SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN
Tuzilastvo je iznijelo dokaze o tome kako je obavljen odabir pacijenata za egzekuciju.
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN
Tuzilastvo je iznijelo dokaze o tome kako je obavljen odabir pacijenata za egzekuciju.
Na sudjenju trojici bivsih oficira Jugoslavenske narodne armije (JNA), jedan od svjedoka optuzbe potvrdio je ovog tjedna da su okrivljeni Mile Mrksic i Veselin Sljivancanin naredili odabir onih pacijenata vukovarske bolnice koji ce kasnije biti pogubljeni.
Isti svjedok je ispricao i kako je treci optuzenik u istom sudskom procesu, Miroslav Radic, grupu mladjih ljudi koji su izvedeni iz bolnice nazvao „mrtvim ljudima“.
Mrksic, Radic i Sljivancanin su – kao takozvana „vukovarska trojka“ – okrivljeni po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti, te po tri tocke za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Pripisuje im se sudjelovanje u ubojstvu najmanje 264 osobe hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti, koja su u studenome/novembru 1991. izvedena iz vukovarske bolnice.
Ovotjedni zasticeni svjedok predstavljen je kao P-16, i svoj iskaz je dao bez otkrivanja lica i uz elektronsko izoblicenje glasa.
Svjedok je bolnicu posjetio 18. novembra 1991., dakle dan uoci masakra.
„Ono sto me je zaista zbunilo“, rekao je on, bilo je to sto su pripadnici vojne policije iz zgrade na nosilima iznijeli grupu od 15-20 mladica, od kojih su neki na sebi imali zavoje.
Oni su bili svjeze obrijani, u svjetlo plavim prugastim pidzamama. „Djelovali su mi veoma uredno, kao da nije rat i kao da se nije radilo o Vukovaru“, nastavio je on.
Promatrajuci te ljude, P-16 je u neposrednoj blizini kapetana Radica, bez ikakvog narocitog razloga, rekao otprilike: „Pogledajte ih, pogledajte kako lijepo izgledaju i kako su svjeze izbrijani“.
„To su mrtvi ljudi“, uzvratio je Radic.
P-16 je izjavio da je njegova reakcija bila instinktivna. „Rekao sam: ’Ovi ljudi su zivi.’“
„Ne, vi ne vidite dobro“, rekao je Radic. „Ti ljudi su mrtvi.“
Svjedok je izjavio kako se zbog ovakvog razgovora osjecao veoma nelagodno, te kako je nakon toga napustio bolnicu.
No, u obliznjem je parku naisao na „sokantan prizor“: oko 80 tijela bilo je „umotano u plasticne kese“ i uredno poslagano.
Svjedok je na licu mjesta nacinio fotografije, pri cemu se ispostavilo da su vecina mrtvih bili civili. Na pitanje tko su ti ljudi, jedna zena mu je odgovorila da se radi o preminulim bolnickim pacijentima koji, uslijed ratnih okolnosti, nisu mogli biti sahranjeni.
Zajedno sa svojim kolegama, svjedok se potom uputio na drugi kraj grada, gdje su na jednom parkiralistu – za dvadesetak stolova, a ispod natpisa „Prijemni centar“ – sjedili oficiri koji su sastavljali popise imena.
„Njima [osobama s popisa] bila je davana hrana i voda, nakon cega su ukrcani u autobuse“, rekao je P-16 pred sudom.
Svjedok tvrdi da je poslije toga, preko puta, nadomak skladista uglja, video grupu od oko 200 ljudi. „Tamo je stajala jedna gospodja, koja me je povukla za ruku tako da sam mogao osjetiti njeno drhtanje, i pitala me: ’Sto ce biti s nama, gospodine?’“
Iako nije imao ni pribliznu predodzbu o onome sto ce uslijediti, svjedok ju je pokusao smiriti. Prisjetio se da joj je rekao: „Nema nikakvih problema. Cim zavrse sa Srbima, i vi cete doci na red za evakuaciju.
„I sta se na kraju s njima desilo? Ne znam.“
U optuznici se navodi da je Mrksic, kao zapovjednik Operativne grupe Jug, u ime JNA bio najodgovorniji za evakuaciju vukovarske bolnice.
