uvodnom obracanju sudu – rekao kako je skladiste Veleprometa, koje se nalazilo u neposrednoj blizini kasarne JNA, bilo „pod kontrolom“ Operativne grupe Jug. Rijec je o jedinici JNA kojom je zapovijedao Mrksic, dok je Sljivancanin bio njen oficir za sigurnost.
Opisujuci spomenuta saslusanja, svjedok je izjavio kako ga je covjek koji mu se predstavio kao pripadnik vojne policije upitao koliko je ljudi ubio, koliko je srpske djece zaklao, te „od koliko [sam] usiju nacinio ogrlicu, koliko [sam] prstiju odsjekao“.
Svjedok je rekao i da osoba koja ga je saslusavala nije uspjela pronaci lisice, tako da mu je ruke vezala zicom. Druga ga je osoba – u pitanju je bio pripadnik srpske paravojne jedinice – prisilila da proguta dva metka.
Nakon sto je u „sobi smrti“ proveo tri dana, svjedok je prebacen u zatvor u Sremskoj Mitrovici, gdje je proveo cetiri i pol mjeseca.
Tokom unakrsnog ispitivanja, advokati trojice okrivljenih nisu obracali paznju na dogadjaje u logoru Velepromet, vec su svjedoku postavili niz pitanja koja su se ticala strukture, rasporeda i opremljenosti vukovarskog ZNG-a.
Tako je Mrksicev branilac Miroslav Vasic bivsem vojniku postavio pitanje o tome gdje se nalazio tokom ratnih djelovanja. Svjedok je odgovorio da je uglavnom bio u stanju pripravnosti, da je pusku dobio tek kada je poslan na prvu borbenu liniju, te da ni on niti njegovi suborci nisu raspolagali nikakvim „teskim naoruzanjem“.
Vasic je svjedoku sugerirao da su clanstvo u „paravojnoj organizaciji“ poput ZNG-a i sudjelovanje u „oruzanoj pobuni“ predstavljali krsenje Ustava Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Svjedok je negirao da je toga bio svjestan.
Advokat je ponovio i argument obrane po kojem su, nakon pada Vukovara, mnogi pripadnici ZNG-a otisli u gradsku bolnicu, gdje su se prerusili u pacijente kako bi izbjegli progon i bili evakuirani zajedno s civilima.
Vasic je svjedoka pitao i zbog cega je zajedno sa svojim suborcem otisao u bolnicu; svjedok je odgovorio da je trazio svoje roditelje, koje nije zatekao u stanu.
A kada ga je Vasic upitao zbog cega, poput nekih drugih pripadnika ZNG-a, nije pokusao probiti barikade koje je postavila JNA i pobjeci iz Vukovara, svjedok je odgovorio: „Bio sam vrlo mlad i uplasen.“
Prije ovog svjedoka iskaz je dao i Irinej Bucko iz Vukovara, koji je kao dobrovoljac sudjelovao u obrani grada. On je pak rekao da su, iako nisu djelovali u sastavu bilo kakve regularne formacije, branitelji potpuno „nevini“, jer se radilo o „civilima koji vole svoj grad i zrtvuju se za njega“.
Na pitanje obrane o ucescu u obrani Dvorca grofa Elca (Eltz), Bucko je postao veoma uznemiren. Predsjedavajuci sudac Kevin Parker sugerirao mu je da ga advokati niposto ne namjeravaju napraviti budalom, upozoravajuci pritom Radicevog branioca Borivoja Borovica da se prestane smijati svjedoku.
Sudjenje ce biti nastavljeno nakon bozicne pauze.
Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.
