Paponjkovo svjedocenje trebalo je osporiti optuzbe za masovni progon i masovna pogubljenja albanskih zatvorenika na Kosovu, koje se spominju u Milosevicevoj kosovskoj optuznici.
Milosevic je svjedoka – koji je u vrijeme obuhvaceno optuznicom bio nacelnik prometnog odjeljenja gradske policije u Peci – predstavio kao policijskog starjesinu cije svjedocenje, s obzirom na funkciju koju je obavljao, visestruko nadilazi znacenje ostalih iskaza.
Medjutim, tokom dvodnevnog unakrsnog ispitivanja, tuzioci su – ako je suditi po stvarnom znanju svjedoka o dogadjajima o kojima je svjedocio – ipak uspjeli dovesti u pitanje njegov kredibilitet i navodnu visoku funkciju.
Tuzioci su se uglavnom usredotocili na kljucni dokument iznesen na svjedocenju Radovana Paponjka – izvjestaj srpske policije pod naslovom “O prisilnim deportacijama albanskog stanovnistva, progonima na rasnoj osnovi i oduzimanju njihovih osobnih dokumenata”, ciji nacrt potjece iz 2002. U tom izvjestaju negira se da se na Kosovu ikada dogodio bilo koji od zlocina koji se spominju u optuznici.
Sam naslov pak sazima veci dio optuznice protiv Milosevica, u kojoj ga se tereti za organiziranje kampanje terora nad kosovskim Albancima (s ciljem njihovog protjerivanja iz regije), u razdoblju od ozujka/marta do lipnja/juna 1999. U to vrijeme su u Srbiji – koja narasle kosovske tenzije prethodno nije uspjela rijesiti politickim sredstvima, niti je pak pristajala na prisustvo stranih vojnih trupa – bili u toku zracni napadi NATO-a.
Tuzioci tvrde da je dokument koji je Tribunalu predocio Paponjak – osim sto je nastao tri godine nakon dogadjaja – zapravo nacinjen iskljucivo za svrhe Miloseviceve obrane od optuzbi koje se navode u kosovskoj optuznici.
Koji bi drugi razlog – zapitali su se tuzioci – srpska policija mogla imati za izradu izvjestaja o dogadjajima koji su se desili tri godine ranije, a koji kao da u dlaku ponavlja navode iz optuznice?
Svjedok je to negirao, da bi potom nastavio ponavljati da za vrijeme NATO-vog bombardiranja nije bilo prisilnog raseljavanja kosovskih Albanaca. On se cak suglasio sa sarkasticnom tuziocevom primjedbom, po kojoj je kretanje stanovnistva predstavljalo “nesretan, ali dobrodosao kaos”. Prema navodima svjedoka, Albanci su svoje domove napustali svojevoljno, u strahu od NATO-bombi.
Svjedok je takodjer u vise navrata eksplicitno porekao da su stanovnistvu u Peci i oko nje izdavana bilo kakva naredjenja koja su se ticala napustanja tog podrucja.
Kao protiudokaz, tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) je svjedoku predocio jednu naredbu, koja je potom postala predmet dugog i zamrsenog “prepucavanja” izmedju sudaca, optuzenog i tuzioca.
Naredba je bila izdana 30. ozujka/marta 1999. i u njoj se srpskim snagama zapovijeda da “jedan dio stanovnistva prebace izvan podrucja Pecke vojne oblasti”.
Svjedok je potom uzurbano potvrdio da zna za ta prebacivanja stanovnistva, ali je insistirao na tome da su ona u to vrijeme predstavljala nesto “apsolutno normalno”, te da su cinjena iskljucivo zbog toga da bi se civili zastitili od “borbenih aktivnosti koje su se ocekivale na tom podrucju”.
Milosevic se umijesao tvrdnjom da je prijevod problematican i da se naredba nije odnosila na “istjerivanje ljudi” iz doticne oblasti, nego na “razmetanje ljudi” koji zive u njoj. Prevodioci su prvo pokusali obraniti prvobitni prijevod, da bi naposljetku preporucili da tekst bude poslan na lingvisticku analizu.
Svjedok je, dalje, negirao da su kosovskim Albancima koji su napustali zemlju ikada oduzimani oosbni dokumenti, iako je potvrdio da u to vrijeme nije obisao niti jedan granicni prijelaz.
No, najveci dio unakrsnog ispitivanja protekao je u Milosevicevom nastojanju da Paponjkovo svjedocenje iskoristi za poricanje jednog navodnog masovnog zlocina koji se spominje u optuznici protiv njega. Rijec je o ubojstvu najmanje 50 albanskih zatvorenika, koje se u svibnju/maju 1999. odigralo u zatvorskom kompleksu Dubrava.
U optuznici stoji da su 22. i 23. svibnja/maja 1999. zatvorski strazari u Dubravi na kosovskim Albancima iskalili svoj bijes zbog toga sto su NATO-bombe 19. i 21. svibnja/maja padale i na zatvorski kompleks. Zatvorenici su navodno postrojeni u polju, da bi potom na njih bilo pucano s osmatracnica, iz automatskog naoruzanja. Sljedeceg su dana, kaze se u optuznici, strazari pronasli i one zatocenike koji su se privremeno sakrili u zatvorski podrum, da bi potom veliki broj njih ubili.
