SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN

Ravnarteljica vukovarske bolnice opisuje kako su optuzeni srpski oficiri sprijecili evakuaciju pacijenata koji su potom na gubiliste bili odvezeni vojnim vozilima.

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN

Ravnarteljica vukovarske bolnice opisuje kako su optuzeni srpski oficiri sprijecili evakuaciju pacijenata koji su potom na gubiliste bili odvezeni vojnim vozilima.

Friday, 28 October, 2005

Na sudjenju trojici bivsih oficira jugoslavenske vojske – Miletu Mrksicu, Miroslavu Radicu i Veselinu Sljivancaninu – kao prvi svjedok optuzbe se ovoga tjedna pojavila dr. Vesna Bosanac, koja je opisala kako su njene pokusaje da organizira sigurnu evakuaciju pacijenata i ostalih civila iz bolnice u Vukovaru (hrvatskom gradu koji se u to vrijeme nalazio pod opsadom) osujetila dvojica okrivljenih.


Mrksic, Radic i Sljivancanin poznatiji su kao „vukovarska trojka“, a tereti ih se po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti i tri tocke za krsenje zakona i obicaja ratovanja, i to zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu najmanje 264 Hrvata i ostalih pripadnika nesrpskih nacionalnosti koji su se – studenoga/novembra 1991. – zatekli u vukovarskoj bolnici.


Kao tadasnja ravnateljica te ustanove, dr. Bosanac je pred sudom ispricala kako se – polovinom novembra, kada je granatiranje grada dostiglo vrhunac – vise stotina stanovnika Vukovara slilo u bolnicu, vjerujuci da ce im ona posluziti kao sigurno utociste.


Jugoslavenska narodna armija (JNA) je, na pregovorima vodjenim u Zagrebu, 18. studenoga/novembra 1991. prihvatila sporazum s hrvatskim vlastima i Medjunarodnim komitetom Crvenog kriza (MKCK), po cijim su odredbama osobe koje su se skrivale u bolnici trebale biti prebacene na teritorij pod hrvatskom kontrolom.


Medjutim, nakon sto se 19. studenoga/novembra predstavnici MKCK-a, te organizacija Lijecnici bez granica i Hrvatski malteski kriz – koji su bili zaduzeni za pracenje operacije – nisu pojavili, svjedokinja se zabrinula. Stoga je stupila u kontakt s Mrksicem – tadasnjim pukovnikom i zapovjednikom Operativne grupe Jug, odnosno zapovjednikom onih snaga cija je duznost bila nadzirati evakuaciju. Mrksic ju je uvjeravao da ce se citava operacija odvijati po planu.


„On mi je rekao da ce sve biti u redu, da je i on iz Vukovara, da smo isli u istu skolu“, tvrdi svjedokinja.


Nakon odredjenog vremena – posto se medjunarodni promatraci nisu pojavili – dr. Bosanac se ponovo obratila Mrksicu. Pukovnik joj je pak odgovorio da promatraci samo sto nisu stigli, ali ju je upozorio da ce se oni pojaviti usred pregovora koje ce on voditi.


U uvodnoj rijeci, tuzilac Marks Mur (Marks Moore) iznio je tezu da je JNA zapravo „svjesno usporavala“ medjunarodne promatrace na njihovom putu ka bolnici.


Svjedokinja je opisala kako su, 19. studenoga/novembra popodne, pripadnici JNA i paravojnih formacija zauzeli bolnicu.


Vidjevsi da pacijenti i civili bivaju ukrcavani u vozila JNA, dr. Bosanac se obratila majoru Sljivancaninu, oficiru za sigurnost Operativne grupe Jug. Upitala ga je zbog cega evakuacija ne tece po planu.


Sljivancanin nije pokazivao nikakvo suosjecanje. „Bio je prilicno arogantan“, tvrdi svjedokinja. „Kazao mi je da se ne mijesam u stvari za koje nisam nadlezna.“


Svjedokinja se prisjetila i kako ju je Sljivancanin iste veceri saslusao u stabu Operativne grupe Jug u Negoslavcima. Tvrdi da je tom prilikom bio „nabusit i strog“, te da ju je – nakon sto nije bila u stanju odgovoriti na neka pitanja – upitao i sto misli o tome koliku bi kauciju za nju platio Franjo Tudjman, tadasnji hrvatski predsjednik.


