Kada je prije vise od tri tjedna pocelo maratonsko svjedocenje bivseg pomocnika srpskog ministra unutrasnjih poslova, Obrada Stevanovica, cinilo se da ce doticni svjedok sve vrijeme govoriti o navodima iz optuznice koja je protiv Milosevica podignuta zbog onoga sto se dogodilo na Kosovu.
No, izgleda da ce se Stevanovicevo svjedocenje ipak pamtiti po dramaticnom otkricu da je i Srbija bila umijesana u najstravicniji zlocin koji se odigrao tokom bosanskog rata – masakr nad oko 8.000 bosanskih Muslimana koji je u srpnju/julu 1995. pocinjen nakon pada Srebrenice.
U okviru ovotjednog unakrsnog ispitivanja, tuzioci su emitirali jezivi video-zapis na kojem se navodno vide pripadnici jedne od jedinica srbijanskih tajnih sluzbi kako ubijaju sestoricu Muslimana. Lako bi se moglo ispostaviti da se radi o najjacem (javnosti dostupnom) dokazu Miloseviceve umijesanosti u zlocin koji je u medjuvremenu i u formalno-pravnom smislu potvrdjen kao genocid.
Kada je od Stevanovica zatrazeno da identificira osobe sa snimke, on je rekao da su mu one nepoznate. U medjuvremenu je beogradska vlada 2. lipnja/juna uhapsila najmanje osmoro ljudi zbog osnovane sumnje da su povezani sa snimljenim zlocinom. (Vidi Dnevnik Tribunala br. 409, od 3. lipnja/juna 2005., tekst “Snimka srebrenickog pogubljenja ubrzala hapsenja”, http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_409_1_ser.txt.)
Osim uznemirujuce snimke, tokom unakrsnog ispitivanja otkrivene su jos neke, nista manje zastrasujuce cinjenice, koje su ujedno dovele u pitanje svjedokovu vjerodostojnost. Tuzioci su pokusali prikazati Stevanovica kao osobu kojoj je Milosevic povjeravao najosjetljivije operacije, odnosno nekoga tko je i u vrijeme kada su navodni zlocini pocinjeni predstavljao vazan dio ratne masinerije.
Potkraj tjedna, tuzioci su Stevanovicu predocili rukom pisani dnevnik koji je on osobno vodio 1999., tokom rata na Kosovu.
U njemu su svjedokovim rukopisom napisane rijeci koje je izgovorio Milosevic (na primjer: “Nema lesa – nema zlocina”) i koje su se ocito odnosile na “ciscenje” kosovskog teritorija, a bile su pracene i strahom da ce “dokazima o zlocinima nad civilima” biti “pravdana agresija” na Srbiju.
Milosevica se tereti za organiziranje kampanje masovnih progona na Kosovu, koja se poklopila sa zracnim udarima NATO-a na Srbiju, to jest razdobljem od ozujka/marta do lipnja/juna 1999. Tuzioci tvrde da je glavni cilj te kampanje – koja je bila pracena masovnim ubijanjem albanskih civila – bilo “ciscenje” citave regije od albanskog stanovnistva.
Tuzioci tvrde da su, u pokusaju da se doticni zlocini zataskaju, tijela civilnih zrtava tajno prebacivana u unutrasnjost Srbije i na podrucje grada Beograda, gdje su sahranjivana u masovne grobnice na lokacijama koje pripadaju specijalnim policijskim jedinicama. A predstavnici domaceg sudstva su ovoga tjedna najavili kako se nadaju da ce prve optuznice protiv onih koji su za sve to odgovorni biti podnesene do kraja godine.
Izgleda da sadrzaj Stevanovicevog dnevnika potvrdjuje verziju dogadjaja koje je iznijlo tuzilastvo. U biljesci iz svibnja/maja 1999., Stevanovic je velikim slovima napisao rijec “predsjednik”, da bi ispod toga usledile citirane reci “Nema lesa – nema zlocina”.
Kada ga je tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) upitao tko je doticni predsjednik, svjedok je nevoljno odgovorio da se radi o Milosevicu. Ali kada je uslijedilo pitanje o smislu citiranih rijeci, svjedok se upustio u opsirno izlaganje teze po kojoj su u stvari albanski pobunjenici primjenjivali taktiku prikrivanja leseva srpskih zrtava u namjeri da zataskaju zlocine.
