Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Pise: Ana Uzelac iz Haga (TU Br 404, 29-apr-05)
By IWPR

No, pravi ce smisao svjedocenja policijskog inspektora Dragana Jasovica biti ustanovljen tek nakon unakrsnog ispitivanja koje ce se dogoditi za dva tjedna.


S obzirom na mogucu tezinu Jasovicevih dokaza, tuziocu Dzefriju Najsu (Geoffrey Nice) odobreno je dodatno vrijeme za pripremu unakrsnog ispitivanja, koje je zakazano za 17. svibnja/maja.


Jasovic je ovoga tjedna sudu predocio dokumente koji pokazuju da su cak 30 od 45 osoba koje su u sijecnju/januaru 1999. ubijene u selu Racak – sudeci po izjavama koje je on prikupio od lokalnog stanovnistva – zapravo bili albanski gerilci.


I tuzioci Haskog tribunala su ovoga tjedna potvrdili da se tih 30 ljudi nalazilo na popisu pripadnika ili pomagaca Oslobodilacke vojske Kosova (OVK), ali su najavili da ce se tek naknadno izjasniti je li se zaista radilo o osobama koje su suradjivale s albanskom gerilom.


Tuzilastvo ne porice da su albanski pobunjenici, neposredno uoci masakra, boravili u selu. U ljeto 2002., njihov zapovjednik Sukri Buja (Shukri Buja) je na sudjenju Milosevicu posvjedocio da su se vojnici povukli iz sela svega nekoliko sati prije no sto ce u njega uci srpske snage, koje ce u Racku zateci samo nenaoruzane civile.


Jasovic je vec peti svjedok obrane koji na sudjenju Milosevicu svjedoci uglavnom u Racku, sto znaci da je okrivljeni u svojoj obrani naglasak ocito stavio na taj segment optuznice.


Otkrice oko 25 albanskih tijela u jaruzi nadomak tog sela, u siejcnju/januaru 1999., predstavljalo je prekretnicu kada je rijec o odnosu medjunarodne zajednice prema Milosevicu.


Svi promatraci, ukljucujuci i medjunarodnu ekipu sudskih patologa, prvobitno su saopcili da su zrtve bile pretezno civili, na koje je pucano iz neposredne blizine. Ostalih 20 tijela nalazilo se po citavom selu.


Nakon otkrica zlocina, medjunarodna zajednica je pojacala pritisak na Milosevica u nastojanju da ga privoli na politicko rjesenje kosovskog problema. Buduci da u tome nije uspjela, u ozujku/martu 1999. uslijedila je zracna intervencija NATO-a.


Tuzilastvo tereti bivseg srpskog lidera za organiziranje kampanje protjerivanja vise stotina tisuca Albanaca s Kosova, koja je pocela istovremeno s bombardiranjem i trajala sljedeca tri mjeseca.


Prema tvrdnjama tuzilaca, ta kampanja se sastojala u teroru nad Albancima i podrazumijevala je sistematicno i masovno ubijanje civila.


Sedamnaest takvih zlodjela je navedeno u kosovskoj optuznici. Od svih njih je jedino ono u Racku izvrseno prije no sto je pocela intervencija NATO-a.


Milosevica se u vise od 60 tacaka tereti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid. Protiv njega su podignute tri optuznice – za zlocine pocinjene u ratovima koji su tokom devedesetih vodjeni u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu.


Nizozemska pravnica koja vec dugo prati ovo sudjenje, Hakelina Verijn Stjuart (Hakelina Verrijn Stuart), izjavila je za IWPR da se bivsi jugoslavenski predsjednik izgleda nada da ce uz Jasovicevu pomoc dokazati da su se na meti srpskih snaga nalazili iskljucivo albanski pobunjenici, a niposto civili.


“U tom slucaju, prvi put bi se desilo da su navodi tuzilastva zaista osporeni”, dodala je ona.


Jasovica je u Hag, paradoksalno, prvo pozvao Ured tuzilastva, i to kao svjedoka na sudjenju trojici Albanaca koje se terete za zlocine pocinjene na Kosovu 1998. godine.


Tokom ovotjednog saslusanja, ispostavilo se da se njegovo ime nije ni nalazilo na prvobitnom popisu svjedoka koji je bivsi jugoslavenski predsjednik – prije no sto je poceo dokazni postupak obrane – jesenas podnio sudu. No, Jasovicu je ipak dozvoljeno svjedociti nakon sto je Milosevic primijetio da se popis zrtava iz Racka djelomicno poklapa s popisom pripadnika OVK-a koji je iznesen na drugom haskom sudjenju.


Veci dio svjedokovog iskaza ticao se pozadine samog slucaja Racak.


Jasovic je govorio o porastu napetosti na spomenutom podrucju, koje se u to vrijeme nalazilo pod kontrolom odjeljenja srpske policije iz obliznjeg grada Urosevca, u okviru kojeg je i on bio zaposlen kao inspektor.


Svjedok je opisao i incidente u kojima su srpski policajci ginuli tako sto su upadali u albanske zasjede, a govorio je i o otmicama srpskih i albanskih civila koji su odvodjeni u albanske zatvorske logore.


Poput Milosevica, i Jasovic je Racak predstavio kao “obracun” izmedju policijskih snaga i albanskih pobunjenika, odbacujuci tvrdnje tuzilaca da se radilo o smisljenoj akciji masovnog ubijanja civila koji su ostali u selu nakon povlacenja OVK-a.


