Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 299, 03-07 februar 2003)
By IWPR

Sve do sada problem je predstavljala cinjenica da su ratovi u Bosni i Hrvatskoj vodjeni na teritorijama koje su izvan Jugoslavije, gdje je pak Milosevic izvjesno vrijeme obavljao funkciju predsjednika vece republike, tj. Srbije.


Tuzilastvo tvrdi da je Milosevic, i pored toga, nesluzbeno ipak imao kontrolu nad srpskim vojnim snagama u spomenutim zemljama. Na papiru - to, medjutim, nije bio slucaj. Cak ni prisustvo jedinica jugoslavenske vojske u Hrvatskoj samo po sebi ne znaci i Milosevicevu umijesanost, posto je srpski predsjednik bio nadlezan za policijske, ali ne i za vojne jedinice.


A onda se proteklog tjedna dogodio presedan: jedan je svjedok na sudu potvrdio da su na hrvatsko ratiste bile slane i jedinice Teritorijalne odbrane (TO) iz Srbije.


U svom svjedocenju, general Aleksandar Vasiljevic rekao je da je jugoslavenska vojska - buduci da se tokom 1991., uslijed masovnog dezerterstva iz hrvatskog rata, suocila s problemom nedostatka ljudstva - jedinice iz sastava TO koristila kao zamjenu za vlastiti sastav.


Rijec je o jedinicama sastavljenim od bivsih vojnika, koje su tokom Titovog komunistickog rezima bile zamisljene kao nacin da se Jugoslavija, u slucaju bilo kakve agresije, od osvajaca odbrani i "po dubini".


Tito je organizirao da tim jedinicama zapovijedaju same regije - uslijed cega su se, na primjer, srpske jedinice nalazile pod komandom Srbije, a ne Jugoslavije.


Prema spomenutom svjedocenju, TO Srbije saveznoj je vojsci, dok je ona u listopadu/oktobru 1991. vodila bitku za Vukovar, poslala podrsku u vidu izvjesnog broja jedinica koje su upucene na ratiste. General Vasiljevic - koji je i sam optuzen za ucesce u zavjeri bivseg srpskog predsjednika, s ciljem da se izvrse izvjesni zlocini - izjavio je da je za takav poduhvat svakako bilo neophodno Milosevicevo osobno naredjenje.


Dokazi da je Milosevic imao kontrolu i nad jedinicama jugoslavenske vojske, pojavili su se u vidu dva pisma.


Prvo potice od Milana Martica, bivseg ministra unutrasnjih poslova samoproklamirane Republike Srpske Krajine (RSK) u Hrvatskoj. Ono je napisano 9. lipnja/juna 1993. i u njemu se od Milosevica kao srpskog predsjednika trazi da "iskoristi vlastiti autoritet i polozaj" za nabavku rezervnih dijelova i municije za vojsku.


Drugo pismo je Milosevicu 24. lipnja/juna iste godine uputio predsjednik RSK-a, Goran Hadzic. U njemu stoji: "Dragi gospodine predsjednice, skrecem vam paznju na one probleme koje nismo u stanju sami rijesiri i na ono sto je za vojsku RSK najhitnije." A u nastavku se spominju municija, rezervni dijelovi i ostale nabavke.


General Vasiljevic je naveo i imena onih paravojnih zapovjednika koji su se, po njegovim rijecima, nalazili pod zapovijedanjem Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP) Republike Srbije.


Tako je, tokom 1990., Franko Simatovic "Frenki" vrsio obuku dobrovoljaca na podrucjima Hrvatske koje su bile pod srpskom kontrolom, i to pod pokroviteljstvom MUP-a Srbije.


Sljedece je godine Sluzba drzavne sigurnosti (SDS) Srbije u iste svrhe iz Australije u logor u Golubicu (Hrvatska) dovela Dragana Vasiljkovica, poznatijeg po nadimku Kapetan Dragan.


Jovica Stanisic je iste, 1991. godine, kao nacelnik SDS-a, angazirao lidera Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Seselja na poslovima prikupljanja dobrovoljaca za rat u Hrvatskoj.


Vasiljevic je izjavio i da za potonje tvrdnje ne raspolaze neposrednim dokazima, odnosno da se one zasnivaju na iskazima samog Seselja, koje je on dao za jedan BBC-jev dokumentarac, kao i na cinjenici da te iskaze on "nikada nije porekao".


Druga osoba koja je pod kontrolom MUP-a okupljala srpske dobrovoljce bio je Zeljko Raznatovic "Arkan", koji je zapovijedao paravojnom jedinicom pod nazivom Tigrovi. Svjedok je izjavio i da je Arkanova jedinica bila direktno potcinjena MUP-u, a ne vojsci.


Vasiljevic se takodje prisjetio kako mu je prilikom jedne posjete MUP-u bio izdat nalog da na ulazu odlozi vlastito vatreno oruzje, dok je Arkan u istu zgradu usao s automatskom puskom. A posto se pozalio na nejednak tretman, strazar mu je rekao: "Pa, vi niste Arkan."


Sljedeci svjedok optuzbe bio je bivsi diplomat Ujedinjenih naroda Carls Kirudja (Charles Kirudja), koji je u Beogradu 1994. i 1995. sluzbovao kao izaslanik Jasusija Akasija (Yasushi Akashi), specijalnog izaslanika glavnog tajnika UN-a i najviseg predstavnika UN-a u Jugoslaviji.


Kirudja je izjavio da se ni u jednoj prilici nije sreo s tadasnjim federalnim predsjednikom Zoranom Lilicem, jer je u Jugoslaviji jedini zapovjednik u stvari bio Milosevic, koji je samo na papiru figurirao kao predsjednik jedne federalne jedinice, tj. Srbije.


Kirudja je sudu ispricao kako se zajedno s Akasijem susreo s Milosevicem i kako su tom prilikom razgovarali o misijama UN-a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jer, znalo se da srpski vodja i na tim mjestima ima direktnu komandu.


Chris Stephen je sef Ureda IWPR-a u Hagu.