Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Pise: Ana Uzelac iz Haga (TU Br 394, 18-feb-05)
By IWPR

Svjedocenje brizljivo odjevenog i stalozenog Vladislava Jovanovica – nekadasnjeg jugoslavenskog ministra inozemnih poslova – trebalo je osporiti tvrdnje tuzilastva po kojima je Milosevic u potpunosti kontrolirao zbivanja u Hrvatskoj i Bosni.


Jovanovic je svog bivseg sefa opisao kao covjeka dobrih namjera i ogranicenih moci, koji je, istina, zelio pomoci Srbima u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, ali pritom nije bio u stanju utjecati na njihova politicka i vojna rukovodstva na nacin o kojem je ranije govorilo tuzilastvo.


Medjutim, tokom unakrsnog ispitivanja, tuzioci su uspjeli dokazati da je Beograd itekako bio obavijesten o dogadjajima u Bosni, te da je s liderima bosanskih Srba otvoreno raspravljao o pitanjima poput izmjene etnicke strukture stanovnistva.


Milosevica se u vise od 60 tocaka triju odvojenih optuznica – za Hrvatsku, Bosnu i Kosovo – tereti za nedjela pocinjena tokom devedesetih: ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Veci dio Jovanovicevog svjedocenja ticao se prvih ratnih godina i dezintegracije bivse Jugoslavije. Svjedok je pokusao dokazati da je taj raspad bio posljedica plana koji su Hrvatska i Slovenija usvojile nekoliko godina ranije, te da su ratovi izbili zbog “jednostrane secesionisticke politike” tih republika.


U tome su imale “veliku podrsku nekih drzava – Njemacke, Austrije i Vatikana”, rekao je nekadasnji diplomat, ponavljajuci glavnu tezu Miloseviceve obrane, po kojoj je Jugoslavija zapravo bila zrtva medjunarodne zavjere ciji je cilj bilo njeno razbijanje.


Osim toga, Jovanovic je svjedocio i o brojnim medjunarodnim pregovorima i mirovnim konferencijama na kojima je on sam sudjelovao u svojstvu ministra inozemnih poslova krnje Jugoslavije, tvrdeci da su interesi srpske delegacije u takvim prilikama redovno bivali zrtvovani interesima Zapada i ostalih jugoslavenskih republika.


Slicno su glediste pred sudom vec iznijeli i mnogi drugi svjedoci – kao sto su bivsi potpredsjednik srpske vlade Ratko Markovic, te jos jedan Milosevicev suradnik, penzionirana profesoricaa prava iz Beograda, Smilja Avramov.


Ocigledno ogorcen zbog toga sto je primoran jos jednom slusati istu pricu, sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) upozorio je optuzenog da se “bjesomucno” ponavlja. Milosevic ga je mirno saslusao, da bi potom ipak uglavnom nastavio u istom stilu.


Usprkos tome, bivsi je predsjednik tokom Jovanovicevog svjedocenja zaista uspio iznijeti i potencijalno vazne dokaze koji su se ticali mjere njegovog vlastitog utjecaja na Srbe u Hrvatskoj i Bosni.


Svjedok je tvrdio da je Milosevic bio tek djelomicno obavjestavan o zbivanjima u Bosni, te da su ga o tim zbivanjima uglavnom informirali lideri bosanskih Srba, s kojima nije bio u dobrim odnosima. Tokom unakrsnog ispitivanja, Jovanovic je insistirao na tome da je Milosevic za pad Srebrenice u srpnju/julu 1995. i kasnijeg pogubljenje vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka saznao – “na vijestima”.


Jovanovic je takodje uporno tvrdio da su ratovi u Hrvatskoj i Bosni predstavljali “unutrasnje sukobe”, te da je utjecaj beogradske vlade i Milosevica na tamosnje srpske vojne i politicke lidere bio prilicno slab.


Da bi to i dokazali, Milosevic i njegov svjedok pozvali su se na izvjestaj glavnog tajnika Ujedinjenih naroda nacinjen u ljeto 1992., gdje se navodi kako se vojnim formacijama bosanskih Srba “ne zapovijeda iz Beograda”. U istom se izvjestaju govori i o “pojavi generala [Ratka] Mladica i jedinica pod njegovim zapovjednistvom kao nezavisnom ciniocu”.


Stvarna priroda odnosa izmedju Mladica i Milosevica mogla bi se ispostaviti kao presudna za utvrdjivanje odgovornosti bivseg srpskog predsjednika za zlocine koji se navode u bosanskoj optuznici – pogotovo za genocid.


Stoga je predsjedavajuci sudac naglasio da je doticni odlomak iz izvjestaja “veoma jak i vrlo vazan” za Milosevicevu obranu.


Suac Robinson je, stovise, okrivljenom preporucio da sazna tko je sve sudjelovao u izradi izvjestaja glavnog tajnika UN-a, pa da onda te osobe pozove svjedociti.


“Vasa obrana bi bila neuporedivo uvjerljivija ukoliko biste uspjeli osigurati [njihovo] svjedocenje”, rekao je predsjedavajuci sudac, savjetujuci Milosevicu da u tu svrhu “iskoristi i usluge svog zastupnika”.


Medjutim, Milosevic se – s obzirom da jos uvijek odbija priznati branioca Stivena Keja (Stephen Kay), koji mu je prosle godine dodijeljen – ni na koji nacin nije izjasnjavao o toj sugestiji.


Jovanovic je u nastavku svjedocio o pogorsanju odnosa izmedju Milosevica i rukovodstva bosanskih Srba, ciji su predstavnici odbili izvjestan broj mirovnih planova koji su im bili predlozeni.


Tokom 1993., ti su odnosi “postali zategnuti [u tolikoj mjeri da je] povremeno dolazilo i do njihovog potpunog prekida”.


“Nasi sastanci su se uglavnom pretvarali u svadje”, rekao je svjedok.


Pa ipak, tokom unakrsnog ispitivanja, tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) uspeo je pronaci nekoliko pukotina u teoriji o Milosevicevoj navodnoj neupucenosti u stvarno stanje u Bosni.


Najs se pozvao na brojne diplomatske izvjestaje kojima je beogradska vlada tokom rata bila upozoravana na krizu u Bosni, kao i na odredjene javne dokumente UN-a, ukljucujuci i rezoluciju usvojenu u proljece 1993., u kojoj Vijece sigurnnosti apelirana Beograd da “sprijeci genocid u Bosni”.


Tuzilac je, osim toga, procitao i odlomak iz zapisnika sa sastanka tijela koje je osnovano s ciljem “uskladjivanja” politike bosanskih Srba sa politikom Beograda. Iz tog se odlomka vidi kako se i Jovanovic zalagao za “etnicku homogenizaciju” teritorija pod srpskom kontrolom i mirnu razmjenu stanovnistva.


Iako je bilo predvidjeno da svjedocenje bivseg ministra traje samo jedan tjedan, ono jos uvijek nije okoncano, pa su suci – koji su sve nezadovoljniji nacinom na koji Milosevic koristi vrijeme koje mu je dodijeljeno za dokazni postupak obrane – saopcili da ce uskoro o tome iznijeti i sluzbeni stav.


Ana Uzelac je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.