Upravo je Mrksic, kako se navodi, i naredio Sljivancaninu – kao starjesini za sigurnost spomenute skupine – da izvede evakuaciju. Radic je pak, kao osoba u cijoj su nadleznosti bile tri jurisne grupe kojima je formalno zapovijedao Mrksic, bio poznat kao Sljivancaninova desna ruka.
P-16 je ispricao i kako mu je oficir JNA, cijeg se imena nije mogao sjetiti, rekao da su upravo Radic i Sljivancanin „izabrali oficire koji su izvrsili odabir ljudi iz bolnice“, koji su potom odvezeni i „ubijeni u pustinji“. Kasnije se ispostavilo da je spomenuta „pustinja“ zapravo bila Ovcara, to jest poljoprivredno dobro nadomak Vukovara.
Obrana je svjedoku prigovorila zbog toga sto se ne moze sjetiti imena, odnosno sto to nije ucinio u ranijoj prilici, dajuci izjavu tuzilastvu. Svjedok je pak rekao kako ga tada nije zelio „dovesti u nepriliku“.
Sutradan, 19. studenoga/novembra, svjedok je posjetio i Borovo Naselje (gradic na podrucju opcine Vukovar), gdje je vidio kako pripadnici paravojnih formacija „pale i pljackaju“.
Svjedok je opisao kako je u jednom dvoristu vidio dva lesa. Radilo se o starijoj zeni i njenom sinu, koji ju je ocito pokusao zastititi. Takodjer je vidio i tijelo djeteta na cijem je celu bila rupa od metka.
Dalje niz ulicu, P-16 je video jos leseva djece, ali i citavih obitelji. Prema njegovim rijecima, ta ubojstva su, po svemu sudeci, bila ucinjena planski.
Objasnjavajuci svoju potrebu za svjedocenjem, P-16 je rekao: „U vama prokljuca bijes.“
A komentirajuci poratnu propagandu, svjedok je pred sudom izjavio: „To je njihova istina. Ali vi veoma dobro znate da nije bilo tako. Bili ste tamo, vidjeli ste sto se desilo; duznost vam je da o tome progovorite, i mislim da je to najhumanija stvar koju covjek moze uciniti.“
Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.
Isti svjedok je ispricao i kako je treci optuzenik u istom sudskom procesu, Miroslav Radic, grupu mladjih ljudi koji su izvedeni iz bolnice nazvao „mrtvim ljudima“.
Mrksic, Radic i Sljivancanin su – kao takozvana „vukovarska trojka“ – okrivljeni po pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti, te po tri tocke za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Pripisuje im se sudjelovanje u ubojstvu najmanje 264 osobe hrvatske i ostalih nesrpskih nacionalnosti, koja su u studenome/novembru 1991. izvedena iz vukovarske bolnice.
Ovotjedni zasticeni svjedok predstavljen je kao P-16, i svoj iskaz je dao bez otkrivanja lica i uz elektronsko izoblicenje glasa.
Svjedok je bolnicu posjetio 18. novembra 1991., dakle dan uoci masakra.
„Ono sto me je zaista zbunilo“, rekao je on, bilo je to sto su pripadnici vojne policije iz zgrade na nosilima iznijeli grupu od 15-20 mladica, od kojih su neki na sebi imali zavoje.
Oni su bili svjeze obrijani, u svjetlo plavim prugastim pidzamama. „Djelovali su mi veoma uredno, kao da nije rat i kao da se nije radilo o Vukovaru“, nastavio je on.
Promatrajuci te ljude, P-16 je u neposrednoj blizini kapetana Radica, bez ikakvog narocitog razloga, rekao otprilike: „Pogledajte ih, pogledajte kako lijepo izgledaju i kako su svjeze izbrijani“.
„To su mrtvi ljudi“, uzvratio je Radic.
