SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN

Jedan kirurg tvrdi da su dvojica haskih optuzenika zaista sudjelovala u ubijanju vise od 260 ljudi izvedenih iz bolnice u kojoj je on sam radio. Rijec je o zlocinu koji se 1991. odigrao u hrvatskom gradu Vukovaru.



Naime, dr. Juraj Njavro izjavio je kako „nikada ne bi zaboravio“ oficire Jugoslavenske narodne armije (JNA), Miroslava Radica i Veselina Sljivancanina, kojima se zbog navodnog sudjelovanja u spomenutom masakru sudi zajedno s trecim zapovjednikom JNA, Miletom Mrksicem.



Tuzioci tvrde da su trojica optuzenika nadzirala proces odabira nesrpskih zrtava iz bolnice u kojoj su se nalazili pacijenti, osoblje i izbjeglice; njihovog prevozenja na poljoprivredno dobro Ovcara; te premlacivanja i naposljetku strijeljanja.



Dr. Njavro je opsezno govorio i o stravicnim uvjetima koji su u Vukovaru vladali uoci samog masakra. Istu temu je kasnije dotakao i sljedeci svjedok optuzbe, visoki duznsonik Ujedinjenih naroda koji je u to vrijeme boravio u gradu.



Kirurg je sucima ispricao kako je u vecernjim satima 18. studenoga/novembra 1991. – dan prije no sto ce se dogoditi masakr – pri obilasku pacijenata saznao da ih je prethodno obilazio i Radic, koji ih je pritom verbalno zlostavljao.



Vec tada su, kako se prisjetio svjedok, „vladali panika, strah, krajnje mucna atmosfera“. Dodao je i da su „ljudi izgubili svaku nadu u opstanak“.



Svjedok je pred sudom potvrdio kako nije bio u nedoumici oko svrhe posjeta pripadnika JNA. „Oni su zapravo odabirali ljude za transport koji je zavrsio . . . u Ovcari“, rekao je on.



A sljedeceg dana, nakon sto je JNA preuzela kontrolu nad bolnicom, dr. Njavro je – kako je rekao – vidio Sljivancanina i Radica. Sljivancanin je bio odgovoran za citavu bolnicu, rekao je on, dok je Radic izgleda bio zaduzen za odabir onih koji su potom ubijeni.



Tokom unakrsnog ispitivanja, branioci su postavili pitanje je li moguce da je svjedok njihove klijente zapravo prepoznao na temelju medijskih izvjestaja o sudjenju. Dr. Njavro je priznao da je Mrksica prvi put vidio na televiziji, ali je insistirao na tome da su druga dvojica optuzenika doista bila prisutna u bolnici. „Vidio sam [ih]”, rekao je on. „Nikada ih ne bih zaboravio.“



Svjedok je potvrdio i navode optuzbe po kojima je JNA osujetila pokusaj medjunarodne organizacije Lijecnici bez granica da evakuira najteze pacijente iz vukovarske bolnice.



Objasnjavajuci da je JNA zadrzala konvoj te organizacije kako bi ga onemogucila da stigne u grad, dr. Njavro je dodao: „Moj utisak je da je to ucinjeno kako bi se situacija u kojoj su se nalazili ranjenici otezala.“



Svjedok je govorio i o uvjetima koji su vladali u gradu i bolnici. „Granate su padale poput kise“, rekao je on. „Svaki izlazak vam je ujedno mogao biti i posljednji.“



Kada je u studenome/novembru stigla JNA, bolnica je – prisjetio se svjedok – vec bila toliko unistena da su lijecnici, pacijenti i ostali koji su se u nju sklonili vec bili prisiljeni smjestiti se u podrum.



Svjedocenje dr. Njavra prekinuto je kako bi mu se dozvolilo da ode na svecanost kojom se ovog vikenda obiljezava godisnjica vukovarskog masakra. Njegov ce iskaz biti okoncan tek u kasnijoj fazi sudjenja.



Sljedeci je ovoga tjedna svjedocio Herbert Okun, koji je u vrijeme masakra bio specijalni savjetnik i zamjenik Sajrusa Vensa (Cyrus Vance), izaslanika UN-a za bivsu Jugoslaviju. Okun je prethodno vec svjedocio pred Haskim tribunalom, i to na sudjenjima bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu, te bivsem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba, Momcilu Krajisniku.



Okun je pred sudom govorio o tome kako je s Vensom u Vukovaru boravio u listopadu/oktobru 1991., te kako su namjeravali obici i gradsku kasarnu JNA i bolnicu. Govoreci o uzasnim uvjetima koje su tamo zatekli, ovaj osamdesetdvogodisnji starac, koji pamti cak i Evropu s kraja cetrdesetih (tj. iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata), rekao je sucima: „Nisam vidio nista sto bi se moglo usporediti s Vukovarom.“



Branioci tvrde da je vukovarska kasarna bila napadnuta, te da je granatiranje grada i bolnice zapravo predstavljalo samoobranu. Sa druge strane, pozivajuci se na navode iz vlastitog dnevnika, svjedok je napomenuo kako ni on ni Vens na kasarni nisu vidjeli bilo kakva ostecenja.



Okun se potom prisjetio i Sljivancanina, koji je tokom njegove posjete Vukovaru predvodio vojnu pratnju, i koji mu je rekao da bolnicu ne mogu obici zbog toga sto na putu do nje treba prijeci i most koji je navodno – miniran. Buduci da je zajedno s Vensom bio u prilici da na tom mostu vidi pjesake i vozila, svjedok je te tvrdnje odbacio kao „ocigledne lazi“.



Stoga su posjetioci nastavili insistirati na obilasku bolnice, nakon cega je situacija postala jos napetija. „Tada se Sljivancanin latio puske“, prisetio se Okun, „i nastupio je trenutak za pamcenje. Uperio ju je u gospodina Vensa.“



Iako je Sljivancanin bio „tezak“ i „pkrutan“ covjek, Okun je vjerovao da do pucnjave nece doci; pa ipak je, zajedno s Vensom, odlucio vise ne spominjati bolnicu.



Okun se, najzad, prisjetio i svog razgovora s Vensom, posvecenog sastanku koji je potonji odrzao s Milosevicem, 13. studenoga/novembra 1991. Tada je Milosevic medjunarodnom predstavniku rekao: „Vukovar je posebna prica, svijet ce to razumjeti. Hrvati su zivotinje.“



Svjedok je napomenuo da je zajedno s Vensom raspravljao o toj cudnoj opasci , te da su zakljucili kako se nesto strasno u tom gradu vec dogodilo ili ce se dogoditi.



Milosevicu se inace sudi za ratne zlocine pocinjene u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, tako da se i on tereti za vukovarski masakr.



Adrienne N. Kitchen je stazistkinja IWPR-a u Hagu.