Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Suci razmatraju mogucnost produzenja dokaznog postupka obrane.
By IWPR ICTY
Na sudjenju bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu, koji je optuzen za ratne zlocine, suci su ovoga tjedna saslusali zahtjev da se okrivljenom odobri i dodatno vrijeme za iznosenje obrane.



Usprkos narusenom zdravlju, Milosevic i dalje insistira na tome da se brani samostalno, pa je tako osobno iznio i vlastitu procjenu da vazecim planom – po kojem bi sudjenje trebalo biti okoncano otprilike u ozujku/martu iduce godine – nije predvidjeno ni priblizno onoliko vremena koliko je njemu neophodno za pobijanje optuzbi, ukljucujuci i onu za genocid.



Tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) uzvratio je tvrdnjom da, s obzirom na nacin na koji je do sada trosio vrijeme kojim raspolaze, okrivljeni nema pravo ocekivati da ce njegov zahtjev naici na razumijevanje.



Pitanje buducnosti procesa – koji je poceo jos u fekljaci/februaru 2002. – proteklih je tjedana dospjelo u srediste paznje, nakon sto su suci nagovijestile da bi optuznice koje su prethodno objedinjene iz prakticnih razloga ipak mogle biti razdvojene.



Jednu od opcija, po njihovim rijecima, predstavlja odvajanje onog dijela dokaznog postupka koji se tice etnickog ciscenja na Kosovu – s obzirom da je jedino na te optuzbe Milosevic u dosadasnjem toku sudjenja pokusao odgovoriti – i ubrzano donosenje presude za taj dio slucaja.



Cini se da je ovotjedna rasprava – koja se odvijala izmedju posljednja dva iskaza koje su o zbivanjima na Kosovu kao svjedoci obrane dali pripadnici Vojske Jugoslavije (VJ) – bila zamisljena kao osvrt na najvaznija pitanja nakon kojeg ce suci odluciti o nacinu na koji ce sudjenje biti nastavljeno.



Milosevic je svoj iskaz zapoceo insistiranjem na tome da pravo na posteno sudjenje podrazumijeva i osiguravanje vremenskih i ostalih resursa koje iziskuje optimalan nacin obrane.



On, naime, smatra da su mu prava prekrsena vec i cinjenicom da, kako navodi i njegov sluzbeni branilac Stiven Kej (Steven Kay), cjelokupna dokumentacija njegovog slucaja ima vise od miljun kucanih stranica. Milosevic kategoricno tvrdi kako nema vremena procitati sav taj materijal.



Okrivljeni je napomenuo i da se situacija dodatno pogorsala zbog toga sto je sudu podnesen i veliki broj pisanih izjava svjedoka optuzbe. Njemu i njegovim „suradnicima“ – medju koje Milosevic ne ubraja Keja, posto i dalje odbija koristiti njegove usluge – navodno nedostaju resursi za primjenu odgovarajuce taktike u dokaznom postupku obrane.



Milosevic je u nastavku rekao i da je popis s oko 190 imena svjedoka, koji je nedavno podnio sudu, zapravo skracena verzija jednog mnogo duzeg popisa, te da se u stvari radi o „najmanjem mogucem broju“ svjedoka koji je neophodan za okoncanje dokaznog postupka.



Ukoliko pretpostavimo da saslusanje svjedoka u proseku traje dva sata, Milosevicu bi – kako je sam naveo – za sprovodjenje obrane bilo potrebno jos oko 150 radnih dana (ukljucujuci i vrijeme predvidjeno za unakrsno ispitivanje svjedoka od strane tuzilaca). A buduci da se zbog optuzenikovog zdravstvenog stanja zasjedanja odrzavaju samo tri puta tjedno, to bi znacilo da ce obrana trajati jos oko godinu dana.



Tuzilac je pak odgovorio tvrdnjom da saslusanja svjedoka u Milosevicevom slucaju prosjecno ipak traju oko sest sati – sto bi onda znacilo i da bi se, ukoliko se njegovi zahtjevi usvoje, obrana protegla na barem tri godine.



Najs je takodjer odbacio tezu okrivljenog da mu nedostaju resursi kojima raspolazu tuzioci. Napomenuo je da je Milosevicu lakse utoliko sto je za njegovo oslobadjanje ipak dovoljno da bude iznesena osnovana sumnja u optuzbe, dok je na tuzilastvu teret njihovog dokazivanja. Najs je konstatirao i da se u dosadasnjem toku sudjenja pokazalo kako su Milosevic i njegovi suradnici do izvjesnih dokaza – a prije svega do dosijea VJ-a – stizali na mnogo laksi nacin nego tuzilastvo.