P-16 je izjavio da je njegova reakcija bila instinktivna. „Rekao sam: ’Ovi ljudi su zivi.’“
„Ne, vi ne vidite dobro“, rekao je Radic. „Ti ljudi su mrtvi.“
Svjedok je izjavio kako se zbog ovakvog razgovora osjecao veoma nelagodno, te kako je nakon toga napustio bolnicu.
No, u obliznjem je parku naisao na „sokantan prizor“: oko 80 tijela bilo je „umotano u plasticne kese“ i uredno poslagano.
Svjedok je na licu mjesta nacinio fotografije, pri cemu se ispostavilo da su vecina mrtvih bili civili. Na pitanje tko su ti ljudi, jedna zena mu je odgovorila da se radi o preminulim bolnickim pacijentima koji, uslijed ratnih okolnosti, nisu mogli biti sahranjeni.
Zajedno sa svojim kolegama, svjedok se potom uputio na drugi kraj grada, gdje su na jednom parkiralistu – za dvadesetak stolova, a ispod natpisa „Prijemni centar“ – sjedili oficiri koji su sastavljali popise imena.
„Njima [osobama s popisa] bila je davana hrana i voda, nakon cega su ukrcani u autobuse“, rekao je P-16 pred sudom.
Svjedok tvrdi da je poslije toga, preko puta, nadomak skladista uglja, video grupu od oko 200 ljudi. „Tamo je stajala jedna gospodja, koja me je povukla za ruku tako da sam mogao osjetiti njeno drhtanje, i pitala me: ’Sto ce biti s nama, gospodine?’“
Iako nije imao ni pribliznu predodzbu o onome sto ce uslijediti, svjedok ju je pokusao smiriti. Prisjetio se da joj je rekao: „Nema nikakvih problema. Cim zavrse sa Srbima, i vi cete doci na red za evakuaciju.
„I sta se na kraju s njima desilo? Ne znam.“
U optuznici se navodi da je Mrksic, kao zapovjednik Operativne grupe Jug, u ime JNA bio najodgovorniji za evakuaciju vukovarske bolnice.
Upravo je Mrksic, kako se navodi, i naredio Sljivancaninu – kao starjesini za sigurnost spomenute skupine – da izvede evakuaciju. Radic je pak, kao osoba u cijoj su nadleznosti bile tri jurisne grupe kojima je formalno zapovijedao Mrksic, bio poznat kao Sljivancaninova desna ruka.
P-16 je ispricao i kako mu je oficir JNA, cijeg se imena nije mogao sjetiti, rekao da su upravo Radic i Sljivancanin „izabrali oficire koji su izvrsili odabir ljudi iz bolnice“, koji su potom odvezeni i „ubijeni u pustinji“. Kasnije se ispostavilo da je spomenuta „pustinja“ zapravo bila Ovcara, to jest poljoprivredno dobro nadomak Vukovara.
Obrana je svjedoku prigovorila zbog toga sto se ne moze sjetiti imena, odnosno sto to nije ucinio u ranijoj prilici, dajuci izjavu tuzilastvu. Svjedok je pak rekao kako ga tada nije zelio „dovesti u nepriliku“.
Sutradan, 19. studenoga/novembra, svjedok je posjetio i Borovo Naselje (gradic na podrucju opcine Vukovar), gdje je vidio kako pripadnici paravojnih formacija „pale i pljackaju“.
Svjedok je opisao kako je u jednom dvoristu vidio dva lesa. Radilo se o starijoj zeni i njenom sinu, koji ju je ocito pokusao zastititi. Takodjer je vidio i tijelo djeteta na cijem je celu bila rupa od metka.
Dalje niz ulicu, P-16 je video jos leseva djece, ali i citavih obitelji. Prema njegovim rijecima, ta ubojstva su, po svemu sudeci, bila ucinjena planski.
Objasnjavajuci svoju potrebu za svjedocenjem, P-16 je rekao: „U vama prokljuca bijes.“
A komentirajuci poratnu propagandu, svjedok je pred sudom izjavio: „To je njihova istina. Ali vi veoma dobro znate da nije bilo tako. Bili ste tamo, vidjeli ste sto se desilo; duznost vam je da o tome progovorite, i mislim da je to najhumanija stvar koju covjek moze uciniti.“
Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.