Kada je pak od njega zatrazeno da prokomentira zapis koji glasi “oni ce dokazima o zlocinima nad civilima opravdavati agresiju”, Stevanovic je ponovo poceo objasnjavati kako se “oni” odnosi na albanske pobunjenike, napominjuci da je trebalo da tijela njihovih zrtava budu predstavljena kao tijela zrtava navodnih srpskih zlocina.
Nakon sto mu je tuzilac ukazao na nesaglasje izmedju dva odgovora, Stevanovic je odbacio tu kvalifikaciju. “Ukoliko [pobunjenici] ne bi uspjeli sahraniti i sakriti zrtve svojih zlocina, oni bi ih predstavili kao dokaz protiv nas”, rekao je on.
Stevanovic je sve vrijeme tvrdio da protjerivanje i ubijanje kosovskih Albanaca, kao ni naknadno prikrivanje tragova zlocina, niposto nisu bili sastavni dio drzavne politike.
Tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je insistirao na tome da ne zna kako su tijela albanskih civila zavrsila u masovnim grobnicama na ogradjenim policijskim lokacijama vise stotina kilometara udaljenim od Kosova, od kojih se najveca nalazi na podrucju Beograda. Stovise, uporno je ponavljao tezu da su leseve sigurno premjestili “oni koji su zeljeli diskreditirati Srbiju”.
“I tako je taj 'netko' preuzeo tijela . . . vozio ih kamionima po citavoj zemlji i iskopao grobove na tajnim policijskim lokacijama”, sazeo je Najs Stevanovicevu verziju price. “Nije valjda da to ozbiljno mislite?”
Bivsi pomocnik ministra unutrasnjih poslova nerazgovjetno je potvrdio da je tako.
Tuzilac se potom pozvao na navode iz zapisnika sa sastanaka odrzanih u srpskom ministarstvu policije, na kojima su se Stevanoviceve kolege zalile na “otpor” koji su sami policajci pokazivali prema “restauraciji terena” – sto je, prema navodima tuzilastva, bio sifrirani naziv za ekshumaciju leseva civilnih zrtava i njihov transport kamionima-hladnjacama u unutrasnjost Srbije.
Svjedok je medjutim uzvratio da nije u stanju pratiti tuziocevo izlaganje i da ne razumije njegova pitanja.
Prije toga su tuzioci uspjeli pokazati da je Stevanovic sudjelovao u izvjesnom broju tajnih operacija koje je srpska policija izvela na podrucju Bosne.
Oni su od Stevanovica prvo izmamili priznanje da je zajedno sa specijalnim jedinicama srpske policije kojima je zapovijedao potkraj proljeca 1992. – na samom vrhuncu operacije etnickog ciscenja – boravio duz srpske strane granice s istocnom Bosnom. Stevanovic je takodjer priznao da je u to vrijeme poznavao izvjesnog Branislava Vakica – koji je, po vlastitom priznanju, zapovijedao dobrovoljackim jedinicama koje su se borile na strani bosanskih Srba.
Najs je pred sudom procitao odlomak iz novinskog intervjua u kojem je Vakic govorio o tome kako se na podrucju istocne Bosne “borio zajedno sa specijalnim snagama [srpske policije] pod zapovjednistvom Obrada Stevanovica”, da je na samom ratistu “odlicno suradjivao s njim”, te da se on sam redovno pojavljivao i u centrima za obuku srpske policije, na planini Tari.
Stevanovic je pak te tvrdnje odbacio kao “poluistine”, dodajuci da s dobrovoljcima nije bilo nikakve suradnje na ratistu, kao i da jedinice srpske policije nikada nisu sudjelovale ni u jednoj borbenoj operaciji na bosanskoj teritoriji.
No, tuzioci su potom predocili i dokument s cijim je sadrzajem sud upoznat jos tokom dokaznog postupka optuzbe, a koji potvrdjuje da 26. lipnja/juna 1995. – svega dva tjedna uoci pada Srebrenice – “ministarstvo policije Srbije zajedno s ministarstvom policije [bosanskih Srba] salje 350 pripadnika specijalnih jedinica koje ce od 27. lipnja/juna biti angazirane u borbama oko Trnova”.
Kao bivsi sluzbeni zapovjednik specijalnih policijskih jedinica, Stevanovic je nakon toga usplahireno izjavio: “Zaista mi nije jasno sto bi to moglo znaciti!”
Unakrsno ispitivanje ovog svjedoka bit ce nastavljeno i iduceg tjedna.
Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.