No, Najs je u svom izlaganju naglasak ipak stavio na cinjenicu da se Milosevic svojevoljno odrekao usluga branilaca koje mu je sud dodijelio, kao i da je sve vrijeme ignorirao savjete sudaca koji su mu sugerirali da vrijeme kojim raspolaze iskoristi sto efikasnije. Ukoliko to za posljedicu bude imalo nemogucnost iznosenja obrane u predvidjenom roku – koji je inace takav da okrivljenog stavlja u potpuno ravnopravan polozaj u odnosu na tuzilastvo – onda je za to, po Najsovim rijecima, odgovoran iskljucivo Milosevic.



U stvari, jedno od rijetkih opravdanja za eventualno produzenje dokaznog postupka obrane bio bi sudacki zakljucak da okrivljeni zapravo ne snosi odgovornost za svoje dosadasnje odluke. Ne bez ironije, Najs je u tom kontekstu ukazao na to da se iz jednog od nedavnih sudskih dokumenata moze zakljuciti kako suci smatraju da Milosevic pati od „opsesivne zelje za publicitetom“, odnosno od „prinudne potrebe za javnim iznosenjem nacina na koji bi on volio da povijest opise ratove u kojima je sudjelovao“.



Odbacujuci tu mogucnost, Najs je naposljetku rekao kako je „dosao trenutak kada mu sudsko vijece treba reci: ’Dosta je bilo.’“



Prije ovog saslusanja, svjedocio je general Krsman Jelic, koji je tokom 1999. – u vrijeme kada su vojnici i policajci s teritorije Kosova navodno protjerali oko 800.000 albanskih civila – zapovijedao jednom od mehaniziranih brigada VJ-a.



Jelic se sucima obratio tako sto se pozvao na niz dokumenata koji pokazuju da je u naznaceno vrijeme srpskim formacijama na Kosovu neprestano bilo naredjivano da postuju odredbe medjunarodnog ratnog prava.



Osim toga, svjedok je porekao ucesce vojske u „antiteroristickoj operaciji“ izvedenoj 15. sijecnja/januara 1999. u selu Racak, u kojoj je navodno poginulo vise desetina ljudi, medju kojima i jedan trinaestogodisnji djecak. Jelic je pri toj svojoj tvrdnji ostao cak i nakon sto mu je predocen dokument koji je objavljen vec sljedeceg dana, a iz kojeg se vidi da su jedinice koje su se nalazile pod njegovim zapovjednistvom, u vrijeme policijskog napada, osiguravale obode spomenutog sela.



Kraj tjedna protekao je u znaku svjedocenja potpukovnika Janosa Sela, koji je na Kosovu zapovijedao jednom cetom iz sastava VJ-a. Tokom unakrsnog ispitivanja, Sel je pod Najsovim pritiskom bio prisiljen odgovoriti na optuzbe koje je na njegov racun iznio jedan od vojnika. Potonji je izgleda posvjedocio da je upravo Sel predvodio brutalne napade na albanska sela, te da je jedna od njegovih „omiljenih aktivnosti“ bilo dovodjenje zena u vojni logor i njihovo silovanje. Sel je pak insistirao na tome da nikada nije ni cuo za vojnika koji je iznio spomenute optuzbe.



Njegovo je svjedocenje, medjutim, prekinuto nakon sto je priznao postojanje biljezaka koje je nacinio u vrijeme trajanja kosovskog sukoba, a koje su potom pohranjene u arhiv VJ-a. Jer, prema Selovim ranijim iskazima, o njegovom boravku na Kosovu ne postoji nikakav pisani trag.



Naoruzan kopijom tih biljezaka – ciji su original suci u medjuvremenu zatrazili od Beograda – Najs je svjedoku ukazao na zapis iz kojeg se vidi da je on cak bio „u potrazi za“ vojnikom koji ga je optuzio. Sel se smjesta prisjetio da je ta osoba nestala nakon sto je bila poslana na ljecnicki pregled u Djakovicu. Cini se da nekoliko kasnijih spominjanja iste osobe u istoj biljeznici tu pricu i potvrdjuje.



Imajuci u vidu cinjenicu da je svjedok proslog tjedna tvrdio kako se ne sjeca tog covjeka, Najs je izrazio sumnju u to da tri puke rijeci („u potrazi za“) mogu izazvati tako snazan efekt na svjedokovo pamcenje.



„Na temelju biljezaka koje imam pred sobom, sjetio sam se tog vojnika“, uporan je bio Sel, dodajuci i da je citavo to pitanje ionako beznacajno, posto je spomenuta osoba nestala prije no sto je mogla prisustvovati onome o cemu je posvjedocila.



A onda je, na samom kraju ovotjednog zasjedanja, i Milosevic iskoristio priliku da se umijesa u raspravu – tako sto je okupljene podsjetio na fenomen „vizuelnog pamcenja“.



Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Londona.