Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MRKSIC, RADIC & SLJIVANCANIN

Obrana tvrdi da se u vukovarsku bolnicu sklonio i jedan broj hrvatskih vojnika koji su se pretvarali da su ranjeni
By Helen Warrell

Advokati trojice bivsih oficira jugoslavenske vojske – optuzenih za ubojstvo 264 osobe iz vukovarske bolnice potkraj 1991. – tvrde da je medicinsko osoblje bilo spremno simulirati operativne zahvate nad hrvatskim borcima kako bi im omogucilo da se skrivaju u toj ustanovi.


Bivsa medicinska sestra, Binazija Kolesar, koja je proteklog tjedna pozvana kao svjedok optuzbe, odbacila je prilikom unakrsnog ispitivanja navode obrane da su i zdravi ljudi bili previjani, te da su pojedini vojnici – da bi izgledali kao ranjenici – bili cak „rasjecani . . . i zasivani“.


Trojicu se optuzenika – Milu Mrksica, Miroslava Radica i Veselina Sljivancanina – tereti za nadziranje zloglasnog masakra, koji su 19. studenoga/novembra 1991. zajedno izvele Jugoslavenska narodna armija (JNA) i srpske paravojne formacije.


Obrana ocito nastoji pokazati kako su se u bolnici u to vrijeme nalazili i pripadnici Zbora narodne garde (ZNG), na osnovu cega bi se sama zgrada onda mogla smatrati legitimnom vojnom metom.


Kolesarova je pak insistirala na tome da se hrvatski borci „niposto“ nisu skrivali u vukovarskoj bolnici, tvrdeci da tamo nije bilo nikakvog simuliranja. Svi pacijenti su prilikom prijema bili pregledani, a na osnovu dokumentacije se – po rijecima svjedokinje – lako moze pokazati da povrede i simptomi nisu bili lazni.


S druge strane, Mrksicev zastupnik Miroslav Vasic podsjetio je svjedokinju na izjavu koju je istraziteljima tuzilastva dala 1995. Tom prilikom je, naime, izjavila kako ne zna da li su se u zgradi bolnice skrivali i hrvatski vojnici, jer je – kako je tada rekla – zbog ogromnog broja pacijenata bilo veoma tesko utvrditi „tko je zaista ranjen, a tko se pretvara“.


Umjesto da komentira vlastitu nedosljednost, Kolesarova je uzvratila da je ne iznenadjuje to sto su prestraseni ljudi bili spremni na sve kako bi ostali u bolnici i tako izbjegli najgore.


Takodjer u nastojanju da dokaze da je i bolnicko osoblje posredno sudjelovalo u sukobima, Radicev branilac, Borivoje Borovic, postavio je Kolesarovoj pitanje koje se ticalo Sase Jovica – vojnika JNA koji se u bolnici navodno zatekao kao talac, a ne kao pacijent.


Kolesareva je bila prinudjena priznati kako se ne sjeca Joviceve ozljede.


Prethodno je, odgovarajuci na pitanja tuzilastva, ista svjedokinja ponudila podroban opis onoga sto se u bolnici zbivalo na dan ulaska JNA u Vukovar.


Potvrdjujuci navode iz optuznice, Kolesarova je rekla da su je tog jutra, zajedno s ostalima, vojnici poveli na sastanak zaposlenih. Preplasenom osoblju je tom prilikom bilo naredjeno da svi, ukljucujuci i pacijente koji mogu hodati, izadju u dvoriste.


Kolesarova je rekla da je jos dok je trajao sastanak jedna sestra primijetila da se napolju okuplja sve veci broj ljudi, ukljucujuci i muzeve zenskog medicinskog osoblja, koji su nekoliko ranijih tjedana proveli skrivajuci se u zgradi.


Potonja je sestra od Sljivancanina – koji je zajedno s vojnicima nadzirao osoblje – zatrazila da joj kaze kamo odvode njihove supruge. On je pak zahtijevao popis s njihovim imenima. Od ukupno oko 400 ljudi koliko ih je iz bolnice tog jutra bilo odvedeno u obliznju kasarnu JNA, ljudi s predanog spiska su bili prvi koji su se vratili.


Kolesarova je svojim iskazom zapravo podrzala navode optuzbe da je Sljivancanin 20. studenoga/novembra „osobno zapovijedao prebacivanjem i izdvajanjem“ osoba nesrpskih nacionalnosti. Svjedokinja je to potvrdila i tako sto je izjavila da je u bolnici toga dana jedino Sljivancanin „izdavao naredjenja i svima govorio sto da rade“.


Ona je shvatila da je prisilno prebacivanje pacijenata nesto sasvim drugo od dogovorene evakuacije koju je trebao organizirati Crveni kriz i koju su svi zeljno iscekivali. U trenutku kada je JNA stigla, bolnica je – po njenim rijecima – vec bila preplavljena civilima koji su, u potrazi za „oazom mira“, pobjegli iz grada pod opsadom.


„Nadali smo se da cemo konacno uspjeti pobjeci iz tog pakla.“


Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.