Ali, kada ga je sudac Jan Bonomi (Iain Bonomy) iz Skotske upitao zna li tko je u tom “obracunu” predvodio policijske snage, Jasovic je odgovorio nijecno.


Odredjeni broj analiticara pak smatra da je pogresno insistiranje obrane iskljucivo na pitanju jesu li zrtve iz Racka bile pripadnici OVK-a ili civili.


“Vaznije od njihovog vojnog statusa jest pitanje jesu li ubijeni u borbi, ili tek posto su zarobljeni”, izjavio je Bogdan Ivanisevic, istrazivac pri beogradskom ogranku Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch).


“Cak i ukoliko su neki od njih bili pobunjenici iz OVK-a, njihovo ubijanje iz neposredne blizine nakon sto su zarobljeni i razoruzani jos uvijek predstavlja ratni zlocin.”


Za sada najjaci dokaz za to da su ljudi koji su nadjeni u Racku bili pogubljeni (a ne ubijeni u oruzanoj borbi) iznijela je celnica finske ekipe forenzicara koja je provela istragu o masakru. Svjedoceci pred Tribunalom 2003. godine, dr Helena Ranta je insistirala na tome da sve izvrsene analize pokazuju da je veliki broj zrtava cija su tijela pronadjena u jaruzi ubijen iz neposredne blizine.


Kao najslabija tocka Jasovicevog svjedocenja mogao bi se ispostaviti nacin na koji je srpska policija prikupila dokaze koje je on iznio. Zato je tuzilastvo ovoga tjedna vec nagovijestilo da ce pokrenuti to pitanje, s obzirom da – kako je tom prilikom navelo – policijske metode nisu bile u skladu sa standardima ljudskih prava cije postivanje zahtijeva Tribunal.


Jasovic je, naime, prvo rekao da je neke od podataka koje je iznio pred sudom, prikupio od “dousnika” i na temelju “prijateljskih kontakata” s kosovskim Albancima. Kasnije se pak ispostavilo da je srpska policija u stvari imala samo jednog dousnika medju Albancima, koji je uostalom ubijen otprilike sest mjeseci prije svega onoga sto se dogodilo u Racku.


Svjedok je tek tada priznao da su podaci kojima on raspolaze prikupljeni u “informativnim razgovorima” s ljudima koji su bili saslusavani u policijskoj stanici u kojoj je on bio zaposlen.


Prilikom unakrsnog ispitivanja prethodnih svjedoka, tuzioci su vec emitirali video-snimke trojice Albanaca koji su tokom 1999. – kao osobe kojea je srpska policija identificirala kao pripadnike gerile – saslusavani prema instrukcijama samog Jasovica.


Sva trojica su izjavila da su prvobitne izjave dali pod razlicitim vrstama prinude, u rasponu od zastrasivanja do premlacivanja.


Pravila Tribunala zabranjuju koriscenje podataka za koje postoji osnovana sumnja da su pribavljeni na nacin koji nije u skladu sa sudskim standardima postivanja ljudskih prava.


Svjedok je izjavio kako nije iznenadjen tim izjavama, s obzirom da se onima koji su ih dali i clanovima njihovih obitelji danas upucuju “ozbiljne prijetnje” i da ce njihovi “zivoti biti ugrozeni” ukoliko potvrde svoje izjave iz 1999. godine. Nagovestio je da im prijetnje svakako stizu sa albanske strane.


Kada ga je Milosevic upitao je li srpska policija prilikom ispitivanja kosovskih Albanaca ikada posegnula za silom i torturom, svjedokov odgovor bio je odlucno negativan.


“Nijedna jedina osoba nije bila podvrgnuta bilo kakvoj prinudi, a kamoli torturi”, rekao je Jasovic.


Medjutim, u Tribunalu su vec izneseni brojni dokazi o tome da je na Kosovu bilo policijskog nasilja. Najskoriji takav primjer spomenut je prilikom unakrsnog ispitivanja jednog od prethodnih svjedoka – sutkinje Danice Marinkovic, koja je pred sudom takodjer govorila o dogadjajima u Racku.


Sljedeci svjedok kojeg je ovoga tjedna izveo Milosevic govorio je o tome kako je u bombaskom napadu – koji je 1998. izveden na jedan kafic u Peci u kojem su se pretezno okupljali Srbi – poginuo i njegov sin.


Zvonimir Gvozdenovic je tom prilikom izjavio i da tokom 1999. iz Peci nije bilo nikakvog masovnijeg protjerivanja Albanaca – na cemu je prethodno insistirala optuzba, a sto je nekolicina njenih svjedoka i potvrdila.


Gvozdenovic je, naprotiv, izjavio da su lokalne Albance, koji su u velikim skupinama napustali grad, na taj cin zapravo primorali njihovi sunarodnici, u zelji da insceniraju masovna protjerivanja i za njih okrive srpske vlasti.


Tuzioci su od svjedoka prvo zatrazili da potvrdi da je svjestan da govori pod zakletvom, da bi onda sudu predocili dokument koji pokazuje da je u spomenutom razdoblju Gvozdenovic bio registrirani pripadnik jedne srpske paravojne formacije koja je i sama sudjelovala u takvom etnickom ciscenju.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.