Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Pise: Ana Uzelac iz Haga (TU Br 401, 04-apr-05)
By IWPR

Okrivljeni je ovoga tjedna pred sud kao svjedoka obrane izveo sudskog patologa Slavisu Dobricanina, nekadasnjeg upravnitelja pristinskog Instituta za sudsku medicinu. Njegovo je svjedocenje trabalo potvrditi Milosevicevu tezu da osobe koje su ubijene u Racku zapravo uglavnom nisu bile civili, nego albanski pobunjenici smjesteni u selu.


U stvari, sama okolnost da su polovinom sijecnja/januara 1999. u jednoj jaruzi na jugu Kosova otkriveni lesevi Albanaca na koje je ocito bilo pucano s male udaljenosti, posredno je dovela i do toga da je u ozujku/martu iste godine NATO otpoceo kampanju bombardiranja Srbije, koja ce u krajnjoj liniji – nekih 18 mjeseci kasnije – dovesti i do pada Milosevica.


Milosevic se brani tvrdnjom da su zapadne sile sudjelovale u zavjeri unistenja Jugoslavije, koja je bila uperena protiv Srba, te da je masakr u Racku reziran kako bi posluzio kao izgovor za vojnu intervenciju protiv beogradske vlade.


U optuznici se pak navodi da su srpske snage prvo granatirale, pa potom – u prijepodnevnim satima 15. sijecnja/januara 1999. – zauzele Racak. Tokom te operacije je, prema tvrdnji tuzilaca, “u samom selu i njegovoj okolini”, uglavnom u kucnim pretresima, ubijeno 45 Albanaca. Od tog broja, barem 25 bili su civili koji su se pokusali sakriti i koji su kasnije pogubljeni u obliznjoj jaruzi.


Dobricanin je pred sudom govorio o svom forenzickom uvidjaju, kojim je bilo obuhvaceno oko 40 albanskih leseva. U to vrijeme on je bio clan srpskog istraznog tima zaduzenog za sluzbenu istragu doticnog incidenta. Tri dana nakon pogibije, tijela su bila preuzeta iz seoske dzamije.


Svjedok je insistirao na tome da su se njegove procjene u izvjesnim vaznim aspektima znacajno razlikovale u odnosu na zakljucke finske ekipe forenzicara koja je istragu istog masakra obavila otprilike mjesec dana kasnije.


Finski tim – kojeg je na teren poslala Evropska Unija – utvrdio je kako je izvjestan broj ljudi koji su pronadjeni u jaruzi bio ustrijeljen iz neposredne blizine. Nacelnica tog tima, Helena Ranta – koja je na poziv suda u Hagu svjedocila 2003. – odlucno je potvrdila navode iz tog izvjestaja, ponavljajuci da su po njenim nalazima zrtve ubijene u jaruzi, gdje su tijela kasnije i pronadjena.


Ranta je na svjedocenju izjavila i da zrtve nakon smrti nisu bile presvlacene – kao sto tvrdi Milosevic – te da postoje dovoljno uvjerljivi dokazi da u vezi sa zlocinom nije bilo nikakve “rezije”.


Nasuprot tome, srpski patolog tvrdi da su na tijelima koja je pregledao njegov tim, uz jedan jedini izuzetak, tragovi ukazivali da je na zrtve pucano s razdaljine od najmanje 50 metara.


Svjedok je potvrdio da je prilikom posjete Racku naisao i na jos neke dokaze da su zrtve u stvari bili albanski pobunjenici, koji su zapravo ubijeni u oruzanoj borbi.


Njegovo se svjedocenje umnogome poklopilo s iskazom prethodnog svjedoka. Radi se o istraznoj sutkinji Danici Marinkovic, s kojom je Dobricanin suradjivao u istrazi.


I Dobricanin i Marinkoviceva su u Racku boravili po dva puta – prvi put u poslijepodnevnim satima 15. sijecnja/januara (kada se i pojavila vijest o masakru), pa potom 18. sijecnja/januara.