Na dan kada se masakr nad civilima navodno i odigrao, 20. studenoga/novembra, pripadnici JNA su ravnateljicu odveli u vukovarsku vojarnu. Odatle su je kasnije prebacili u zatvorski logor u Sremskoj Mitrovici (Srbija), gdje je ostala do prosinca/decembra.


Sam pritvor, koji ona opisuje kao „zatocenistvo“, uslijedio je dva dana nakon sto su Srbi, poslije tromjesecne opsade, zauzeli Vukovar. Pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) vise nisu bili u stanju obraniti grad od artiljerijske vatre JNA, tako da su se 18. studenoga/novembra konacno predali.


Svjedokinja tvrdi kako je – usprkos vidno istaknutim oznakama na krovu i u dvoristu – u razdoblju od 15. kolovoza/avgusta do 18. studenoga/novembra na bolnicu svakodnevno padalo „izmedju 80 i 90“ bombi i granata. Bivsa ravnateljica je napomenula i da je jedan dio bolnickog osoblja bio protiv isticanja spomenutih znakova, smatrajuci da upravo njihovo prisustvo objekte cini metama JNA.


Bosanac je takodjet odlucno odbacila mogucnost da su se na gornjim katovima, na kojima zbog stete nanesene granatiranjem nisu mogli biti smjesteni pacijenti, nalazili hrvatski vojnici.


„Dolazila sam [na posao] u sest popodne i ostajala do dva ujutro“, kazala je ona. „Svakoga dana sam isla od podruma do potkrovlja – znala bih da se objekt koristi u vojne svrhe.“


Tokom unakrsnog ispitivanja, Mrksicev advokat Miroslav Vasic pokusao je osporiti onaj dio iskaza koji se ticao procjene po kojoj bi – da je tocna – tokom tromjesecne opsade na grad moralo pasti negdje izmedju 6.000 i 7.000 granata, odnosno vise od 40 tona eksploziva.


Svjedokinja je, medjutim, rekla da stoji iza svoje procjene, jer je pazljivo prebrojala orudja koja su djelovala po medicinskom centru. Ona je advokata pozvala da pogleda snimke unistene bolnice kao dokaz stete koja je tom objektu nanesena.


Zbog zestine bombardiranja, potkraj listopada/oktobra je bolnica ostala bez vode i struje. Svjedokinja je opisala kako je osoblje prikupljalo kisnicu iz sest okolnih bunara, i preciscavalo je klorom kako bi se mogla piti.


„Cesto bi sestre kraj pacijenata morale dezurati uz svijece ili u potpunom mraku“, rekla je ona.


Barikade oko grada bile su toliko cvrste da „ni ptica nije mogla proletjeti“; nije bila moguca isporuka ljekova, tako da su gradom harale infekcije poput gangrene.


No, usprkos svakodnevnoj komunikaciji s Promatrackom misijom Evropske komisije za Hrvatsku, kao i sa svjetskim politicarima, gotovo nikakva pomoc nije stizala. Doktorica je osobno slala poruke s faksa iz policijske stanice, riskirajuci „svaki put“ zivot, jer su usput padale granate. Svjedokinja smatra da su inozemni mocnici zapravo ignorirali njene pozive, iako su mozda bili u prilici poslati joj pomoc.


Cak i kada su 19. listopada/oktobra evakuirali 105 pacijenata, Lijecnici bez granica sa sobom nisu donijeli dogovorenu medicinsku pomoc.


A kada je predstavnik MKCK-a, Nikolas Borsinger (Nicolas Borsinger), 19. studenoga/novembra napokon stigao u vukovarsku bolnicu, izgledao je – po rijecima svjedokinje – „preplaseno“.


Borsinger je ravnateljici rekao da „nije nadlezan“ za to kako ce JNA vrsiti evakuaciju, te da je ne moze ni nadzirati, jer se iste veceri mora vratiti u Beograd.


Svjedokinja kaze da to „nije bilo ono sto je ocekivala od Crvenog kriza“.


Pozivajuci se na poruku koju je svjedokinja ispisala rukom i pridodala jednom od poslanih faksova, Mur je naglasio da je ljudima u Vukovaru medjunarodna pomoc svakim danom opsade bila sve potrebnija.


Jer, rijeci koje je doktorica Bosanac dopisala glasile su: „Jos smo zivi – ali, cini se, ne zadugo.“


Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.


Frontline Updates
Support local journalists