Svjedok je predocio i snimke koje su na terenu nacinjene tokom sluzbene srpske istrage, a sve u namjeri da dokaze da su svi koji su u zatvoru ubijeni u stvari bili zrtve NATO-a. Dva od tri emitirana snimka potjecu iz razdoblja prije navodnog masakra. Treci je, po rijecima svjedoka, nacinjen 24. svibnja/maja – nakon jos jedne akcije bombardiranja – i na njemu se vide lesevi ljudi koji su navodno stradali u tom napadu.
Nasuprot tome, tuzioci tvrde da, ako je suditi po dokumentaciji NATO-a, nikakvih zracnih napada na Dubravu nije bilo nakon noci 21. svibnja/maja.
Na snimci se takodjer vidi da na jednom od leseva stoji komadic kartona na kojem je napisano ime Januza Krasnicija (Januz Krasniqi) – koji se vodi kao jedna od zrtava zatvorskog pokolja. Na tijelu nema vidljivih tragova od srapnela, niti od prostrijelnih rana, dok je na kartonu napisan i datum – “23. svibanj/maj”.
Upravo dok su tuzioci pokusavali od svjedoka izmamiti odgovor na pitanje o tome sta bi mogao znaciti ispisani datum, Milosevic se hitro umijesao u svjedocenje, objasnjavajuci da bi se spomenuti datum mogao odnositi na “mnogo toga”, ukljucujuci datum kada je tijelo pronadjeno, ili kada je izvrsena njegova identifikacija.
Za razliku od dvije prethodne snimke, treci nije datiran. A kada je tuzilac u okviru unakrsnog ispitivanja pokrenuo tu temu, svjedok je izjavio kako pretpostavlja da je u toj prilici “bila upotrijebljena druga kamera”.
Svjedok je takodjer priznao da nije osobno prisustvovao snimanju – sto je samo izazvalo nove sumnje u pogledu njegovog iskaza.
Paponjak nije znao objasniti zasto su, prema izvjestaju spanjolskih forenzicara koji su kasnije obavili uvidjaj, na oko dijve trecine tijela zrtava iz Dubrave konstatirane rane nanesene puskom.
Svjedok je prvo pokusao sugeriratzi da su oni ubijeni u pokusaju bijega iz zatvora. Ali, buduci da je tuzilac bio uporan, Paponjak naposljetku nije mogao pouzdano reci je li takvih pokusaja uopce bilo.
Tuzilac je unakrsno ispitivanje okoncao tezom da je Paponjak zajedno sa svojim suradnicima iz pecke prometne policije zapravo bio zaduzen za to da tijela onih poginulih kosovskih Albanaca za koja se jasno vidjelo da pripadaju civilima (kao sto su zene i djeca) odvoji od ostalih, kako bi se kasnije izvrsio njihov ukop u masovnu grobnicu u selu Batajnica (okolina Beograda), koja je tek naknadno otkrivena.
Svjedok je prvo poricao da zna bilo sto o tome. “O tome nemam nijedan podatak, a kamoli taj da su tamo [u Batajnici] pronadjena tijela koja poticu iz Peci”, rekao je on pred sudom.
Medjutim, ubrzo je porekao i tu svoju izjavu, jer su se tuzioci pozvali na novinske izvjestaje o jednom beogradskom sucu koji je utvrdio da su pedesetak tijela koja su pronadjena u Batajnici poticala iz Peci, i koji je potom posredovao pri predaji tijela ubijenih Albanaca njihovim obiteljima na Kosovu.
“Imali smo podatke i o tome da su neka tijela identificirana i potom vracena rodjacima u Pec”, rekao je svjedok, navodeci tako suce na to da ga upozore da je ta recenica u potpunom nesuglasju s onim sto je prethodno rekao.
I suci i tuzioci bili su gotovo opipljivo nezadovoljni cetvorodnevnim Paponjkovim svjedocenjem.
Na kraju je postignuta suglasnost da svi dokumenti koje je svjedok koristio tokom ispitivanja ipak treba da budu uvrsteni u dokazni materijal, i to usprkos ocjeni tuzioca Najsa da se radi o “sustinski neuvjerljivom materijalu”.
Sudjenje je potom nastavljeno svjedocenjem generala srpske policije Obrada Stevanovica, koji je u vrijeme na koje se odnosi kosovska optuznica obavljao funkciju zamjenika ministra unutrasnjih poslova. To znaci da je rijec o osobi ciji je rang jednak onom koji je imao Vlastimir Djordjevic – koji je optuzen pred Haskim tribunalom, ali za koga se pretpostavlja da se krije u Rusiji.
Glavno ispitivanje ovog svjedoka, koje ce potrajati najmanje 12 sati, vjerojatno ce trajati citavog sljedeceg tjedna.
Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.