Dobricanin tvrdi da je vecina ubijenih na sebi imala sive, plave i odjevne predmete smedje boje – sto je, po njegovim rijecima, “uobicajena odeca ljudi koji su oformili jedinice s ciljem da obrane svoja sela”. Na pitanje sudaca je li rijec o uniformama, svjedok je odgovorio odrecno – ali je i dodao da ga je iskustvo sudskog patologa naucilo da su Albanci tako odjeveni samo u tim prilikama.


Povrh toga, mnogi od njih su na sebi imali “iste, teske cizme”, kao i “iste opasace” – sto je, po rijecima svjedoka, jos jedan dokaz da su vjerojatno sudjelovali u nekakvim vojnim aktivnostima.


Dobricanin je takodjer posvjedocio kako je iza zgrade u kojoj se po njegovom misljenju nalazio stab Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) zatekao pravu blagovaonicu (tj. duge stolove i klupe), s kuhinjskim priborom (tj. tanjurima, nozevima, pregacama i paketima hrane s oznakom “USAID”).


Iza te zgrade nalazilo se i pravo utvrdjenje – s vrecama pijeska, municijom za automatsko naoruzanje i tronoscem mitraljeza. Po njegovim rijecima, vjerojatno je u pitanju bio “Brauning” kalibra 17.2 mm.


Predstavnici OVK-a nikada nisu ni negirali da su u Racku u to vrijeme bile stacionirane neke njihove trupe, ali su insistirali na tome da su svi vojnici napustili selo neposredno uoci napada srpske policije (u jutarnjim satima 15. sijecnja/januara). Tokom dokaznog postupka optuzbe, bivsi lokalni zapovjednik OVK-a Sukri Buja (Shukri Buja) je 2002. godine posvjedocio da su se u trenutku ulaska srpskih trupa u selu nalazili iskljucivo civili.


Prije no sto se pred sudom pojavio Dobricanin, tuzioci su pokusali osporiti kredibilitet prethodnog svjedoka – istrazne sutkinje Danice Marinkovic, koja je takodjer tvrdila da su u Racku ubijeni pripadnici OVK-a.


Tuzilastvo se, naime, usredotocilo na dokumente koje je Marinkoviceva predocila tokom glavnog ispitivanja, medju kojima su bile i izjave odredjenog broja Albanaca iz Racka, koji su nakon masakra srpskoj policiji navodno proslijedili podatak da su u selu zapravo ubijeni pripadnici OVK-a.


U protekla dva sedmice, ured tuzilastva je na Kosovo poslao izvjestan broj svojih istrazitelja, nalozivsi im da pronadju osobe koje su dala te iskaze. Ispostavilo se da su se istrazitelji vratili sa snimljenim izjavama doticnih osoba, u kojima one tvrde da su prvobitna svjedocenja potpisala pod prinudom.


Odlomci snimljenih razgovora emitirani su ovoga tjedna i na sudu, sto je izazvalo gnjev okrivljenog, ali i njegove svjedokinje, koja je Albance optuzila da tuziocima Haskog tribunala govore ono sto ovi zele cuti. Sam Milosevic je tuzioce optuzio za “zlonamjerno ponasanje”.


Tuzioci su takodjer pokusali diskreditirati Marinkovicevu nastojeci pokazati kako je ona – u slucajevima za koje je kao sudac bila nadlezna – tolerirala mucenja osumnjicenih osoba koja su se navodno odigravala u policijskom pritvoru. Predoceni su i dokazi da je na tijelu jednog od albanskih zatvorenika protiv koga je ona vodila istragu pristinski lijecnik konstatirao postojanje povreda nanesenih “snaznim udarcima tupim predmetom”.


Tokom rasprave o dokazima koje je podnijela Marinkoviceva, tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) zatrazio je od sudaca da ne ukazuju toliko postovanje svjedocima koji su obavljali funkcije u Milosevicevom policijskom i sudskom aparatu, posto su oni u to vrijeme predstavljali puku “produzenu ruku politike”.


Najs je od sudaca zatrazio i da pazljivo preispitaju sve dokaze takvih svjedoka, s obzirom da postoji odredjena vjerojatnost da su ti dokazi pribavljeni metodama koje nisu u skladu sa standardima iz sfere ljudskih prava.


Sudjenje Milosevicu bit ce nastavljeno sljedecg tjedna, unakrsnim ispitivanjem Dobricanina.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.